Hoće li Hrvatska i hrvatski narod ikada dočekati pravdu?

Onaj koji se brani je žrtva agresije! Mora se braniti, jer ga inače neće biti! Prema tome niti oni koji se brane ne bi počinili zločin da ih se nije napalo, da nije bilo agresije!...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

“Čovjek, kako to gordo zvuči!” izgovorio je Satin u drami „ Na dnu“ Maksima Gorkog…

Za Pravosuđe u Hrvatskoj čovjek nimalo ne zvuči gordo, osobito ako je čovjek hrvatski branitelj. A upravo zahvaljujući hrvatskim braniteljima ti suci su u hrvatskom pravosuđu! Po presudama koje donose izgleda da je upravo to i razlog zbog čega su takve kakve jesu. Njihove presude pokazuju da Hrvatsku nisu htjeli ni željeli! Moć koju im funkcija daje koriste upravo protiv hrvatskih branitelja i svih koji ih podupiru, da dokažu kako je Hrvatska za njih neželjeni projekt.

Ne može se drugačije tumačiti ako se pojave tumače logičnim slijedom.

Agresor-napadač je krivac, apsolutni krivac za sve tragedije koje su posljedica njegova agresije, neposredne i posredne, jer da nije krenuo u agresiju, nikakvih posljedica ne bi bilo. Tu nema diskusije! To je pravda!

Onaj koji se brani je žrtva agresije! Mora se braniti, jer ga inače neće biti! Prema tome niti oni koji se brane ne bi počinili zločin da ih se nije napalo, da nije bilo agresije!

To je pravda!  Pristup pravdi je temeljno ljudsko pravo u središtu vladavine zakona u svim demokratskim sustavima!

U Sjedinjenim Državama, primjerice, 18. Amandman Ustava, koji potječe još od Američkog građanskog rata, kaže da će se svi dugovi i obveze države prema onima koji su se pobunili protiv SAD, kao i njihovi zahtjevi prema državi proistekli iz pobune smatrati nezakonitim i ništavnim.

Kako suci u Hrvatskoj dijele pravdu? Suprotno ovim premisama pravde!

Uloga Državnog odvjetništva i Pravosuđa je pravda i pravednost, a hrvatske, češke i mađarske žrtve tu pravdu nisu dobile. Isključivi krivac je Pravosuđe , koje je olako aboliralo 20 641 četnika, a za hrvatske žrtve nije ishodovalo pravdu, i kako izgleda nikada ni neće! Prošlo je 30 godina, ratni zločin ne zastarijeva, ali ne postoji ni volja, ni nakana da se bilo koga procesuira za ratni zločin nad Hrvatima, Česima i Mađarima.

Tako je Mladen Bajić i oni koji su ga zamijenili umjesto da proganja četnike, proganjao hrvatske branitelje i generale! Koliko godina zatvora je zaslužio za te velike propuste, ako je  Tomislava  Merčepa za propust to Pravosuđe osudilo na 7 godina?

Hoće li ikada netko odgovarati za nečinjenje, nemar i nevoljkost u obnašanju dužnosti? Neće, jer kod hrvatske političke i državne “elite” nema odgovornosti prema nikome, ni prema poslu koji obavljaju, ni prema hrvatskom narodu!

Hrvatsko pravosuđe dugi niz godina ima u Europi najlošiju percepciju što se vidi i iz intervjua Večernjeg lista s direktoricom Svjetske banke za Hrvatsku, u kojem je Elisabetta Capannelli na upit o ključnim reformama koje trebaju definirati Nacionalnu strategiju razvoja Hrvatske prvo spomenula upravo podizanje učinkovitosti pravosuđa, obrazlažući: “Bolje, brže i suvremenije pravosuđe od ključne je važnosti za unapređenje poslovnog okruženja i jačanje povjerenja u hrvatske javne institucije”.

Znači da se i van granica Hrvatske vidi neučinkovitost i neefikasnost hrvatskog pravosuđa!

Bezbroj je primjera koji to dokazuju. Uzroci zbog kojih hrvatsko pravosuđe nema ugled u društvu su  mnogobrojni:

  • neprovedena lustracija,
  • podložnost politici, odnosno stranci  na vlasti,
  • korupcija, odnosno podmićivanje pri donošenju  presuda,
  • materijalna korist,
  • neprijateljski stav i odnos prema hrvatskoj državi

Tema koju ću obraditi je odnos Hrvatskog pravosuđa prema obrambenom  Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima i žrtvama iz Domovinskog rata.

