Homilija pape Franje na Vazmenom bdjenju…Braćo i sestre, naša nada zove se Isus…

Ali Gospodin je uskrsnuo! Podignimo pogled, skinimo veo gorčine i tuge s očiju, otvorimo se Božjoj nadi!...

FOTO: VATICAN MEDIA // VAZMENO BDJENJE U VATIKANU
Podijeli

Homiliju pape Franje na Vazmenom bdijenju u vatikanskoj bazilici Sv. Petra na Veliku subotu, 16. travnja 2022. prenosimo u cijelosti…

Mnogi su pisci dočaravali ljepotu noći obasjanih zvijezdama. Umjesto toga, ratne noći izbrazdane su svjetlećim tragovima smrti. U ovoj noći, braćo i sestre, dopustimo da nas žene iz Evanđelja uhvate za ruku, da s njima otkrijemo svitanje Božjeg svjetla koje svijetli u tami svijeta. Te žene su – kako je prorijedila noć i potiho izbila prva svjetlost zore – otišle do groba pomazati Isusovo tijelo. A tamo proživljavaju potresno iskustvo: prvo otkrivaju da je grob prazan; tada vide dva lika u blistavoj odjeći, koji im govore da je Isus uskrsnuo; te odmah trče navijestiti vijest ostalim učenicima (usp. Lk 24,1-10). One vide, slušaju, naviještaju: s ove tri radnje uđimo i mi u Pashu Gospodnju.

Žene vide. Prvi navještaj Uskrsnuća nije povjeren kao formula koju treba razumjeti, nego kao znak za razmatranje. Na groblju, u blizini groba, gdje bi sve trebalo biti uredno i tiho, žene “nađoše kamen otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa.” (r. 2-3). Uskrs, dakle, počinje prevrtanjem naših shema. Dolazi s darom iznenađujuće nade. No nije ga lako dočekati. Ponekad – moramo priznati – ovoj nadi nema mjesta u našim srcima. Kao u ženama iz Evanđelja, i u nama prevladavaju pitanja i sumnje, a prva reakcija pred neočekivanim znakom je strah, “lice oboreno k zemlji” (usp. r. 4-5).

Prečesto gledamo na život i stvarnost oborenim pogledom, danas ga upiremo samo u prolaznost, razočarani smo glede budućnosti, zatvaramo se u svoje potrebe, ugađamo si u zatvoru apatije, dok nastavljamo jadikovati i mislimo da se stvari nikada neće promijeniti. A tako ostajemo nepomični pred grobom rezignacije i fatalizma, pokopavamo radost življenja. Ipak, Gospodin nam u ovoj noći želi dati drugačije oči, obasjane nadom da strah, bol i smrt neće imati posljednju riječ o nama. Zahvaljujući Isusovoj Pashi možemo napraviti skok iz ničega u život, “i smrt nam više neće moći oduzeti naše postojanje” (K. Rahner, Cosa significa la Pasqua, Brescia 2021, 28): život je posve i zauvijek zagrljen bezgraničnom Božjom ljubavlju. Istina je, može nas uplašiti i paralizirati. Ali Gospodin je uskrsnuo! Podignimo pogled, skinimo veo gorčine i tuge s očiju, otvorimo se Božjoj nadi!

Drugo, žene slušaju. Nakon što su vidjele prazan grob, dva čovjeka u blistavoj odjeći im rekoše: “Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” (r. 5-6). Dobro nam je slušati i ponavljati ove riječi: nije ovdje! Svaki put kad tvrdimo da smo razumjeli sve o Bogu, da bismo ga mogli uvući u svoje sheme, ponovimo sami sebi: Nije ovdje! Kad god ga tražimo samo u prolaznim emocijama ili u trenucima potrebe, a onda ga ostavimo po strani i zaboravimo na njega u svakodnevnim situacijama i konkretnim izborima, ponavljajmo: Nije ovdje! I kad pomislimo zatočiti ga u svojim riječima, formulama i navikama, a zaboravimo ga tražiti u najmračnijim kucima života, gdje su oni koji plaču, bore se, pate i nadaju se, ponavljajmo: nije ovdje!

