Podijeli

U osnovi, stvar je jednostavna. “Uljanik” je uzeo novac od naručitelja za gradnju brodova, ugovorivši njih čak 17, iako je godišnje do sad uspijevao sagraditi jedva dva. Dio ugovorene cijene je plaćen unaprijed, avansno.  Brodove nikad nije sagradio, a država je naručiteljima jamčila za njihov uplaćeni novac. Naručitelji su brodove postupno otkazali, kad je postalo jasno da Uljanik nema novca da te brodove završi i da je novac od avansa davno potrošen a od brodova nema ni b…

Gdje je novac završio? Dio je otišao za plaće radnika koji nisu napravili ništa – što ne znači da nisu radili niti da je krivnja na njima, dio u rukama Uprave imenovane uglavnom od IDS-a koja je gradila vile i kupovala jahte. Dio tko zna gdje i kod koga, velik dio kod kooperanata. Nenamjenski je potrošeno oko 800 milijuna kuna, prema prvim nalazima. Točan iznos se vjerojatno nikad neće saznati, jer su u Uljaniku završavali brodove naručene davno, novcem primljenim na ime avansa za nove narudžbe.

Treba li Uljanik preživjeti?

Jamstva su ukupno oko 4 milijarde kuna. Vlada taj novac mora vratiti naručiteljima, a nije ga ona potrošila. Stradali su, kao i inače, porezni obveznici. A IDS nakon svega – optužuje Vladu, čija je krivnja prije svega u tome da je davala jamstva za Uljanik, iako tvrdi da nije. Prema nekim računicama bivša SDP-ova vlada je Uljaniku izdala oko pola milijarde eura jamstava, HDZ-ove zadnje dvije oko 360 milijuna eura, bar prema tvrdnjama oporbe. U 2018., Uljaniku je Vlada dala 918 milijuna kuna samo za plaće zaposlenicima jer novca, unatoč svemu, nije više bilo.

Preživljavanje Uljanika je tema oko koje se prelamaju brojni politički interesi – stranaka, sindikata, radnika, budućeg potencijalnog vlasnika, pa nije uvijek lako reći tko tu i koliko laže. Izgleda da se ipak najslabije čuje one koji će cijeli taj cirkus na kraju neminovno i platiti – porezne obveznike.  Treba li tu rubu bez dna konačno ugasiti, i sagraditi nešto profitabilno u Puli na mjestu Uljanika, bili to hoteli ili bilo što drugo, ili ga spašavati nadajući se da će jednog dana, nekim čudom, ipak početi donositi dobit iako već pola stoljeća radi gubitak? Ili da će bar, kao privatna tvrtka, biti problem isključivo vlasnika a ne države?

Velika ulaganja, velik rizik, velik potencijalni gubitak, mala potencijalna zarada

A Uljanik ozbiljnu zaradu ne bi nosio ni da su brodovi izgrađeni, i da je sve išlo po inače nebuloznom planu uprave: Po njima, na svakom ugovorenom brodu bi se zaradilo oko pola milijuna eura.  Uz dva broda godišnje, koliko je Uljanik radio, to je milijun eura profita godišnje! Kojeg smisla ima ulagati i okretati ogroman novac, milijarde i milijarde, i riskirati ogroman gubitak, zapošljavati 4000 ljudi da bi se zaradio iznos koji zaradi malo bolji restoran uz obalu s par desetaka zaposlenih? I ta “dobit” bi bila čisti gubitak, zapravo, jer se zbog potencijalne dobiti od milijun eura godišnje blokira prostor u centru Pule gde bi mogli biti objekti drugih djelatnosti koji bi donosili deset ili sto puta toliko!

No u stvarnosti, ne samo da je i ta marginalna dobit postojala samo u računicama uprave, temeljenim na igranju brojkama bez neke veze sa stvarnim troškovima, nego bi da su brodovi sagrađeni, gubitak bi bio kudikamo veći nego ovako – sto milijuna kuna po brodu!

Horvatova i Marićeva računica se znatno razlikuju

Ministar Darko Horvat je prošlog tjedna izjavio kako bi trošak restrukturiranja Uljanika bio “neznatno veći” nego trošak gašenja, odnosno kako bi se restrukturiranje moglo izvesti za “samo” osam i pol milijardi kuna, dok bi stečaj s likvidacijom koštao dvije milijarde manje.

