Homilija biskupa Ivana Šaška u Vukovaru; Može li se – gledajući ove grobove, njihov broj, ali još više imena i godišta – može li se biti hladan, ohol i bezosjećajan?Neprijatelj je izabrao da nam bude neprijatelj. On je ovdje poražen…

Iz razmjera uništavanja vidi se da neprijatelju nije stalo ni do obitelji, ni do doma, ni do živih ni do mrtvih; da mu nije stalo ni do ljubavi ni do radosti, da mu nije stalo do vječnosti...Moje će riječi u svojoj neznatnosti proći poput ovdje otpaloga lišća...

FOTO: MARTINA KUVEŽDANIN / MONS. IVAN ŠAŠKO
Podijeli

Homilija zagrebačkoga pomoćnog biskupa Ivana Šaška na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u četvrtak 18. studenoga 2021., na euharistiji koju je predslavio na vukovarskom Memorijalnom groblju.

Liturgijska čitanja:

Ef 2, 13 – 18; Ps 23, 1 – 4; Iv 12, 31 – 36a

1. U Vukovar dolazim s puno poniznosti. I sada sam s vama s tim osjećajem, nakon što nam je svojom živom riječju govorio Gospodin, svojim Duhom prisutan među nama, prisutan u nama.

Štoviše, osjećam se jako malenim i neznatnim pred veličinom onoga što je prikupio spomen u Vukovaru i izvan njega tijekom trideset godina. Nedostojan sam i nevažan pred vama, braćo i sestre, među kojima ima toliko izravnih svjedoka i čudesnih primjera, vrijednih da budu istaknuti ili da sami progovore o svome životnom putu, odnosno o životima onih koji su prešli u vječnost ostavljajući nam dragocjenosti svoje žrtve.

Pritom treba reći da svatko tko istinski osluškuje i razmišlja o događajima u Vukovaru prije trideset godina pa sve do danas ne može izbjeći izazov da pokuša govoriti o neizrecivome; da nastoji opisati neopisivo. Zbog toga nije čudno da se ponekad rađa krik pun boli, ponekad šutnja, ponekad zahvala, pri čemu uvijek ima mjesta za – molitvu.

2. Sva ta četiri izražaja plod su iskrenosti srca i susreta s Otajstvom. U njemu smo i sada puninom osjećaja, u dodiru sa smrću i s pitanjima koja nameće zlo, ali prožeti vjerom u uskrsnuće.

Jer: može li se – gledajući ove grobove, njihov broj, ali još više imena i godišta – može li se biti hladan, ohol i bezosjećajan? Može li se biti gluh za pitanja koja nam postavlja ovo mjesto, nakon svečanoga hoda Vukovarom? U Vukovaru je bešćutno nasilje željelo ostaviti ruševine i zgrada i ljudi; umornu zemlju i razderana srca; pogažene savjesti i prognanu ljepotu; blatom i mržnjom okaljanu ljudskost; razbijene snove okovane jezom; prazne domove i još praznije duše; grobišta iskopana zločinom i prekrivena ravnodušjem.

Tragovi svega toga i danas su vidljivi, ali nas nisu privukli poglavito oni. Što je stvarni razlog našega dolaska odjekuje u Isusovoj riječi: „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“ Znakovito je da su posebno snažni napadi i razaranje Vukovara, kako svjedoče branitelji, započeli upravo 14. rujna 1991., na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Bila je subota. I kada se činilo da Vukovar sve više biva pritisnut k zemlji, u tim je trenutcima Kristov križ bio uzdizan, da bi bilo jasnije vidljivo izranjeno Kristovo tijelo i Ljubav koja je pobijedila smrt.

Ta nas je istina i danas privukla.

3. U susretu s Vukovarom, nakon pogleda na mjesta obilježena zlom i patnjom, brzo sam shvatio da se zapravo nalazim na otvorenim stranicama evanđelja. Vukovar je to: otvorene stranice evanđelja. Na njima se i danas obnavlja i živi Vukovar; od njih može i treba živjeti Hrvatska.