Poslušajmo i mi pitanje upućeno ženama: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ne možemo učiniti Pashu, prijelaz, ako nastavimo ostajati u smrti, ako ostajemo zarobljenici prošlosti, ako u životu nemamo hrabrosti dopustiti da nam Bog oprosti – on koji sve oprašta, promijeniti se, prekinuti sa zlim djelima, odlučiti se za Isusa i za njegovu ljubav, ako vjeru svodimo na amajliju, čineći od Boga lijepa sjećanja na prošla vremena, umjesto da ga danas susretnemo kao živoga Boga koji želi preobraziti nas i svijet. Kršćanstvo koje traži Gospodina među reliktima prošlosti i zatvara ga u grob navike jest kršćanstvo bez Uskrsa. Ali Gospodin je uskrsnuo! Ne zadržavajmo se oko grobova, nego pođimo i ponovno otkrijmo Njega, Živoga! I ne bojimo se tražiti ga i u licima braće i sestara, u pričama onih koji se nadaju i onih koji sanjaju, u boli onih koji plaču i pate: Tu je Bog!

Na koncu, žene naviještaju. Što naviještaju? Radost Uskrsnuća. Uskrs se ne događa da intimno utješi one koji žale za Isusovom smrću, nego da otvori srca za izvanredni navještaj Božje pobjede nad zlom i smrću. Svjetlo Uskrsnuća, stoga, ne želi zadržavati žene u ekstazi osobnog uživanja, ne tolerira stavove zasjedanja, već stvara učenike misionare koji se “vraćaju s groba” (usp. r. 9) donoseći svima Evanđelje Uskrsloga. Zbog toga, nakon što su vidjele i slušale, žene trče radost Uskrsnuća navijestiti učenicima. Znaju da bi ih se moglo smatrati ludima, toliko da Evanđelje kaže da su im se riječi pričinile “kao tlapnja” (r. 11), no nisu zabrinute za svoj ugled, za to da brane svoj imidž. One ne mjere osjećaje, ne kalkuliraju riječima.

Kako je lijepa Crkva koja na ovaj način prolazi cestama svijeta! Bez straha, bez taktike i oportunizama, samo sa željom da svima donese radost Evanđelja. Na to smo pozvani: doživjeti Uskrsloga i podijeliti ga s drugima, otkotrljati onaj kamen s groba, u koji smo često zapečatili Gospodina, pozvani smo širiti njegovu radost u svijetu. Učinimo da Isus, Živi, uskrsne iz grobova u koje smo ga zatvorili, oslobodimo ga formalnosti u koje smo ga često zatvarali, probudimo se iz sna mirnoga života u koji smo ga ponekad polagali da ne smeta i više ne bude neugodan. Unesimo ga u svakodnevni život: gestima mira u ovom vremenu ratnih strahota, djelima pomirenja u prekinutim odnosima i suosjećanjem prema potrebitima, postupcima pravde usred neravnopravnosti i istine usred laži. A, povrh svega, djelima ljubavi i bratstva.

Braćo i sestre, naša nada zove se Isus. On je ušao u grob našeg grijeha, stigao do najudaljenije točke gdje smo bili izgubljeni, prošao kroz splet naših strahova, nosio težinu naših potlačenosti te nas je, iz najmračnije dubine naše smrti, probudio u život i našu žalost pretvorio u igranje. Učinimo Pashu, Uskrs, s Kristom! On je živ i još uvijek prolazi, preobražava i oslobađa. S Njim zlo više nema moć, neuspjeh nas ne može spriječiti da počnemo iznova, smrt postaje prolaz za početak novog života. Jer s Isusom, Uskrslim, nijedna noć nije beskonačna, a i u najdubljoj tami blista zvijezda jutarnja.

U ovom mraku koji proživljavate, gospodine Gradonačelniče, dame i gospodo Parlamentarci, u mračnoj tami rata, okrutnosti, svi molimo, molimo s vama i za vas, ove noći. Molimo za tolike patnje. Možemo vam samo izraziti da smo s vama, našu molitvu i reći vam: “Hrabro! Pratimo vas!”. I također vam kazati najveću stvar koja se danas slavi: Christòs voskrés! [Krist je uskrsnuo!]

L.K.


Podijeli