Na toj temi Hrvatsko pravosuđe je palo na dno po svim kriterijima: pokazalo je svu svoju nepravednost, nečovječnost, pokvarenost, nesposobnost, povodljivost prema politici i u krajnjoj namjeri nespremnost braniti interese Republike Hrvatske,  odnosno pokazalo je da radi točno po Memorandumima SANU u korist Srbije i srpskog agresora. Teške riječi, ali nažalost točne.

Obrambeni Domovinski rat je temelj države Hrvatske! Sruše se temelji, ruši se država! Jasno da jasnije ne može biti!

Memorandum SANU 2

  • Smanjiti odgovornost Srbije za zločine i razaranja, a optužnice, tjeralice i izmišljene procese protiv državljana BIH, Hrvatske i Kosova stavite u ravnopravnu situaciju sa susjednim zemljama
  • Destabilizirati susjedne vlade, izazivati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i oslabiti optužbe protiv Srbije
  •  Inzistirati na srpskoj izbornoj jedinici u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i da se tranzicija srpskih zajednica u zemljama regije pretvori u jedinstvenu, svesrpsku zajednicu.

Prva je potporu Memorandumima SANU pružila Srpska pravoslavna crkva, koja je i nositelj velikosrpske ideologije!

U vrijeme nakon Memoranduma , ključne riječi u političkim raspravama u Srbiji bile su grobovi, kosti, klanja i slično. Vuk Drašković izjavio je: “Srpske granice su tamo gdje su jame i grobovi“ Matija Bećković, pak tada izjavljuje da su Srbi u Hrvatskoj ostatak zaklanih ljudi, a emisija Radio Novog Sada zvala se Odjeci iz jama.

Dobrica Ćosić i akademici SANU savjetuju političare na koji način u miru vratiti ono što su izgubili u ratu! A što rade akademici HAZU? Postoji li uopće HAZU? Nečujni su i nevidljivi u obrani i očuvanju interesa hrvatske države!

Dok akademici SANU rade na spašavanju Srbije od odgovornosti za rat, akademici HAZU šute!

Dok srbijansko pravosuđe uzima za pravo suditi hrvatskim državljanima umjesto da ih hrvatsko pravosuđe zaštiti, ono ih još dodatno proganja.

Republika Srbija proglasila se 2003.godine nadležnom za kaznena djela protiv čovječnosti, međunarodnog prava i za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriju bivše Jugoslavije od 1.siječnja 1991.godine, na temelju Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine.

Člankom 3. tog Zakona: „Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična dela iz člana 2 ovog zakona, koja su izvršena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve“.

Iako je po tom Zakonu sporna nadležnost za događaje koji su uslijedili nakon 8.listopada 1991.godine. Republika Srbija se na temelju  doktrine univerzalne nadležnosti, proglasila nadležnom za procesuiranje najtežih kaznenih djela počinjenih  u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Pravno, odluka Republike Srbije nije sporna, ali s moralnog aspekta postavlja se pitanje kako je moguće da država koja je započela i sudjelovala u svim ratovima u bivšoj Jugoslaviji sebi priznaje to pravo, kako je moguće da država koja ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju spremno dostavlja optužnice koje se temelje na iskazima optuženika koji su pribavljeni mučenjem u tim istim „nepostojećim“ logorima?

Pitanje: Kako je moguće da hrvatsko pravosuđe pripadnicima  agresorske srpske vojske priznaje  naknadu za agresiju, a srpsko Pravosuđe ne priznaje ni postojanje logora, a kamo li isplatu naknade logorašima?

Međutim kako je političkoj “eliti” u Hrvatskoj, gle apsurda bio cilj kriminalizacija DR, DORH je još 2006. sa srbijanskim Tužiteljstvom za ratne zločine potpisao sporazum o suradnji,

Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić i Tužilac za ratne zločine Republike Srbije Vladimir Vukičević potpisali su Sporazum o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida kojim je izražena obostrana spremnost da se unaprijedi suradnja na području kaznenog progona počinitelja ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, posebno onih koji imaju državljanstvo ili žive na području Republike Hrvatske, odnosno imaju državljanstvo ili žive na području Republike Srbije. (13. 10. 2006.)