“Smatram da je bolje platiti trošak restrukturiranja koji se odnosi na plaćanje starih gubitaka i dubioza, jer izračun koji je napravio Brodosplit govori kako bi trošak stečaja za državu iznosio od šest do 6,7 milijardi kuna”, rekao je Horvat. No Horvat, iako ministar, nije imao svoju računicu – on se oslanjao na Debeljakovu. A Debeljak je i te kako zainteresiran da Uljanik ne ode u likvidaciju – s tim da, naravno, država ne samo preuzme sve dubioze nego i da država jamči za kredit Uljaniku d.d. kojim bi se financiralo privremeno poslovanje Uljanik grupe do potpisivanja programa restrukturiranja. Horvat je, očito, na strani Debeljaka i za to da on preuzme škver.

U međuvremenu je Horvat postao još optimstičniji pa je u ponedjeljak rekao kako “nema govora o tome da bi trošak restrukturiranja koštao još sedam milijardi kuna. Trošak restrukturiranja je ukupno 930 milijuna eura, oko 6,8 milijardi kuna, i to s jamstvima koje smo već platili ili ih trebamo platiti”, a to je oko tri milijarde kuna.

No Debeljakovu i Horvatovu optimističnu računicu ne dijeli ministar Marić. Te tri milijarde ikonako ulaze i u cijenu stečaja, pa bi za slanje Uljanika u stečaj bila dovoljna još oko milijarda i pol, s tim da bi se velik dio novca namirio kasnije. Usto, Debeljak je u opciju stečaja uračunao i stopostotne isplate dobavljačima, iako u stečajevima dobiju najčešće do 10 posto. Uračunao je oportunitetni trošak od dvije milijarde kuna predviđajući da država tri godine neće dobiti novac od doprinosa i poreza od radnika koji će biti bez posla, što je na granici nakaradnog u situaciji kad posla i te kako ima a radnu snagu uvozimo, ali nije uračunao poticaje za brodove ili oportunitetni trošak toga da se na mjestu bivšeg škvera otvori, npr. hotel koji će nositi ozbiljnu zaradu.

Marić, naravno, inzistira da taj oportunitetni trošak nije trošak stečaja jer bi onda svaki privatnik mogao tražiti da ga država sanira, tvrdeći da će država ostati bez poreza i PDV-a iz plaća radnika.

Srećom, premijer nije odmah potpisao Horvatu bjanko ček za restrukturiranje već je zatražio da ministar financija da svoje mišljenje i procjenu situacije. A Marić je inače nesklon spašavanju Uljanika: On smatra da je teško opravdati ulaganje od daljnjih desetak milijardi kuna u Uljanik, nakon što je već do sad samo na jamstva za brodogradilište potrošeno 35 milijardi kuna. To je desetak puta više nego što bismo Izraelcima platili za eskadrilu F-16, da je do transakcije došlo, i dovoljno ne za jednu nego za tri-četiri eskadrile aviona, posve novih.

Država u slučaju stečaja preuzima imovinu

Marićeva je računica da bi restrukturiranje koštalo osjetno više nego što tvrdi Debeljak, a stečaj – manje. Debeljak naime nije uzeo u obzir činjenicu da država kao najveći vjerovnik s najjačim kolateralima postaje vlasnik brodova za koje je jamčila, a njih može prodati, kao i ostalu imovinu koju 3. maj i Uljanik posjeduju, od mehanizacije do posebno vrijednih nekretnina. U slučaju stečaja trebalo bi osigurati novac za dovršetak brodova u nekom drugom brodogradilištu, kako bi se mogli prodati naručitelju, no tada bi se vratila i jamstva za te brodove. Potraživanja dobavljača od navodno preko dvije milijarde kuna također mogu biti dijelom otpisana.

Marić podsjeća da je Debeljak do nedavno baratao s osjetno većim iznosom za spašavanje Uljanika, preko 10 milijardi kuna. A on smatra da bi i stečaj koštao skoro toliko, u najgorem scenariju. Gdje bi on uštedio?