U susretu i razgovoru s Vukovarcima i Vukovarkama, s hrvatskim dragovoljcima iz raznih krajeva, zadivilo me njihovo iznimno ljudsko i kršćansko svjedočanstvo. Bez obzira na sve Herode i Pilate, na sve nepravde i računice, izdaje i podmetanja, ovdje u svakome kutku nalazimo dragulje svetosti: Marijino osluškivanje Božje volje i radost služenja, Josipovu brižnost, pravednost i zaštitu, tolike Marte i Veronike, tolike Samarijance i Cirence.

Pitao sam se kako je moguće, odakle snaga, i u vrijeme razaranja i nakon rata, odakle snaga tim ljudima koji su gledali mučenja i ubojstva najbližih, gubitak doma; koji su sami trpjeli neizdrživa nasilja, prolazili ponižavanja, nosili traume silovanja i stigmu neprihvaćenosti.

Odakle im snaga da pred vrijeđanjem istine i poštenja, pred nametanjem političkih zamisli koje su produbljivale rane, ne odustanu od dobra?

Odakle im snaga mira da, gotovo svakodnevno susrećući zločince ,ne uzvrate mržnjom i da na očito ne-činjenje mjerodavnih institucija u uspostavljanju pravednosti budu beskrajno strpljivi i ne dopuste malodušju da prevlada?

Na takva su pitanja redoviti odgovori bili povezani s nečim što čovjeka nadilazi, s pouzdanjem u Boga i s nadom koja je i u toj tami tražila smisao. Za mene je to utjelovljeno Evanđelje, Križ koji privlači. Odatle snaga koja oprašta, premda nisu čuli ni traženje oproštenja. To utjelovljeno evanđelje porazilo je neprijatelja i omogućilo da se uzdigne križ koji privlači. A taj isti križ, dok privlači, on i razlučuje.

4. Braćo i sestre, Vukovar i spomen na njegovu žrtvu važan je za svako vrijeme u kojemu živimo kao Crkva i kao narod. I danas dobivamo odgovore na goruća pitanja naše sadašnjice, ako ih želimo čuti i ako dublje razmotrimo što se to dogodilo u Vukovaru ujesen prije trideset godina.

Ako se o nečemu pitaš, ako se osjećaš nesigurnim, ako istinski tražiš – Vukovar će ti reći, zapravo Bog u njemu, otvoreno utjelovljeno evanđelje.

Zato osjećam da je vrijedno istaknuti barem četiri naglaska.

Prvo: Vukovarska žrtva poziva nas da u središte ne stavljamo neprijatelja. I u Kristu na križu susrećemo poziv da pogledamo, da razmotrimo što je učinio Božji neprijatelj, što čini čovjek, što činimo mi, kada pristanemo da nam taj neprijatelj bude vođa. No, naš pogled ne ostaje na toj strahoti nego smo vođeni onime što je učinila i što nam je darovala Božja ljubav.

Neprijatelj je izabrao da nam bude neprijatelj. On je ovdje poražen. Može i dalje birati da ostane neprijatelj, a na nama je moliti da više ne ide tim putem, osobito jer zna da je uz nanesene boli hrvatskomu narodu i svim Vukovarcima ponizio i svoj srpski narod; osobito jer zna što treba činiti u odnosu prema nanesenomu zlu.

Iz razmjera uništavanja vidi se da neprijatelju nije stalo ni do obitelji, ni do doma, ni do živih ni do mrtvih; da mu nije stalo ni do ljubavi ni do radosti, da mu nije stalo do vječnosti.

Ovaj grad, i kada je izvana izgledao najprljavijim; kada se mislilo da je ugašen svaki njegov sjaj, ostao je kristalno bistar, nedohvatljiv u svojoj ljepoti. To je ono što neprijateljima smeta, ne želeći prihvatiti da taj sjaj i bistrina, ta svježina i njih poziva na život.

Bilo bi nam drago da se i neprijatelji odlučuju za dobro, ali – bez obzira kako odlučio netko drugi – trideset nas je godina hrvatske slobode, ostvarene na vukovarskim i drugim žrtvama, naučilo da smo mi u Hrvatskoj mnogo veća prijetnja samima sebi, odnosno svojoj sreći.

Vukovar će nam uvijek reći da nije učio mrziti i da mržnja nikada ne može pobijediti. Jednako tako Vukovar će reći da ljubav prema dobru prepoznaje nepoštivanje istine i sebičnost koja je sposobna u blato baciti biserje.

