Podijeli

Horvatska domovina, Lijepa naša

“Horvatska domovina” najpoznatija je pjesma Antuna Mihanovića u kojoj je izrazio svoju ljubav i divljenje prema hrvatskom kraju i čovjeku. Prvi put je objavljena 1835. godine u 10. broju časopisa Danica, prvom hrvatskom književnom i kulturnom listu, najvažnijem u doba hrvatskog narodnog preporoda. Upravo ova pjesma odražava duh narodnog preporoda. Govoreći o ljepotama Hrvatske i njezinih ljudi, izražava se pjesnikova ljubav i ponos što živi u ovoj zemlji, čime ujedno potiče i ostatak naroda da probudi svoj narodni ponos, što znači zahtijevanje svog jezika, kulture i neovisnosti. Ovom pjesmom Mihanović potvrđuje da se hrvatski čovjek doista ima čime ponositi.

Pjesma je napisana u stilu književnosti narodnog preporoda u kojoj su se miješali utjecaji poezije romantizma i stavovi realizma. Pjesma je skladna i ritmična, prožeta lijepim slikama, ali one ipak odražavaju realističnu sliku hrvatskog pejzaža i narodnih običaja. Ljepota i stil kojim su prikazane pjesničke slike odražavaju odlike romantizma, ali pjesma ipak ne obiluje toliko raznovrsnim stilskim figurama, osim onima koje daju vizualnu draž, što nije uobičajeno za romantizam, pa u tome vidimo i utjecaj nadolazećeg realizma.

“Horvatska domovina” postala je himna 1891. godine, a kao državnu himnu nazvanu “Lijepa naša domovino” potvrdio ju je Hrvatski sabor 21. prosinca 1990. godine u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. Od četrnaest strofa koliko ih pjesma ima, za himnu su uzeta prva i druga, te posljednja i pretposljednja strofa, koje je uglazbio naš poznati skladatelj, Vinkovčanin Josip Runjanin.

Ova pjesma čak je prevedena i na ruski i to od strane slavnog ruskog književnika Maksima Gorkog.

Horvatska domovina – analiza pjesme

“Horvatska domovina” domoljubna je pjesma koga govorio o ljepotama hrvatskog kraja te ponosnim i dobrim ljudima koji u njoj žive. Neki stihovi kratko upućuju na nekakve hrvatske običaje i karakterističnosti ljudi, a sve skupa govori o jednoj jedinstvenoj zemlji na koju je pjesnik ponosan. Taj ponos on pokušava usmjeriti i na ostatak svog naroda, koji se u to vrijeme uljuljao u život pod tuđom vlašću. To je bilo vrijeme kada se hrvatski narod morao boriti za svoj jezik, za svoju kulturu i neovisnost, pa je upravo ovom pjesmom Mihanović pokušavao probuditi u narodu strast za tom borbom, koja je, zapravo bila borba za njih same.

Prve dvije strofe govore o domovini kao o junačkoj i drevnoj zemlji koju smo naslijedili od svojih predaka, sa željom da još dugo ostane tako časna. Opisuje je kao slavnu, jedinu, ponegdje ravnu, a ponegdje planinu. Ove vizualne slike nemaju mnogo stilskih figura, osim što se pjesnik izravno obraća Hrvatskoj domovini kao personificiranom objektu tj. osobi. I u sljedećoj strofi pjesnik domovinu opisuje kao čovjeka, kao ljepoticu s ljudskim osobinama – govori o njenom nebu kao vedrom čelu, o njenim noćima blagim kao prsima, o ljetu kao njenom djelu (nečemu što je ona napravila) i vodama koje su bistre kao njene oči. Ovakvi opisi mogu se opisati kao metafore, iako su slične i običnim usporedbama.

Četvrta strofa prebacuje se na opis krajolika i ljudi, što međusobno i uspoređuje: ljudi su veliki kao što su joj velike i gore. Oni su rujna lica, dakle zdravi i veseli, kao što im je rujno i vino (ili su takvi baš zbog vina?!), oni su silni u upravo je u njima jakost domovine. Taj stav vidi se u stihu nakon opisa ljudi koji jaže “To je naša domovina!”, dakle ljudi su domovina!

