Heroji Dubrovnika-Sustjepansko groblje: Cijeli dan smo proveli služeći im kao topovsko meso izmiješani u krvi suboraca…FOTO…

Bacali smo bombe što smo mogli dalje od sebe, u stankama lakše ranjeni su previjali teže ranjene...

Srbočetničko crnogorski napad na dubrovnik-ilustracija
Bacali smo bombe što smo mogli dalje od sebe, u stankama lakše ranjeni su previjali teže ranjene a mene je previo Ive Mateljan (taj dan posijedio i izvršio suicid nedugo nakon izvlačenja iz Dubrovnika).

 

-Uopće se ne sjećam kakvo je vrijeme bilo, samo da je hladno. Neman pojma je li bilo oblačno ili vedro, kiša ili sunce, pokušavam se sjetiti al’ ne ide i tako evo već 22 godine od tih dana. Uhvati me nešto pa me ne pušta već sa prvim znacima listopada, pojačava se sa obljetnicom pada Vukovara a uzvrije evo ovako par dana prije 6.12. Tada kao da tražim sebe i kad sam tu na istom onom mjestu iz ’91. vrati mi se neki mir i lakše je bar na trenutak. Idem i ove godine u Sustjepan, hodati ću uz onaj zid groblja i tražiti ono što mi je ostalo tu, tražit ću sjenku onog mladića tek punoljetnog pa da se više pomirim sam sa sobom… Osluškivati ću  odjekuju li još uvijek jecaji moji i mojih suboraca, da li se čuju hici agresora, bacit ću pogled i prema staroj štreki. Još uvijek se instiktivno saginjem uz onu stazu prema groblju, poželim da je pretrčim kao onda…

Branitelji Sustjepana Bila je jesen te ’91.,prije toga smo prošli i to vruće ljeto od pada Kijeva, pokušaja obrane Vrlike i zaustavljanja neprijatelja ispred samog Sinja, položaja Čepikuća – prvog terena na jugu gdje moja bojna ode sa stotinjak momaka 16.11.’91. Predajemo smjenu 114. br. i dolaskom u Sinj saznajemo da se traže dragovoljci za pomoć opkoljenom Dubrovniku. Javilo se nas 32 iz 2. bojne 4. gbr.. i 7 pripadnika HOS-a. Iz Sinja smo krenuli 19.11.’91. Dolaskom u Ston pomažemo domaćim braniteljima odbiti neprijatelja (iza benzinske postaje ), Bešlića pogađa metak (prostrijel kože vrata bez težeg oštećenja). Nakon dva dana u Stonu, noću 22.-23.11.’91. brodicama se prebacujemo na Šipan.