5. Drugo: Vukovar, sa svime što je postao, naš Vukovar nas nadilazi. Postao je simbol. Netko će prigovoriti da se u simbolu i od simbola ne može živjeti. No, upravo vrijedi suprotno: Nigdje nema toliko života koliko ga ima u simbolu. On nam – jer je veći od nas – ne prestaje objavljivati istinu, čak i u sasvim jednostavnim pojavama, događajima i doživljajima. Simbol, dok je simbol, ostaje živim: on okuplja, on povezuje, on komunicira; po njemu se prepoznajemo, u njemu otkrivamo smisao i vrjednote, s pomoću njega izražavamo osjećaje, pripadnost i nade.

Simbol se ne može određivati, stvoriti po nečijoj volji ili biti nametnut. On se rađa, on nastaje, uvijek povlačeći za sobom životnost. I znamo da je simbologeneza, to rađanje simbola, jedan od najsloženijih kulturalnih i društvenih procesa, kojemu treba posvetiti puno pozornosti, proučavati ga, o njemu raspravljati.

No, kada je rođen, simbol je jednostavan; prepoznaju ga mnogi, ljudi raznih doba i podrijetla, zvanja i obrazovanja; zahvaća i sažima iskustva ne samo skupina nego cijelih naroda. Upravo zbog toga simboli lako postaju i susretišta prijateljstva i poprišta sukoba.

U hrvatskome se društvu od vremena do vremena, s više ili manje očitim interesima, unese takozvani ‘problem simbola’, odnosno preispitivanje o tome koji su simboli prihvatljivi za suvremenu Hrvatsku. Stvara se dojam da u slobodnoj Hrvatskoj to pitanje nitko nije u stanju razmrsiti, odnosno da je mnogima stalo do toga da bude zamršeno.

Ako budete željeli čuti, Vukovar će vam reći…

Naime, ističe se da velika većina ljudi u hrvatskome društvu smatra nespornim polazištem Domovinski rat i vrjednote koje su omogućile život u slobodi. Znamo da svaki narod vuče određena opterećenja iz prošlosti i da opravdanost korištenja simbola treba proći provjeru smisla. Rat protiv Hrvatske, posebice u Vukovaru, zorno pokazuje tu provjeru.

Zbog toga nisu potrebna ni posebna vijeća ni povjerenstva, ni akademske rasprave ni duboke semiotičke i semantičke raščlambe. Dovoljno je vidjeti koje su i kakvo znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je znakovlje bilo na odorama ljudi koji su Vukovar branili, štitili živote drugih pronoseći svoje živote.

To je lako provjeriti ne tražeći stručnjake, jer su tu razliku – ako im se istinito predstavi – u stanju prepoznati ljudi diljem Hrvatske i izvan nje, počevši od djece bilo kojega školskog uzrasta.

Čini se da je došlo vrijeme kada se, osobito mladima, mora odgovoriti na jednostavna pitanja, kao što su sljedeća dva: Kako je moguće da bude prihvatljivo znakovlje pod kojim je mrcvaren Vukovar? Koji su to totalitarizam zastupali i promicali ljudi koji su ovdje branili svoj dom?

I dovoljno je potražiti simbole koji su ostali na stratištu „Ovčare“ ili na minskim poljima, na kojima je ljudskost prožeta božanskom ljubavlju ostavljala dijelove tijela i živote, da bi ženama, starcima i djeci otvorila stazu do slobode.

6. Treće: Vukovar i Hrvatska branjeni su snagom povjerenja. To je bio oslonac jednih drugima, bez kojega nije bilo moguće podnijeti takve napore. Povjerenje – ta dragocjena snaga međuljudskih odnosa…

Braćo i sestre, zar ovih mjeseci, u teškoćama koje nas pritišću, ne vidimo narušenost, čak i izostajanje povjerenja u našemu narodu? Ni tu kao Crkva ne smijemo zaboraviti privučenost Kristovim križem. U Bogu je svo naše pouzdanje, a križ Gospodinov i molitva pred njim pročišćuju naše pristupe Istinom. Za povjerenje je ključna istina.