Mladen Bajić i DORH kojem je bio na čelu nije tako proganjao srpske četnike za zločine nad Hrvatima, kao što je proganjao hrvatske generale i branitelje za zločine nad Srbima. I to je hrvatsko pravosuđe? Sramota od pravosuđa! Raditi protiv interesa hrvatskog naroda, a taj narod ih plaća? Raditi u Hrvatskoj protiv države Hrvatske, a ta država Hrvatska ih plaća? Pa toga nema nigdje na svijetu! Nema nigdje na svijetu ni predsjednika koji je kao zaštićeni svjedok, tajno otišao u Hag svjedočiti protiv države kojoj je bio na čelu? Nigdje takvih apsurda nema osim u Hrvatskoj! Kakav obraz imaju , kakvu savjest imaju svi političari od saborskih zastupnika, do Vlade i Pravosuđa, koji godinama rade protiv hrvatskih interesa i hrvatskog čovjeka?

Nizom primjera vidjeti ćemo da je u hrvatskom Pravosuđu sve moguće.

Progon hrvatskih generala i hrvatskih branitelja

Uhićenje Tihomira Purde i Veljka Marića

Tihomir Purda (1969.) hrvatski je branitelj koji je branio okolicu Vukovara tijekom Domovinskog rata. 2011. godine uhićen je u BiH zbog srbijanske interpolove tjeralice. Nakon pada Vukovara, zarobljen je i prebačen u logor Stajićevo i logor Sremska Mitrovica. Tamo je mučen i prebijen mjesecima, te je pod prijetnjom iznuđen njegov potpis na dokumentu u kojem se navodi da je kriv za smrt jednog JNA vojnika. 1992.godine. Zbog sumnje u ispravnost njegovog priznanja, Tužiteljstvo za ratne zločine ispitalo je u Županijskom sudu u Vukovaru nekoliko svjedoka, među njima branitelja Petra Janjića Tromblona i Danka Maslova, koji je također bio na tjeralici, te samog Purdu u pritvoru. Međutim, ispitivanjem svjedoka utvrdilo se da je Purda zapravo sa još jednim braniteljem ranjenog JNA vojnika odveo u bolnicu, koji je tamo preminuo za nekoliko dana.

Nakon preispitivanja slučaja 3. ožujka 2011. godine srpsko Tužiteljstvo za ratne zločine je odustalo od progona. Prema obavijesti za javnost, saslušano je 44 svjedoka, od čega 13 u Srbiji i 31 u Hrvatskoj i prikupljena je određena dokumentacija. Navodi se da nijedan svjedok nije  teretio  Purdu te je zbog nedostatka dokaza njegov slučaj odbačen. Također su istodobno odbačeni i slučajevi protiv Tromblona i Maslova. Purda je time nakon 57 dana zatvora pušten na slobodu te se vratio kući.

Veljko Marić je uhićen u Srbiji kada je pri rutinskoj kontroli kao vozač kamiona prepoznat kao tražena osoba. Protiv njega je 2009.godine srpsko tužiteljstvo podiglo optužnicu na temelju spornog zakona o univerzalnoj jurisdikciji.

2011.godine  u Beogradu je osuđen na 12 godina zatvora za ubojstvo civila Petra Slijepčevića, u njegovoj obiteljskoj kući  1991.godine u  selu Rastovac, gdje se nalazio kao pripadnik 57. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde Grubišno Polje. Izručen je Hrvatskoj sa time da  Hrvatski sud potvrdi  srpsku presudu. Županijski sud u Bjelovaru potvrdio je kaznu Beogradskog suda od 12 godina zatvora i time automatski potvrdio zločin  i otvorio mogućnost naplate štete od obitelji ubijenog.

Država je platila 220 000 kuna supruzi ubijenog i sada tereti Marića za taj iznos i iznos od 160 000 kuna sudskih troškova. Time uništava živote cijele obitelji,  jer tako velike iznose cijeli život ne može zaraditi da bi podmirio dug

Tko se još sjeća prof. Krešimira Mihajlovića?

I danas mu još sude zbog generala Gotovine i Markača? Nevjerojatna okrutnost i neučinkovitost hrvatskog pravosuđa i još jedna društvena pojava tragičnih sudskih trakavica suđenja hrvatskim braniteljima.

Davne 2011.godine ravnatelj Osnovne škole Petra Zrinskog u Zagrebu koji je dok su generali Gotovina i Markač još bili haški zatvorenici, u projektu s učenicima i kolegama izradio je plakat na kojemu su bile istaknute fotografije dvojice generala uz natpis;

“Hrvatski mučenici, od pobjede, preko istine do pravde”

“I tko zemlju ljubi nitko neće biti rob.

