Homilija kardinala Franje Kuharića prigodom proglašenja Majke Božje od Kamenitih vrata zaštitnicom Grada Zagreba

Zagreb, blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije, 31. svibnja 1991...

KARDINAL KUHARIĆ PROGLASIO MAJKU BOŽJU OD KAMENITIH VRATA ZAŠTITNICOM GRADA ZAGREBA (ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA)
Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Zagreb, blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije, 31. svibnja 1991…

Dragi hodočasnici i hodočasnice! Braćo i sestre u Isusu i Mariji ! Dragi Zagrepčani i Zagrepčanke!

Danas Crkva slavi blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije. Nakon navještenja, pošto se u njezinu krilu snagom Duha Svetoga izvršilo otajstvo utjelovljenja Riječi – Sina Božjega, ona polazi u pohode svojoj rođakinji Elizabeti u Judejsko gorje, u Ain Karim, da joj bude od pomoći. Elizabeta, u svojoj starosti, očekivala je rođenje djeteta. Bit će to Ivan Krstitelj, preteča Isusov, koji će Spasitelja Isusa Krista predstaviti Izraelu kao Jaganjca koji odnosi grijehe svijeta (usp. 1 Iv 1,29).

Marija dolazi i, kao živo svetohranište, nosi u svom tijelu utjelovljenoga Boga koji će se od nje roditi kao Sin Čovječji, da u ljudsku povijest, punu znoja, suza i krvi, punu mržnju, nepravde i grijeha unese svjetlo Božjega Kraljevstva: Kraljevstva istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira.

Elizabeta, rasvijetljena Duhom Svetim, spoznaje tajnu Marijina bića i poslanja i sva puna radosti je pozdravi: „Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje. Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?“ (Lk 1,42). Elizabeta prepoznaje u poniznoj nazaretskoj Djevici Majku Boga Spasitelja i zato je zbog blagoslovljenog ploda naziva blagoslovljenom, ali i blaženom zbog njezine vjere: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“ (Lk 1,45).

MAJKA BOŽJA OD KAMENITIH VRATA

Zaista, Marija je, to najčistije ljudsko biće, uistinu Bezgrešna po kojoj se Bog odlučio povezati s ljudima kao Otkupitelj, da od nje rođen kao dijete bude nama Očev Dar, ali darovan Marijinim Srcem, Marijinim tijelom, vjerom i ljubavlju. To će biti njezina trajna služba, njezino trajno poslanje u Crkvi i u svijetu da privlači sinove i kćeri ljudske jedinom Spasitelju, jedinom osloboditelju od zla, grijeha i smrti, a to je Bogočovjek Isus Krist. Zato je Bogomajka i kao takva Majka Crkve, Majka ljudske djece. S križa nam je predana za Majku da je uzmemo k sebi (usp. Iv 19,26-27).

Marija, svjesna da je sve to djelo Božje ljubavi, pjeva, čuli smo u Evanđelju, svoju pjesmu zahvalnicu: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo“ (Lk 1,46-49).

U toj zahvalnici BI. Djevice odjekuje davno proroštvo proroka Sefanije koji u sedmom stoljeću prije Isusa Krista naviješta Spasitelja i poziva na radost. Čuli smo to u prvom čitanju: „Kliči od radosti, Kćeri sionska … Veseli se i raduj se iz sveg srca, Kćeri Jeruzalemska!“ (Sef 3,14).

A zašto tolika radost? Sam prorok odgovara: „Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni Spasitelj” (Sef 3,17). Marija je uvijek blagoslovljeni živi i sveti znak toga Božjega dolaska u svijet i u povijest prema proroštvu Izaijinom: „Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel” (Iz 7,14). Evanđelista i apostol Matej tumači što znači to tajanstveno ime Emanuel: „znači: s nama Bog!“ (Mt 1,23). Znači: Bog je bliz ljudima u njihovoj grešnosti i u njihovim patnjama da ih oslobodi; Bog je prisutan i djelotvoran u povijesti da djelujući u ljudskim savjestima i mislima, kroz ljudsko srce i slobodu, mijenja svijet na bolje, skreće tokove povijesti prema dobru, pravednosti i miru. Emanuel znači: Bog je čovjeku ponuda ljubavi i slobode, njegov spasitelj u vremenu za vječni život.