Sljedeće strofe opisuju hrvatske običaje koji se očituju prikazom svakodnevice i folklora. Vizualnim pjesničkim slikama vidimo da dok jedni žanju i mašu kosama, djed broji snopove, voze se kola, nosi se brašno, a snaša doji dijete. Sve to su vrlo kratko opisane slike, svaka od riječ-dvije, ali i tako sažete jasno prikazuju svakodnevicu, poput razglednice od nekoliko slika, koja govori tisuću riječi o životima ljudi koje prikazuje. To potvrđuje sljedeća strofa. Ona ponavlja ideju da je upravo sve to gore prikazano naša domovina, dakle obični ljudi, marljivi radnici i majke koje doje djecu.

Sedma strofa nastavlja s opisom folklora, spominje pjesmu i tamburicu, a osma spominje hrvatsko tradicionalno kolo, kojim plešu i mladi i stari, i na brdu i u dolini, a sve u čast svoje domovine. Deveta i deseta strofa mijenjaju atmosferu pjesme. Dosadašnje vedre slike rada, veselja, plesa i običaja, zamjenjuju motivi magle, jauka, smrti i ropstva. Sretna vremena zamijenilo je predratno i ratno doba, najprije prvo puno zle slutnje, a onda drugo puno borbe. Hrvati grabe oružje i staju u obranu svoje domovine, sve za njenu slavu, jer znaju da će jedino tako izboriti svoju slobodu i izbjeći ropstvo. Teška vremena brzo se zamjenjuju sa sretnima. Već sljedeća strofa govori da je bura otjerala maglu, da puca zora koja tjera tamu. Ove metafore jasno govore o uspješnom protjerivanju neprijatelja i ponovnom dolasku mirnog razdoblja. Dušmanin je poražen, stoga smo slobodni. Iako je ta sloboda plaćena krvlju, pjesnik majkama poručuje da budu vesele, jer su im sinovi poginuli kao junaci, u obrani domovine.

Posljednje dvije strofe personificiraju Savu i Dunam. Pjesnik im poručuje da hitaju i cijelom svijetu poruče da Hrvati vole svoju zemlju. Posljednja strofa ponovo opisuje ljepote naše domovine – njive grijane suncem, buru koja vije hrast – a sve to proteže se u vječnost, dok posljednjem Hrvatu kuca srce, dok nam svi grobovi ne budu sakriveni vremenom. Ova posljednja kitica zaokružuje tematiku pjesme, vraćajući se vizualnim slikama sličnima onima na početku pjesme, a onda je pjesnik završava motivima koji sami po sebi označavaju kraj (poput motiva “groba”), ali ostavlja nadu da će Hrvatska domovina dugo trajati, dokle god nam stoji u srcu koje za nju bije.

Horvastka domovina pjesma je od 14 strofa. Strofe su sve redom katreni, a stihovi su pravilni osmerci, povezani unakrsnom rimom (abab).

Vrsta pjesme: lirska domoljubna pjesma

Tema: prikaz slika hrvatskog čovjeka i prelijepog hrvatskog zavičaja, običaja i kulture

Misao i poruka: Hrvatu je najvažnija njegova domovina, njegov narod i njegovi običaji

Bilješka o autoru

Antun Mihanović rođen je 10. lipnja 1798. u Zagrebu. Bio je hrvatski književnik, ali je slavu stekao tek pjesmom “Horvatska domovina” koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatskom himnom.

Pjesma je prvi put objavljena 1835. u desetom broju Gajeve “Danice”. “Horvatsku domovinu” ili prema prvom stihu “Lijepu našu” uglazbio je Vinkovčanin Josip Runjanin, a prvi put javno je izvedena 1861. Kao nacionalna himna prihvaćena je 1891.

Po zanimanju je bio pravnik. Službovao je kao vojni sudac, a nakon prelaska u diplomaciju kao austrijski konzul u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Umirovljen je 1858. kao ministarski savjetnik. Umro je u Novim Dvorima, 14. studenog 1861. godine.

Antun Mihanović je autor knjižice “Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku” koju je objavio u Beču 1815. godine. U ovom djelu je iznio ideje iz kojih se kasnije razvio i program Hrvatskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja i ostalih iliraca.