Bila je to škola koju su pohađala djeca tadašnjeg SDP-ovog premijera Zorana Milanovića, a vrlo brzo nakon toga ravnatelj Krešimir Mihajlović smijenjen je s dužnosti. Ovog dugogodišnjeg časnog prosvjetnog djelatnika tadašnji Ministar prosvjete, kulture i športa,  Željko Jovanović  smijenio  je sa dužnosti ravnatelja  po iznimno brzom postupku,  odnosno dao mu otkaz. Ministar Jovanović nije se  obazirao  ni na to da ima šesteročlanu obitelj, i da mu je tim neljudskim  činom ugrožena životna egzistencija.

General Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni su od svih optužbi  u Haagu 16. 11. 2012. godine, međutim to za hrvatsko pravosuđe ništa ne znači , već prof. Krešimira Mihajlovića okrutno progoni i šikanira do dana današnjeg, uslijed  čega se i teško razbolio.

Umjesto da se nakon oslobađajuće presude Međunarodnog suda u Hagu generala Gotovine i Markača, Ministarstvo prosvjete, kulture i športa,  ispriča za sve nevolje koje su mu nanešene i vrati ga natrag na njegovo radno mjesto, prof. Mihajlovića progone evo već skoro deset godina!

Prof. Mihajlović je i hrvatski branitelj , ranjavan u Domovinskom ratu, pa je  čudno da Ministarstvo branitelja nije reagiralo i zaustavilo ovu strašnu nepravdu prema hrvatskom branitelju.

„Izgubio sam sve vjere u hrvatsko sudstvo. Moja odvjetnica nije mogla dobiti ni uvid u spis da se vidi temeljem čega je donesena odluka o odbijanju naše žalbe.“ – ističe Mihajlović koji najavljuje da će spor nastaviti pred Europskim sudom za ljudska prava.

Tomislav Merčep osuđen je zbog propusta! Osuđen je samo zato što ubojstva nije spriječio. Propustio je spriječiti ratni zločin postrojbe kojom je navodno zapovijedao, mada svjedoci nisu potvrdili da im je on naredio ili ih na bilo koji način poticao na zločine. Treba napomenuti da za počinjene zločine nisu osuđeni direktni izvršitelji, nego samo Tomislav Merčep! Bio je to klasični montirani sudski proces u kojem se ustvari sudilo državi Hrvatskoj, jer su htjeli dokazati da je nastala na zločinu. Sudac je na čitanju Presude rekao;

“Da ste reagirali na prve događaje, sve ovo se ne bi dogodilo i hrvatska povijest bi jedinim dijelom izgledala bitno drugačije. Ovako ste vašom pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje vas okružuje, potpuno svjesno ostali na pogrešnoj strani povijesti Republike Hrvatske” To je Tomislavu Merčepu 12. svibnja 2016. kazao sudac Županijskog suda u Zagrebu Zdravko Majerović, izričući mu nepravomoćnu presudu od pet i pol godina zatvora za ratne zločine ubojstva civila iz više hrvatskih mjesta i gradova.

Republika Hrvatska je na pogrešnoj strani povijesti, to je bio cilj progona hrvatskih branitelja i svih onih koji su je stvarali, jer da je nisu stvarali, da su se prepustili velikosrpskoj agresiji onda bi bili na pravoj strani povijesti. To je nelustrirano hrvatsko Pravosuđe, koje provodi obrnutu lustraciju, umjesto da se njih lustrira, oni lustriraju hrvatske branitelje i hrvatski narod.

Nema krive ili prave strane povijesti; radi se samo o hrvatskoj i jugoslavenskoj , regionalnoj, balkanskoj ili kako već da je nazovemo strana povijesti. Ono što je nacionalno svjesnim Hrvatima krivo, njima je pravo, i obrnuto.

