Podijeli

Legendarnog hrvatskog hajduka Andrijicu Šimića, poznatog kao kralj gorskih klanaca, uhitila je austro-ugarska vojska 14. siječnja 1871. u mjestu Runovići, u zaleđu Biokova. Hajduk koji je svojim djelovanjem postao legenda među stanovništvom u Dalmaciji i Hercegovini, s obje strane granice (Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva) uhićen je dok je spavao u kući obitelji Ante Garca koja ga je izdala radi pozamašne nagrade. Prema predaji tom prigodom Šimić je prokleo svog izdajnika riječima: „Moje noge nad vašim glavama bile”. Uskoro su uhvaćeni i preostali članovi njegove družine u zaseoku Prodani, kod Zagvozda…

Andrijica Šimić nakon 31 godinu uzništva, 17. prosinca 1901. dolazi brodom u Split gdje ga na rivi čeka masa oduševljenog svijeta. Svatko hoće vidjeti živu legendu. Šimić tada obilazi hrvatski puk po cijeloj Dalmaciji te po Bosni i Hercegovini. Hrvati ga oduševljeno dočekuju, časte i dive se narodnom junaku.

Andrijica je, po narodnim predanjima, otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće te im darovao konje i krave, što je razlog zašto ga i danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka. Stekao je nadimak hercegovački Robin Hood.

Na današnji dan 14. siječnja 1833. rođen je Andrijica Šimić, legendarni hrvatski hajduk.

Taj Hercegovac iz okolice Gruda još je za života postao živa legenda među hrvatskim pukom s obje strane umjetne tursko-austrijske granice.

Bilo je to doba slabljenja Turskog carstva što je uzrokovalo velika ugnjetavanja kršćanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Stoga su hajduci koji su napadali turske karavane i posade bili narodni junaci.

Suđenje Andrijici Šimiću je bila prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji!

Imao je brata i pet sestara, a u djetinjstvu deset godina je radio teške poslove kod age Tikvine u Mostaru. Kad je odlučio postati hajduk turske karavane, trgovce i kiridžije napadao je najčešće na potezu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata njegova pećina koja se po njemu zove Šimića pećina.

Nekada je išao i do Kupresa, Glamoča, Duvna, Mostara, pa čak i Sarajeva i Travnika. Bio je neuhvatljiv i stoga je kad je umro nastalo je veselje među bosanskim i hercegovačkim muslimanima.

Većinom se skrivao na Dinari s vrličkim hajducima Petkovićem, Burilom, Ćorićem i Dražićem.

Nakon što je dugo uspijevao umaći i turskim i austrijskim vlastima, uhićen je 14. siječnja 1871. u kući obitelji Garčevih koja ga je izdala, dok su preostali članovi njegove družine uhićeni u zaselku Prodani kod Zagvozda.

Suđenje Andrijici Šimiću bila je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, koga dalmatinski suci većinom nisu poznavali.

Hrvatski jezik se pokazao vrlo dobrim za sudske procese. Šimić je osuđen na doživotni zatvor, dok su Sekulović i Lončar osuđeni na smrt, a kasnije pomilovani na doživotnu robiju. Ostali su osuđeni na doživotnu robiju ili vremenske kazne. Kaznu su služili u Kopru.

Šimić i njegova rodbina šalju više molbi za njegovo pomilovanje, ali sve su odbijene. Tek Šimićeva molba koju je podnio vjerojatno početkom svibnja 1901., biva uslišana.

I tako Andrijica Šimić nakon 31 godinu uzništva, 17. prosinca 1901. dolazi brodom u Split gdje ga na rivi čeka masa oduševljenog svijeta. Svatko hoće vidjeti živu legendu. Šimić tada obilazi hrvatski puk po cijeloj Dalmaciji te po Bosni i Hercegovini. Hrvati ga oduševljeno dočekuju, časte i dive se narodnom junaku.

Dana 5. veljače 1905. dolazi u selo Runoviće gdje umire.

Andrija Andrijica Šimić (26.11.1835.-05.02.1905.)
Hajdučki harambaša Andrija Andrijica Šimić (26.11.1835.-05.02.1905.) umro je 05. veljače 1905. godine u Runovićima i pokopan tik do groba njegova izdajnika Ante Garca. Andrijica Šimić zadnji je, jedini veliki i u narodu omiljeni hajduk u prošlosti Dalmacije.

Pokapaju ga u grob Mrkonjića-Šimića iz Zmijavaca, koji se nalazi tik do groba Ante Garca, glavnog organizatora njegova uhićenja 1871.godine.