Osme nedjelje kroz godinu Crkva moli u zbornoj molitvi: „Gospodine, ravnaj tijekom svjetskih zbivanja: da živimo u miru te radosno i slobodno tebi služimo.“

Da bi se to zbivalo, čovjek mora prihvatiti tu ponudu ljubavi u svoj život. Treba se promijeniti u svom mišljenju i djelovanju da uskladi svoju volju s voljom Božjom. Da bismo imali, kazao bih, jednostavniji i slobodniji pristup Spasitelju, on se prilagodio

našoj ljudskoj psihologiji, pa nam je darovao svoju Majku da bude posrednica milosti, Utočište grešnika, Utjeha žalosnih, Vrata nebeska!

Da nas potakne i ohrabri, da se po Mariji približimo Božjem Srcu, Bog predstavlja Bogomajku kroz cijelu povijest Crkve izvanrednim znakovima i čudesnim uslišanjima; tu su razlozi i počeci tolikih Marijanskih svetišta diljem svih prostora Zemlje, na kojima je raširena Crkva Istoka i Zapada. Tu su razlozi i poticaji da Crkva kroz sva pokoljenja časti blagoslovljenu Majku Našega Gospodina Isusa Krista, njoj se utječe, njoj povjerava svoje nade i tjeskobe, svoj život u svim povijesnim zbivanjima i svoje poslanje.

Božja je volja da duše dolaze k Isusu po Mariji i da ona unosi Isusa u svijet kao Svjetlost, jer Isus reče: „Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane” (Iv 12,46).

Sveto evanđelje kaže da je Elizabeta, ugledavši Mariju pred svojim vratima, bila ispunjena Duhom Svetim, i otkrivena joj je tajna Marijina. Činjenica da se u svim Marijinim svetištima, a to je iskustvo u Hrvatskoj i u cijelom svijetu, najviše moli, ispovijeda se i slavi Euharistija, znak je da Duh Sveti potiče duše da vole Majku Isusovu da bi onda povjerovale Božjoj ljubavi, kako kaže apostol Ivan: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1 Iv 4,16).

Zato je kroz stoljeća razvijen osobiti izraz pobožnosti prema Majci Božjoj da se njoj, njezinu Srcu, povjeravaju osobe, obitelji, mjesne Crkve, cijeli gradovi i narodi. S tog je razloga i mi rado oslovljujemo kao Kraljicu Hrvata, kao što to čine drugi narodi kršćanske civilizacije. Time je sigurno ne prisvajamo samo za sebe, nego želimo kazati da je častimo i priznajemo i svojom Zaštitnicom i Majkom.

Draga braćo i sestre, Zagrepčani i Zagrepčanke, danas u ovoj Euharistiji želimo izvršiti u toj vjeri i pobožnosti, s punim uvjerenjem i znakovita, u prisutnosti najviših predstavnika hrvatskog glavnog grada Zagreba, svečani vjernički čin kojim Presvetu Majku Božju s naslovom od Kamenitih vrata izabiremo i proglašujemo Zaštitnicom i Čuvaricom grada Zagreba!

Prije nego to molitvenim načinom izjavimo, podsjetimo se prošlog događaja i znaka koji se dogodio upravo ovdje u povijesnoj jezgri staroga Zagreba, nekoć Gradeca ili Griča.

Pošto je ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. Zlatnom Bulom, danom u Virovitici 21. studenoga 1242. proglasio Gradec ili Grič slobodnim kraljevskim gradom i dao mu punu autonomiju, građani Griča, poučeni teškim iskustvom tatarske provale, podigli su oko Griča bedeme s gradskim vratima, među kojima su bila i vrata, zvana kamenita. Poslije je nad tim vratima sagrađena i kula. Napomenimo da su dva povijesna središta Zagreba: Gradec i Kaptol, bile dvije zasebne općine, pa u feudalnom ustrojstvu znalo je među njima biti sukoba, no od XVI. stoljeća počima se upotrebljavati za obadvije općine zajednički naziv Zagreb. Od tada se Zagreb smatra i glavnim gradom Hrvatske i Slavonije, što je u Hrvatskom saboru naročito naglašena 1557.