Tomislavu Merčepu nikada nije dokazano da je i na jedan način bio povezan sa zločinima koje su mu stavili na teret, čak ni na prvome sudskom ročištu, kada je bilo prvo suđenje samim počiniteljima, Merčep uopće nije pozvan kao svjedok niti je bio zaveden u spisu… I tada kreće uigrani scenarij montiranih suđenja; medijska haranga lijevih medija koji nikako ne prihvaćaju državu Hrvatsku, razne soroševe udruge za nazovi ljudska prava, pa hrvatska izdajnička nazovi politička elita popušta i organizira se novo suđenje, na kojemu su mu prišili najniži oblik pravne odgovornosti, a to je da je on, navodno, mogao spriječiti, a nije spriječio počinitelje. I počinitelji i svi svjedoci koji su prošli kroz sudnicu, svi su unisono govorili kako Merčep sa svime nema apsolutno nikakve veze. Nisu ga pustili ni na pogreb majke! Teško se razbolio, dobio jaki moždani udar i još su se lijevi mediji zgražali što ga se liječi i šalje na oporavak u toplice!?

Đuro  Brodarac, hrvatski general koji je umro u osječkom zatvoru, generala Đuru Brodarca, kojeg su proganjali kao psa, i koji je umro u zatvoru u Osijeku, jer nije dobio adekvatnu pomoć.

2011.godine  Brodarac je osumnjičen za ratne zločine iz 1991. i 1992. godine i to po zapovjednoj odgovornosti. HRT je tad izvijestio da se istraga u vezi ratnih zločina u Sisku koncentrirala na desetak uglednih sisačkih Srba. Neke od slučajeva ubojstava i pljačke je hrvatsko pravosuđe do tad već procesuiralo. Sumnja se kako su ubojstva naručena iz utjecajnih sisačkih krugova kako bi se Srbe, koji nisu prešli na stranu krajinskih snaga, prestrašilo i natjeralo u izbjeglištvo. Zbog toga je pritvoren. Umro je 2011. u osječkom zatvoru.

Na sprovodu 15. srpnja 2011.godine, prisustvovalo je preko 10.000 njegovih suboraca i sugrađana. Time su pokazali što misle o zatvaranju i smrti Đure Brodarca!

Mihajlo Hrastov, bivši policijski specijalac nakon što  je odslužio kaznu zatvora u slučaju Koranski most hrvatsko pravosuđe šalje  milijunske presude za naknadu štete obiteljima srpskih vojnika-agresora. Sudska trakavica trajala je 25 godina. 25 godina pravosuđe je mučilo i iživljavalo se na hrvatskom branitelju, policijskom specijalcu!

Bivši branitelj Hrastov je pravomoćno osuđen za ubojstvo 13 i ranjavanje dvojice razoružanih rezervista Jugoslavenske vojske (JNA) u Domovinskom ratu, u rujnu 1991. na Koranskom mostu u Karlovcu.

Hrastov je u izjavi Hini rekao da su ukupni odštetni iznosi 11 milijuna i 690.000 kuna, a da mu je na naplatu došlo preko 2,7 milijuna kuna, odnosno da mu je već stigla ovrha na 2.7450.000 kuna.

“Hrastov je odrobijao 2,5 godine zatvora, procesi protiv njega traju 25 godina, a na koncu se njega i njegovu obitelj želi financijski uništiti za korist velikosrpskog agresora”, rekao je saborski zastupnik Željko Sačić i poručio kako se Suverenisti oštro protive toj relativizaciji, izjednačavanju žrtve i agresora.

Pored ovih medijski popraćenih slučajeva ima još mnogo progonjenih hrvatskih branitelja, koji su na montiranim suđenjima osuđeni na zatvorske kazne, kojima su uništene obitelji, koji su dobili otkaz, koje se zatvaralo u psihijatrijske bolnice, koje se kljukalo raznim medikamentima i pokušalo psihički slomiti.

I kada se svi ti postupci vide i analiziraju postavljaju se pitanja:

  • Što su radili srpski rezervisti iz Srbije u Hrvatskoj? I kada kao agresor na drugu državu biva ubijen zašto država Hrvatska plaća odštetu, a ne njegova država Srbija koja ga je poslala u rat protiv Hrvatske?
  • Je li Srbija isplatila ijednom hrvatskom logorašu odštetu?
  • Je li Srbija platila ratnu štetu koju je prouzročila agresijom na Hrvatsku?
  • Zašto Hrvatska plaća agresorima odnosno onima koji su  poginuli napadajući  hrvatske građane odštetu ?
  • Po kojem zakonu i kojoj logici plaća onaj koji se branio napadaču, koji ga je napao i životno ugrozio?
  • Takve se tužbe automatski odbijaju kao neosnovane!
  • Što je bila srpska agresija na Hrvatsku nego li ratni zločinački pothvat  sa predumišljajem u cilju stvaranja Velike Srbije?