Ivan Mimica (1862.-1945.) koji je spjevao 3616 deseteraca dok je sa Šimićem služio kaznu u koparskom zatvoru i objavio 1894. godine u Spljetu Pjesmu u pet pjevanja o djelovanju Andrije Šimića piše:

“Ja sam imao priliku opetovano viditi Andriju Šimića i s njime razgovarati… Šimić je starčić omalena stasa, malko pognut majci zemlji, visoka čela, bistra oka, izrazita lica, i za čudo, prama svojoj dobi, neobično čvrst, žilav, živan, razgovorljiv i veseo. Od svojih starešina ljubljen je, a od svojih nevoljnih sudrugova čašćen i poštovan. On daje svakomu dobre savjete, svakoga od zla odvraća, i gdje može, pomaže.

On znade lijeka proti raznim bolestima, znade protumačiti snove, znade moliti se Bogu i još mnogo dobrih i lijepih stvari on ti znade, samo ne zna psovati i za nikakvo zlo u opće ne zna taj čovjek, odrastao i dorastao megju vucim j hajducim, koji je sam takogjer nosio hajdučki naslov.

Njegovi ga drugovi, a i starešine nazivlju kapetanom, a on se na to ime i na spomen svoje slobode i propale slave turobno nasmij, omahne glavom i pušta da ga zovu kako ko hoće.Andrija Šimić rodio se je dne 26 Studenoga godine 1835 u selu Grudam župe Ružičke a Ljubuškog kadiluka u Hercegovini, onda turskoj državi, odkle su obilovali hajduci od starine!

Silni turski zulum i nemilo haranje ozlovoljilo ga je žestoko i pobjegao je u goru, da se sveti krvniku svome i cijeloga svoga naroda. Turci su podigli na njega hajku, ocrnili ga i prozvali ga hajdukom. On nije mogao, ni smio više iz gore. Tad je stupio na onu stazu, koja ga je do propasti dovela. Njega je u opće svak sažaljivao; jer je imao plemenito srce i osjećaje, a zla nije nikomu činio.

Sad on isplaćiva svoje djelovanje teškim tamnovanjem i već je minulo 20 godina od kad je u zatvoru, ali se uzda u Boga, u premilostivoga Vladara našega, i u dobro srce naših remek zastupnika i svečenika Biankina i Perića, da će se na skoro od muke tužan osloboditi i još jednom žarko sunce ugledati, što mu svi skupa od srca, draga braćo, poželimo”.

Ivan Mimica (Spljet, Tiskarnica A. Zannoni 1892) Andrija Šimić Hajdučki harambaša
*Slika Andrije Šimića iz 1891. godine na prvoj je strani pjesmarice Ivana Mimice koju je autor poslao iz Spljeta 19.5.1894. godine u Imotski Poštovanom gospodinu dr. Augustinu Bitangi uz „Ostajem sa štovanjem“ i vlastoručni potpis.

Daje se dio teksta iz pjesmarice:

Tada Šimić Garcu besjedio:
„Sanak me je teški osvojio,
Mnogo sam se danas umorio,
Jeli vjera da pospavam malo?
Garac njemu stao besjediti:
Vjera ti je, sad možeš spavati,
Koliko ti drago počivati
Tebi nitko neće naškoditi“
Na vjeru se Šimić pouzdao,
Dok je lega tvrdo je zaspao,
Jer se bješe vele umorio,
I mnogo se pića natočio.
Tada Garci vjeru pogaziše
Tri, četiri k njemu preskočiše,
Obe ruke tvrdo zavezaše
Spavajuć ga tako ostaviše.
Zato Šimić nije ništa čuo,
Al kada se od sna probudio,
Nevjeru je odma opazio
Pa ovako njima govorio:
Zašto, braćo, za Boga miloga?!
Na izdaju ne činite toga,
Sramota će težka vama biti,
Mene će te u zlo oboriii;
Ne gazite tvrde vjere svoje,
Pustite me, bitće za vas bolje.
Zdrava mene pustite i živa
Dat ću vama hiljadu cekina,
Možda sada puna neće biti,
Ono malo što bude valiti,
Možete me malo uztrpiti,
Nećete me za dugo čekati.

Andriju Šimića je nakon 28 godina robije kao živu legendu 1901. godine razdragano dočekao cijeli Split, a po njemu je šest godina nakon njegove smrti po riječima profesora Josipa Barača splitskom nogometnom klubu dano ime Hajduk.

Izvor: Obiteljska arhiva – Stari Imotski

M.M.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

četrnaest − tri =