Kuće su na Griču, kao i na Kaptolu, bile građene uglavnom od drva i pokrivene drvenim daščicama, tzv. „šindrom“, pa su dosta često harali požari i nanosili teške štete gradu.

Takav jedan razoran požar buknuo je u noći između 30. i 31. svibnja 1731., dakle prije 260 godina. Taj požar, koji je uništio velik dio kuća na Griču i na Kaptolu, zabilježio je u svojoj povijesnici „Annue“ suvremenik događaja kanonik zagrebački

Baltazar Adam Krčelić. Zapisao je to ovako: „Kod toga požara dogodio se spomena vrijedan događaj: posred plamena ostala je neoštećena slika blažene Djevice Marije koja se sada, zaslugom pobožne udovice nekog Modlara, štuje pod svodom gradskih vrata. Posred plamena, čak i pepela, pošto joj je potpuno izgorio okvir, nađena je čitava i neoštećena te je trećega dana izvučena iz pepela“ (Damjan Damjanović: Majka Božja Kamenita, Zagreb 1981, str. 18). Tada je bio revni zagrebački biskup Juraj Branjug (1723-1747), a župnik župe Sv. Marka bio je domaći sin Nikola Čeh Babočaj (1724-1735).

Slika Majke Božje bila je 1929. podvrgnuta pomnom ispitivanju stručne komisije koja je ustanovila da je slika bila zahvaćena vatrom, ali trag je samo na donjem rubu slike. Slika je od zapaljivog materijala, ulje na platnu (ib. str. 21).

U tom su događaju vjernici odmah prepoznali Božji znak. Spomenuta pobožna udovica Modlar postavila je mali. oltar u prostor u kojem se i sada nalazi. Štovanje tog Lika Majke Božje, sačuvanog u vatri, odmah je počelo i tako je u srcu Zagreba postala Marijina svetište koje ima posebnu draž i privlačnost. Svojim postankom i trajanjem ima posebne oznake: svetište, možemo kazati, rođeno iz nesreće, rođeno u vatri; svetište intimnog i osobnog razgovora duše s Marijom; svetište na prolazu i uvijek otvoreno. Svijeće u njemu uvijek gore.

Svaka zapaljena svijeća u tom svetištu krije svoju tajnu. Tko ju je zapalio? Koju je bol htio izreći? Koju nadu izraziti? Koju zahvalnicu potvrditi? Muž ili žena, mladić ili starac, učen ili neuk, vjernik ili skeptik, idući u vrevi života, zaustavio se načas, preporučio se Majci, zapalio svijeću i izgubio se među prolaznicima idući za svojim poslom, noseći u duši svoju brigu.

Časne sestre, čuvarice svetišta, znaju da se tu znao zaustaviti i zapaliti svijeću i pokoji sabornik bivšeg Sabora.

To je svetište zato na poseban način svetište neuočljivog i tihog susreta pojedine osobe s Marijom. Tu nema mnoštva, ali molitva je prisutna, možemo kazati, dan i noć; molitva skrivena u srcu; molitva kratka izrečena kao uzdah, vapaj ili kliktaj; molitva nečujna ali upućena Srcu Majke koja s ljubavlju sluša tajne misli duše.

Majka Božja od Kamenitih vrata, Zagreb, Hrvatska

Svetište Majke Božje od Kamenitih vrata ili „Zagrebačke Gospe“ živo je kroz cijelu godinu. Po lijepom i ružnom vremenu uvijek netko prolazi i netko se pomoli.