“Nikada ne bih nudio nešto što neće biti i što ne bi bilo isplativo i poslovno održivo. Ne samo isplativo za Hrvatsku, nego i profitabilno za tvrtku i usmjereno na razvoj i rast. Nažalost, netko je nagomilao gubitke i stvorio problem, a mi za sebe smatramo da smo dio rješenja, a nikako problema, da te silne milijarde i ti gubici budu smanjeni. Dakle, nudimo rješenje da ukupni trošak bude manji”, kaže Debeljak. On bi “brzom akcijom” stornirao narudžbe nabave materijala, opreme i radova za brodove koji su otkazani tako da bi ih preusmjerili u neke druge projekte. Procjenjuje da bi taj dio troška mogao biti čak oko 30 posto od ukupno izračunatog. Na taj bi način državni doprinos restrukturiranju pao na samo malo više od milijardu eura. No to se čini vrlo, vrlo optimističnim, piše narod.hr .

Kako smanjiti vrijednost sudskih sporova?

Isto tako smatra da se na 40 milijuna eura procijenjena vrijednost sudskih sporova može nekako ublažiti i riješiti na povoljniji način:  “Moguće su, naravno, nagodbe, a u neke pregovore s tim vjerovnicima mogla bi se uključiti i država kako bi šteta bila manja”, kaže, što također ne zvuči obećavajuće (u slučaju stečaja država se također uključuje izravno u pregovore, naravno, jer je suvlasnik Uljanika s 25 posto udjela).

No čak i kad bi nategnuta Horvat-Debeljakova računica, koja, čini se, prenapuhuje trošak stečaja – gdje bi po Mariću država tek platila 4 milijardi kuna za jamstva, kamate i dovršetka jaružala te 76 milijuna kuna za tri minimalne plaće radnika u stečaju – bila točna, on bi i dalje bio bolja opcija. Jer, ostaje pitanje, što dalje? Tko jamči da država opet neće morati uskakati i krpati rupe? Tko jamči da sanacija neće koštati dvostruko od planiranog? Trošak likvidacije je manje-više poznat, trošak restrukturiranja je zapravo puko nagađanje.

Likvidacija, pa istraga

I najvažnije od svega – stečaj bi vjerojatno za sobom povukao i istragu o nestalim milijardama, a to je ono čega se možda IDS-ovci najviše boje (uprava je uglavnom bila njihova), i to je jedan od razloga zašto nipošto ne žele da Uljanik ode u likvidaciju. Drugi razlog je prozaičniji – ostali bi i bez svoje regionalne krave muzare u kojoj je uglavnom vladao partijski kadar i zapošljavali biračko tijelo. Ovako, izborna baza im odlazi na burzu rada, a velikog državnog poduzeća više ne bi bilo.

Ostaje samo pitanje zašto je Hrvatska, za vrijeme Sanadera, uništila perspektivnu malu brodogradnju, u privatnim rukama, koja je odlično poslovala, no dotukli su je novi nameti “na luksuz”, uvedeni doduše na zahtjev dijela javnosti koji je tražio da se “kazni” bogataše koji kupuju jahte i jedrilice visokim trošarinama. Te trošarine su se pokazale kobnima za većinu tvrtki koje su radile jedrilice, dok se s druge strane po tko zna koji put išlo na spašavanje nečeg što prave perspektive zapravo nikad nije imalo.

 Marcel Holjevac


Podijeli

18 KOMENTARI

  1. na žalost to mi ne odlučujemo to če plenki odlučiti a da građane Hrvatske i ne pita primjerice istambulska konvencija pa ne može spriječiti nasilje pa sad laže kako če nove zakone donjeti vlada pitam ga zašto če nove zakone donositi kad ima Istambulsku konvenciju ili je nekome trebalo novaca pa na takav način preko istambulske konvencije izvukao novac

  2. Nema para,tko je jos osudjen i da je vratio pare za muljazu.Nitko.Pohapsiti ,suditi i osuditi i javno pogubiti,da vidimo druge kako bi oni restruktuirali i bili bilo muljaze.Mrtvo slovo na papiru jer zakon ne poznaje krupni kriminal u RH.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

dvadeset − jedanaest =