Autor: V.B.

Obilježja državnosti Republike Hrvatske
Himna Republike Hrvatske
Himna Republike Hrvatske je “Lijepa naša domovino” u skladu s odredbama Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske i lenti Predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine br. 55/90). Zakon je propisao da su stihovi himne sljedeći:

“Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Teci Dravo, Savo teci,
Nit’ ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!”

Stihovi današnje himne temelje se na povijesnim stihovima koji su objavljeni u književnom listu “Danica” (Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka) 14. ožujka 1835. godine pod naslovom “Horvatska domovina”.

“Lěpa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave dědovino,
Da bi vazda čestna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga persa, blage noći,
Toplo lěto, toplo dělo,
Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi; —
To je naša domovina!

Ženju serpi, mašu kose,
Děd se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć málo doji:

Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje; —
Evo t’ naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pěsme glasno brěg odbija,
Ljubni poje k tamburici:

Kolo vode, živo kolo,
I na berdu, i v dolini,
Plešu mladji sve okolo; —
Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li, Unu skriva?
Ni l’ to našiu jauk turobni?
Tko li moleć smert naziva?
Il’ slobodni, il’ su robni?

»Rat je, bratjo, rat junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!«

Buči bura, magla projde, —
Puca zora, tmina běži, —
Tuga mine, radost dojde, —
Zdravo slobost, — dušman leži!

Veseli se, tužna mati,
Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Horvati,
Ljaše kervcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci
Nit’ ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, světu reci:
Da svog’ doma Horvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu živo serdce bije!”

“Horvatska domovina” pojavljuje se uglazbljena 1840-ih. Pouzdano se zna samo da joj je prve četiri kitice 1848. uglazbio Josip Runjanin. Prvi zapis izvornog napjeva notama je zabilježio 1861. godine pjevački pedagog Vatroslav Lichtenegger koji je ujedno priredio i skladbu za muški četveropjev.

Popijevka se pod nazivom „Lijepa naša domovino“ prvi put spominje tek 1864. godine, a krajem stoljeća taj je naslov u potpunosti zamijenio originalni naziv pjesme Antuna Mihanovića „Horvatska domovina“.

Tijekom 19. stoljeća „Lijepa naša“ pjevala se u svečanim prilikama kao jedna od mnogih narodnih popijevki, a prvi je put kao hrvatska himna, iako službeno nije imala taj status, izvedena prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu 1891. godine. Radi njezine iznimne popularnosti u narodu, Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine obratio se ondašnjem Saboru inicijativom da se „Lijepa naša“ ozakoni kao državna himna. Iako ta inicijativa nije postigla uspjeh, „Lijepa naša“ je postala neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata.

Tijekom narodnooslobodilačkog rata “Lijepa naša” nastavila je biti simbolom hrvatske političke tradicije i identiteta. Status himne neformalno joj je priznat na osnivačkoj skupštini ZAVNOH-a* održanoj 13. i 14. lipnja 1943. u Otočcu i Plivičkim jezerima, kada je prvo zasjedanje ovoga tijela zaključeno svečanim izvođenjem “Lijepe naše”.

Po prvi put službeni status „Lijepa naša“ dobila je 29. veljače 1972. godine ustavnim amandmanom prema kojem je proglašena službenom himnom Socijalističke Republike Hrvatske. Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine pjesma je dobila status himne samostalne Hrvatske. Iste godine donesen je i poseban zakon o državnim obilježjima kojim su propisane i riječi i glazba himne.

*ZAVNOH – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske – tijelo koje je politički predstavljalo antifašistički pokret Hrvatske i očuvalo kontinuitet hrvatske državnosti tijekom Drugog svjetskog rata; djelovalo je od 1943. do 1945. godine kada je političko predstavljanje naroda ponovno vraćeno u Saborizvor-OVDJE

Grb i zastava – najprepoznatljiviji simboli pojedine države…

Grb i zastava predstavljaju najprepoznatljivije simbole pojedine države. Često su prvi kontakt pojedinca sa simbolima drugog naroda. Hrvatski grb i zastava na neki način sažimlju hrvatsku povijest u svojoj simbolici, ali i u vlastitoj povijesti nastanka i razvitka.