Podsjećam na 18. Amandman Ustava, SAD  koji potječe još od Američkog građanskog rata, kaže da će se svi dugovi i obveze države prema onima koji su se pobunili protiv SAD, kao i njihovi zahtjevi prema državi proistekli iz pobune smatrati nezakonitim i ništavnim.

Presuda Međunarodnog suda pravde povodom međusobnih tužbi Hrvatske i Srbije za genocid završila je, presudom da ni s jedne strane nije bilo genocida.

Presuda Međunarodnog suda pravde od 3. 2. 2015

1. Poruke Srbiji:

a) Srbija ne može skinuti sa sebe odgovornost za zločine počinjene prije njezina nastanka (27. 4. 1992.), poput zločina u Vukovaru, Škabrnji i dr., jer je kao sljednica bivše SFRJ, iako država „u nastanku“, kontrolirala postrojbe koje su počinile zločine. U postupku su ponuđeni brojni dokazi kako je Srbija i poslije, nakon svojeg službenog formiranja, odlučujuće utjecala na rat u Hrvatskoj.

b) Utvrđeno je počinjenje brojnih teških zločina koje su počinile postrojbe za koje je odgovorna Srbija (što je, uostalom, utvrdio i MKSJ).

c) Implicite, ako se Srbiji mogu načelno pripisati zločini na području Republike Hrvatske (koji, istina, zbog nedostatka genocidne namjere – dolus specialis – nisu genocid), onda valja zaključiti da je Srbija bila u agresiji na Hrvatsku.

2. Poruke Hrvatskoj:

a) Tijekom Operacije „Oluja“12 (čija se zakonitost per se ne dovodi u pitanje) počinjeni su brojni zločini koji su actus reus genocida, ali koji ne konstituiraju genocid, jer ni u tim slučajevima nije bilo genocidne namjere ili neki od tih zločina nisu ni mogli dovesti do fizičkog uništenja grupe (npr. protjerivanje civilnog stanovništva). Zločini su uključivali ubojstva, protjerivanje, pljačku, progon i druge zločine.

b) Implicite, teorija o tome da je samo agresorska strana činila zločine pada u vodu, kao i teza da su „Oluja“ i razdoblje nakon nje protekli bez zločina.

Međunarodni je sud pravde obje države pozvao (pravno neobvezujuća poruka) da obeštete žrtve zločina, da zajedno porade na rasvjetljavanju sudbine nestalih te konsolidiraju mir i stabilnost u regiji.

Dr. sc. Ivo Josipović „ PRAVNI I POLITIČKI ASPEKTI SPORA HRVATSKE I SRBIJE O NADLEŽNOSTI ZA RATNE ZLOČINE“

Pitanje : zbog čega je Hrvatska pristala na obeštećenje žrtava, a Srbija nije, kada je to pravno neobvezujuća poruka Međunarodnog suda pravde?

Hrvatska od Srbije može naplatiti štetu. Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir. Riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Prema članku 7. tog Sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu“ Taj sporazum nije nikada realiziran!

Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991–1995. godine, pretrpjela velike ljudske gubitke, stradanja branitelja i stanovništva te ogromne materijalne štete, a što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u protekla dva desetljeća. Ministarstvo rada i socijalne skrbi te Državna revizija za popis i procjenu ratne štete, 2006. godine, napravili su opsežan dokument sa točnim izračunom počinjene izravne materijalne štete za uništenu imovinu kao i nematerijalne štete, a koja se odnosi na žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama.

Izračunom je utvrđeno da počinjena izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990–1999. godine iznosi 236.431.568.000 kuna ili da olakšamo usporedbu, oko 32 milijarde eura, dok su ukupni izdaci za žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama bili veći od 36 milijardi kuna, sa godišnjom tendencijom rasta od 4,578 milijardi, čime se u 2017. godini dug neizravne štete popeo na preko 82 milijarde kuna ili oko 11 milijardi eura.

HVR ČUVARI DOMOVINE: Mario Maks SlavičekRenato ŠeljGuido Hornik

Kada bi Srbija platila ratnu odštetu, tada bi pravda bila zadovoljena! Ali nažalost sa Vlasti i pravosuđem koje imamo u Hrvatskoj sumnjam da ćemo pravdu dočekati!

Autor / Lili Benčik / hrvatskepravice

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

jedan × dva =