Svojom otvorenošću svetište Kamenitih vrata je znak sigurnosti i mira. Ne treba zatvarati vrata ako ljudi nose Boga u duši. Takav čovjek donosi mir i sigurnost drugima, ne ugrožava nikoga, zaštićuje potrebnoga. Pobožnici Marijini moraju biti takvi ljudi. Kad bi svi ljudi prihvatili iz Marijinih ruku Spasitelja, sva bi vrata mogla biti otvorena, svi zidovi čuvari razoreni, svi stražari uklonjeni, svi strahovi pred nasiljem, mržnjom i otimačinom ugašeni.

Vrata znače ulazak i izlazak; vrata znače odlazak i povratak; susret i rastanak u prolaznosti života, u mijenama vremena. Ali vrata su i simbol ulaska u život vječni: vrata nebeska kroz koja se ulazi u susret bez rastanka, u dan bez noći, u Ljubav koja ne prestaje. I BI. Djevicu Mariju Crkva naziva: Vrata nebeska! Ima toliko primjera u povijesti duša i milosti kako je za mnoge obraćenje i povratak Bogu, prihvaćanje Spasitelja i oproštenja bila darovana milost kao odgovor na štovanje, makar skromno i skriveno, Majke Otkupiteljeve.

U vječnosti će nam se otkriti kolikim je dušama u posljednji čas Marija zaista otvorila vrata spasenja svojim zagovorom.

Na opasnim životnim skretnicama kolike je duše Majčinska ruka i molitva Bogorodice usmjerila pravim putem k Bogu! A tako je i u povijesnim zbivanjima ljudskih zajednica i cijelih naroda.

U hrvatskoj povijesti, u teškim hrvanjima kroz stoljeća da se obrani tlo domovine i postojanje naroda, da se sačuva vjera i život, da se spasi obitelj, koliki su branitelji povjeravali svoju pravednu obranu od bezdušnih napadača zagovoru Majke Božje! Sv. Pismo Staroga Zavjeta iznosi pred oči kao primjer dva ženska lika koja su u teškim situacijama spasile svoj narod izraelski. Judita, izloživši opasnosti samu sebe, spašava grad Betuliju od okrutnog Holoferna. Nakon pobjede Judita zahvaljuje Bogu s cijelim narodom i pjeva zahvalnicu: „Asur siđe s planina sjevernih, dođe sa silnom vojskom svojom… Kaza da će kraj moj zapaliti, moje mladiće mačem isjeći, o tlo razmrskati moju dojenčad, kao plijen moju djecu uzeti, ugrabiti moje djevice. Gospod Svevladar svlada ih rukom žene jedne!“ (Jd 16,3-5).

Kraljica Estera moli kralja Ahasvera da spriječi odluku ohologa Hamana koji je nakanio zatrti izraelski narod i bi uslišana. Ali prije nego je pristupila kralju, molila se Bogu svim srcem govoreći: „Gospodine moj, kralju, ti si jedini! Dođi mi u pomoć koja sam sama, kojoj nema druge pomoći do tebe… A nas oslobodi rukom svojom i dođi u pomoć meni koja sam sama i nemam nego tebe, o Gospode!“ (Est 4,171-17 t).

Majka Božja pomoćnica je u nevoljama duše i tijela. Božjom voljom ona djeluje i u povijesnim zbivanjima kao zaštitnica progonjenih i ugroženih. U duhovnim borbama između dobra i zla ona je Zaštitnica protiv stare Zmije, Božjeg neprijatelja.

Sv. župnik Arški Ivan Marija Vianney došao je u malu ali vjerski hladnu župu Ars. Dao je načiniti srebrno srce; na jedan papir napisao je imena svih svojih župljana i list je zatvorio u to srce, a onda ga je objesio oko vrata kipa Majke Božje u svojoj župnoj crkvi. Htio je time reći: „Draga Majko Marijo, predajem ti ih sve. Čuvaj ih i brani ih!“ Župa je osjetila Majčinu ljubav. Ovo što sada želimo učiniti neka ima isto značenje i sadrži istu molitvu!

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački -Zagreb, blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije, 31. svibnja 1991.

Podsjetimo-Ovdje poslušajte prilog: O blagdanu Pohoda Blažene Djevice Marije i svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata u Zagrebu

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

14 − osam =