Današnji se hrvatski grb sastoji od štita koji je okomitim i vodoravnim rezovima podijeljen na dvadeset i pet kvadratnih polja koji su naizmjenice srebreni i crveni, te krune na kojoj se nalaze hrvatski povijesni grbovi. Dvadeset i pet kvadratnih polja nisu bili standard kroz čitavu povijest, broj je polja često varirao. Kada je zabilježen prvi puta kao grb Kraljevine, na Cetingradskoj povelji iz 1527. Na pečatu Hrvatske, on se sastojao od šezdeset i četiri kvadrata.

Tom poveljom i tim pečatom započinje povijest današnjeg hrvatskog grba. Bit će tijesno vezan s hrvatskim identitetom u svim državnim tvorevinama u kojima se Hrvatska nalazila od tada: Habsburška Monarhija, Austro-Ugarska, Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1928. Preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju), Banovina Hrvatska, NDH, komunistička Jugoslavija i naposljetku samostalna Republika Hrvatska. U svakoj od tih državnih tvorevina na osnovnu šahovnicu su dodavana obilježja države unutar koje se nalazila Hrvatska, a u jednom razdoblju je ta šahovnica zajedno s grbom Dalmacije i Slavonije tvorila grb Trojedine Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (tijekom XIX. Stoljeća).

Na kruni grba nalazi se pet povijesnih hrvatskih grbova: najstariji hrvatski poznati grb, dubrovački, dalmatinski, istarski i slavonski. Svaki od njih ima svoju povijest i simboliku. Na prvome od njih na plavoj pozadini nalaze se šestokraka zvijezda,simbol boga Marsa, i mladi mjesec. Ovi simboli nalazili su se na novcu bana Andrije (1196-1204.). Moguće je da simboliziraju praslavensku božicu Ledu i boga Lelja.

Nakon njega slijedi grb Dubrovnika koji se prvi put pojavljuje u drugoj polovici XIV. stoljeća. Tada je na crvenome imao četiri srebrene grede, dok je na kruni današnjeg grba prikazan u obliku dviju crvenih greda na plavome. Tri leopardove glave u plavom štitu grb je Dalmacije, a prvi je put prikazan u belgijskom grboslovu Gerle u drugoj polovici XIV. stoljeća. Desno od njega grb je Istre s prepoznatljivom kozom na plavoj pozadini, a posljednji u nizu je grb Slavonije. On se sastoji od dvije srebrene grede, koje simboliziraju rijeke Dravu i Savu, između kojih se nalazi kuna, a iznad greda smjestila se šesterokraka zvijezda. Ova kruna predstavlja razjedinjenost hrvatskog područja kroz povijest, a svojim uklapanjem u današnji grb simbolizira konačno jedinstvo u sastavu RH.

Povijest zastave je kraća. Hrvatska zastava, kao i one većine zemalja, pojavljuje se u XIX. Stoljeću u vrijeme nacionalnih preporoda. Do tada nisu postojale nacionalne zastave, pa tako ni u sklopu Habsburške monarhije. Ipak unutar te državne tvorevine postojale su zemaljske boje koje su se izvodile iz zemaljskog grba. Tako su za Hrvatsku to bile crvena i bijela (prema šahovnici) i plava koja se nalazila unutar dalmatinskog i slavonskog.

Prvi put je službeno hrvatska trobojnica bila upotrebljena pri instalaciji bana Jelačića 1848. Tada je na trobojnici bio grb Trojedine kraljevine (hrvatski, dalmatinski i slavonski). Od tada pa do danas hrvatska trobojnica je bila još jedan simbol neodvojiv od nacionalnog identiteta. Upotrebljavale su je političke stranke (primjerice HSS) i bila je simbol Hrvatske unutar država kojima je pripadala. Tako je za vrijeme SFRJ trobojnica u sredini imala crvenu petokraku.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske na trobojnicu dolazi današnji hrvatski grb. Time je završio dug povijesni put hrvatskih simbola koji je paralelan s putem prema samostalnosti ganašnje neovisne i samostalne Države Hrvatske.


Podijeli