Branitelji Sustjepana
Bila je jesen te ’91.,prije toga smo prošli i to vruće ljeto od pada Kijeva, pokušaja obrane Vrlike i zaustavljanja neprijatelja ispred samog Sinja, položaja Čepikuća – prvog terena na jugu gdje moja bojna ode sa stotinjak momaka 16.11.’91. Predajemo smjenu 114. br. i dolaskom u Sinj saznajemo da se traže dragovoljci za pomoć opkoljenom Dubrovniku. Javilo se nas 32 iz 2. bojne 4. gbr.. i 7 pripadnika HOS-a.
Iz Sinja smo krenuli 19.11.’91. Dolaskom u Ston pomažemo domaćim braniteljima odbiti neprijatelja (iza benzinske postaje ), Bešlića pogađa metak (prostrijel kože vrata bez težeg oštećenja). Nakon dva dana u Stonu, noću 22.-23.11.’91. brodicama se prebacujemo na Šipan. Prepješačili smo ga na drugu stranu u neku uvalu, mrkla kišovita noć je bila jedini način za ući bez žrtava u opkoljeni grad. Mokri i pretovareni bombama i municijom i protuoklopnim oružjem čekali smo oko pola sata za dolazak brzih glisera iz grada. Ukrcali smo se podijeljeni u dvije grupe a ja sam bio u prvom gliseru. Prekrižio sam se i poljubio krunicu… Volio bih upoznati te momke koji su vozili glisere, istinski heroji! Mi u prvom gliseru smo prošli bez pogotka neprijatelja za vrijeme puta prema gradu, dok su suborci u drugom gliseru iza nas jedva prošli. Dolaskom u luku Gruž stupamo u vezu sa zapovjedništvom obrane grada. Zatražili smo da nam se da najteži položaj obrane i još iste noći (23.11.) polovica voda (16 vojnika) odlazi u Sustjepan -najistureniji položaj obrane grada. To prigradsko naselje na zapadnom ulazu u Dubrovnik bilo je u okruženju sa tri strane i samo noću kroz “mine” se moglo ući u Sustjepan. Druga polovica ostaje u hotelu President na Babinom Kuku, 7 bojovnika HOS-a ostaje u pričuvi (poslije bili ispomoć na Nuncijati).
Ja, Pop, Did i Ive upućeni smo 3 dana poslije na traženje zapovjednika. Nosili smo jedan raketni bacač, naprtnjaču sa tromblonima i kutiju municije za mitraljez koju je Zelenika ostavio kod Ive. Na ulazu u tunel prema Sustjepanu dočekao nas je mršavi momak mojih godina u civilnoj robi sa PAP-ovkom u ruci (Putica, poslije sam saznao ime, noću je donosio hranu, kruh i municiju braniteljima Sustjepana) i još jedan stariji lik s bradicon koji je stalno upozoravao gdje su mine i govorio da ne pričamo, a on se nije zaustavljao.
Vidio sam svjetlucanje vode i shvatio sam da hodamo prometnicom uz more. Na drugoj strani je bilo struje i sve je svijetlilo. Onaj s bradicom uputio nas je na razmak od desetak metara da se teže uočimo i u slučaju aktiviranja mine da nas manje nastrada. Između kuća kroz neki uski prolaz ušli smo u neku prostoriju gdje smo upoznali par dubrovačkih suboraca sa zapovjednikom obrane Jakim (Jakša Hodak). Nakon kratkog upoznavanja dubrovački suborac (Cvijeto) odveo nas je do jedne kuće gdje smo se pridružili našim suborcima (kuća od Bitange, ulazili i izlazili smo kroz prozor na straže). Tek što smo spustili oružje počela je pucnjeva, netko je poviknuo da ide napad i da mi izađemo na „dvojku“. Izašli smo i stali na nekoj terasi, nismo imali pojma gdje je „dvojka“. Nakon desetak minuta do nas je došao Skorup i rekao da samo izazivaju i da je bila lažna uzbuna.
Pucnjava i granatiranje je bilo svakodnevno. 3.12 dolazi naša polovica na smjenu ali zbog napada na naše položaje tu noć smo ostali svi, tek drugu noć je polovica voda izvršila smjenu i izvukla Radu Bilokapića koji je taj dan (4.12.) dobio prostrijel noge iz snajpera. Istu noć s direktnim pogocima pogođena je kuća na magistrali gdje su bili suborci iz mog voda. Uspijevaju se izvući ali nam je stradalo dosta oružja (municije i protuoklopnog). Ja ,Mastelić, Dejo,Pop (pok.Bitunjac ), Bobo, pok.Zelenika, pok. Mateljan i Vintola držali smo gornji položaj na groblju pedesetak metara poviše magistrale u smjenama po dvojica i izmjenjujući se sa dubrovačkim braniteljima.
Tu noć 6.12. oko 4 ujutro ja i Mastelić zamijenili smo Dinka Tomića i Devčića (danas stopostotni invalid). U samo jutro krenuo je minobacački napad na tvrđavu, uvertira za pješadiju. Stajali smo uz zid groblja kad smo primjetili četvoricu, petoricu poviše štreke. Putem radoi veze nazvao sam Jakog i izvijestio ga o neprijateljskoj izvidnici, tražeći pojačanje, što je on i učinio. Do 9 sati iza zida groblja bilo nas je 15 i dubrovčana i sinjana, četvorica suboraca odlaze iza prvog napada, dva prema štreki za bolji pogled (30-tak metara poviše) a dva između zida groblja i prvih kuća u slučaju probijanja linije i uklanjanja neprijatelja iza naših leđa.
Nas 11 se rasporedilo uz zid, Perkušić, Šabadin i Pehar na rubu zida uspijevajući podići kakav takav zaklon od stijena, nas osam ostali smo od sredine zida prema Čajkovićin. Dubrovački suborac je ohrabrivao (pok.Tigar) i rekao da nema povlačenja i ako treba da se gine do zadnjeg. Na tvrđavu Srđ su prestali napadi u podne a nas su gazili do noći. Ginulo se tokom cijelog dana uz taj zid, Šaban je prvi smrtno pogođen metar ispred mene, granata ga je doslovno prepolovila. Na njegov vapaj „prijatelji pomozite“, pokušao sam se dignuti ali Dejo me spustio i spasio jer je cijela kanonada padala oko nas. Bacali smo bombe što smo mogli dalje od sebe, u stankama lakše ranjeni su previjali teže ranjene a mene je previo Ive Mateljan (taj dan posijedio i izvršio suicid nedugo nakon izvlačenja iz Dubrovnika).
Cijeli dan smo proveli služeći im kao topovsko meso izmiješani u krvi suboraca i pokriveni sustjepanskom prašinom od kamena izrovanih granatama. Imao sam osjećaj da traje beskonačno i da neću živ dočekati noć. Ležali smo izmiješani izranjavani i poginuli, prsti su mi bili zabijeni od stezanja u drveni kundak „rumunjke“, poklopac zatvarača se razletio a kožni remen bio je presječen gelerom ali je još uvijek bila ispravna. Sa neprijateljske strane groblja došao je Damir Mastelić-Dama. Jedno oko mi je bilo izritirano ali sam ga ipak u trenutku prepoznao i maknuo prst sa okidača. I on je spustio pušku, podigao me sa zemlje i ponio u noć…U spomen mojim suborcima poginulima uza zid sustjepanskog groblja tog crnog petka 6.12.1991. (kasnije prozvan “dan obrane grada”): Šaban Islamovski, Miroslav Buntić Tigar, Mario Zelenika i Marko Bitunjac Pop. Neka Vam je laka Hrvatska gruda koju ste natopili svojom krvlju.

Napisao branitelj Sustjepana / Stipe Poljak

6.12.1991- 6 12.2017. U spomen suborcima ,poginulih uz zid sustjepanskog groblja tog crnog petka 6.12.1991-(kasnije prozvan “dan obrane grada”)-Šaban Islamovski,Miroslav Buntić-Tigar,Mario Zelenika i Marko Bitunjac-Pop,,Neka Vam je laka Hrvatska gruda koju ste natopili svojom krvlju.

Branitelji Sustjepana-Stipe Poljak (u sredini) i Ivo Šabadin

M.M.

Facebook komentari

Podijeli objavu