Kako možemo očekivati povjerenje naroda u jednome važnom pitanju, ako istina izostaje u drugim važnim pitanjima? Ako istina nije uzeta kao kriterij za pročišćavanje spomena naše nedavne prošlosti; ako se neistina promiče glede Drugoga svjetskog rata i poraća te tadašnjih žrtava; ako se neistinom brani stečene povlastice nositelja i dionika komunističke ideologije i njihovih potomaka; ako vukovarski očevi i majke, supružnici i djeca – zbog tko zna kakvih „korektnosti“ – ne mogu osjetiti da nam je stalo do istine, možemo li drugdje očekivati povjerenje?

Ako želimo čuti, Vukovar nam govori…

7. Četvrto: Vukovar je uzor zajedništva. Iz povjerenja i smisla koji nadilazi ljudsku prolaznost ovdje je rođeno do tada i do danas neviđeno hrvatsko zajedništvo. Povezalo je ljude iz svih krajeva domovine i iseljeništva; povezalo je pripadnike drugih naroda i, mada su međunarodne okolnosti bile iznimno nepovoljne, to je zajedništvo ipak probudilo puno savjesti i slabo učinilo jakim.

Kristov nam križ govori da ga ni najbliži nisu razumjeli i da su se i Isusu najbliži, kada je uzdignut sa zemlje, udaljili u strahu. No, taj isti križ postao je izvorom novoga zajedništva.

Trideset godina kasnije, što je s našim zajedništvom? Puno se o njemu govori, ali ga rijetko susrećemo, čak i među hrvatskim braniteljima. Možda smo povjerovali u neku drugu moć ili smo zaboravili da nas je privukla i povezala ona snaga i čežnja koju je Bog usadio u svakoga čovjeka, a koju mi kršćani živimo u daru križa, u ljubavi, koju – jedinu – ni smrt ne može uništiti.

To vukovarsko zajedništvo, tako potrebno i samomu Vukovaru, sposobno je odgovoriti na svaku podjelu. Bolno je danas vidjeti bilo koji razdor i napetosti u našemu društvu, proizišle iz neosjetljivosti, iz neodgovornosti u riječima, odlukama, planiranjima i postupcima. Dobro bi bilo da sve što je važno za našu domovinu provjerimo u svjetlu dara, kakav nam je ostavio Vukovar.

Ako ga budeš pitao, Vukovar će ti reći i mnogo više…

Reći će ti bitno: o otajstvu života, o zahvalnosti i prihvaćanju dara djeteta; reći će ti o obitelji, o ljubavi zaručnika, muža i žene, o odgoju i obrazovanju djece; reći će ti o bolima progonstva i odlaska iz domovine, ali i o razlozima povratka, o građenju i obnovi naizgled nestaloga; reći će ti o snazi mladosti koju Hrvatska treba i o naizgled nemogućemu koje s Božjom pomoći postaje mogućim.

8. Draga braćo i sestre, vidimo da je ovaj grad izvana sve ljepši i ljepši. Takav budi i prorokuje nadu, pokazujući i nudeći sjeme dobra. Vukovar sa svojom prošlošću pomaže nam da ne hodimo u tami, nego da imamo svjetlost; pomaže nam da ne zaboravimo što sve možemo, ako živimo istinu o svojoj malenosti.

Zato sam na početku naglasio poniznost, kojom završavam.

Znam da sve što sam rekao nije vrijedno: ni jedne povijene rane u Bolnici; ni jednoga koraka koji je donio hranu i vodu u sklonište; ni jednoga dječjeg pogleda u mraku; ni jednoga drhtaja nerođenih na stratištu; ni jednoga trena roditeljske strepnje pri rastanku; ni jednoga uskrsnog smiješka Jean-Michela (Nicoliera) pred krvnicima; ni jednoga odbljeska vječnosti u hrabrosti ljudi koji su tješili i spašavali druge.

Moje će riječi u svojoj neznatnosti proći poput ovdje otpaloga lišća, ali neka barem nakratko budu ures na stazi ili grobnoj ploči s imenom koje čitaju umorne oči neke majke te prenesu moju duboku vjeru da suze ljubavi nisu uzaludne. One su ovdje utjelovile žive stranice evanđelja po kojima hodamo, na kojima se susrećemo i živimo; koje daju smisao potreban da bismo rasli u istini, pouzdanju, zajedništvu i slobodi.

Bog se očitovao u Vukovaru, u Kristu ranjenom i proslavljenom!

Amen.

L.K.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

13 − devet =