GORČINA IZBRISANIH-Marko Gojević: Nikad više neću u Knin. Rana je prevelika da bi se izliječila…U ratni put su mi htjeli upisati da sam član HDZ-a. Kada sam se tomu suprotstavio, sklonjen sam sa strane…

Kod generala Krešića sam saznao da ne postojim ni u kakvim dokumentima. Jedini trag bio je dobivanje čina bojnika 1. listopada 1994. godine. Na moje pitanje kako to da imam djelatni vojni čin, a nisam djelatna vojna osoba, slegnuli su ramenima. Shvatio sam da suradnici generala Gotovine nisu provodili njegove kadrovske zapovijedi...

Evo, tuda smo se spuštali do Kijeva-Otišao sam u MORH, u personalnu upravu, vidjeti što je sa mnom. Tu sam otkrio da me nema.U čemu sam pogriješio? Možda u tomu što je jedina moja stranka bila Hrvatska.
Podijeli
  • 474
  •  
  •  
  •  
  •  
    474
    Shares

Od 1995. godine nikada 5. kolovoza nisam bio u Kninu niti ću ikada na taj dan doći tamo. Da me sada zovu milijun puta, ne bih se odazvao. Rana je prevelika da bi se izliječila. Ja i moji suborci slavimo “Oluju” jer smo, za razliku od njih, bili njezini aktivni sudionici.
Mi se svake godine nalazimo na Dinari. A oni neka se srame ako u sebi imaju imalo ljudskog. Neka ih, prije svega, bude sram što su izbrisali jedine dvije kninske ratne postrojbe, Samostalnu kninsku bojnu i Zborno mjesto Knin koje sam ja osnovao, ustrojio i njima zapovijedao. Neću navoditi imena, ali vjerujte, mnogi će se prepoznati – s puno gorčine i neskrivenog bola uoči 20. obljetnice “Oluje” govori Marko Gojević, Kijevljanin koji je dragovoljno stao u obranu Hrvatske odmah poslije prvih barikada 17. kolovoza 1990. godine, ratni zapovjednik Samostalne satnije Kijevo koja je prerasla u Samostalnu bojnu Knin, zapovjednik Zbornog mjesta Knin, a poslije “Oluje” do potpune marginalizacije zamjenik zapovjednika Zbornog mjesta Knin generala Ivana Čermaka.

Kako se osjećate 5. kolovoza?

– Meni i mojim suborcima nitko 5. kolovoza ne može oduzeti ponos koji toga dana osjećamo. Nađemo se, prisjetimo se silaska s Dinare preko sela Cetine i euforije pri dolasku u Kijevo i Knin. A onda me obuhvati tuga. Ne zbog mene, nego prije svega zbog mojih suboraca koji su proživjeli kalvariju puno veću od moje.

Zamislite, na Trgu Oluje u Kninu navedene su sve postrojbe iz Hrvatske, i one ugašene 1991. godine, pa i one koje su se nazivale bataljunom, kao da smo u Rusiji, a Samostalne kninske bojne i Zbornog mjesta Knin nema. Ja na to godinama upozoravam, glasno govorim, vičem, ali turbo Hrvati koji su sebe proglasili mjerom svega ne čuju, ne žele čuti. Nemaju kada čuti od busanja u prsa i grabljenja materijalnog, ti u početku gologuzi koji danas ne znaju što imaju.
S druge strane, moji suborci koje sam ja vodio četiri ratne godine nemaju za kruh. Najmanje petorici suboraca pomogao sam i uspio ih odgovoriti od suicida. Često se pitam zašto je tako. U čemu sam pogriješio? Možda u tomu što je jedina moja stranka bila Hrvatska.

Zvali su me HDZ i SDP. Nisam nikada pripadao nikomu pa sam, očito, ostao ničiji.

U ratni put su mi htjeli upisati da sam član HDZ-a. Kada sam se tomu suprotstavio, sklonjen sam sa strane. U redu, ako sam im ja takav smetao, zašto su morali ispaštati moji dečki, ratnici, njih 400 do 500? Više odličja ima jedan poltron i ulizica nego mi svi skupa.
Marko Gojević rođen je 1959. godine u Kijevu. Kao desetogodišnjak odlazi u Rijeku, gdje mu je otac gradio obiteljsku kuću. Završava fakultet i aktivno se bavi sportom. Jedno vrijeme i profesionalno igra rukomet. A onda su se oglasili velikosrpski bubnjevi.

O ratnim događanjima u kojima je sudjelovao kaže:

– Poslije prvih barikada 17. kolovoza 1990. dolazim u Kijevo, gdje su mi živjeli roditelji. Uključujem se u obranu Kijeva. U selu sam dočekao oružanu agresiju 25. kolovoza 1991. Dok se većina Kijevljana izvukla preko Kozjaka, ja i moja grupa išli smo preko Dinare. Nakon dolaska u Split povezujem se s proslavljenim alpinistom Stipom Božićem i s manjom grupom vraćamo se preko Dinare radi izvlačenja zaostalih Kijevljana i hrvatskih branitelja. Pritom smo se popuškarali s četnicima iz Bravčeva Doca.
Slijedi osnivanje planinarsko-diverzantskog voda Kijevo, sastavljenog od pripadnika HGSS-a, planinara “Mosora”, nas prognanih Kijevljana i nekoliko naših prijatelja iz Livna i Tomislavgrada. Operativno i logistički pripojeni smo sinjskoj 126. brigadi. Stiže preustroj i formira se Samostalna satnija Kijevo, kojoj sam ja zapovjednik. Držimo crtu na Dinari i sudjelujemo u akciji Peruča.

Od 1. ožujka 1993. postajem zapovjednik Samostalne bojne Knin, nastale od Samostalne satnije Kijevo i još dviju satnija u koje sam, po zapovijedi Ante Gotovine, zapovjednika ZP-a Split, mobilizirao prognane Kninjane. Novi ljudi prolaze obuku u Pakoštanima, poslije čega jedna satnija dolazi na Dinaru, a druga godinu dana ostaje na položajima u zadarskom zaleđu dok i oni nisu došli.

Sve vrijeme smo logistički i borbeno uz 126. brigadu. Jedini smo sa 126. brigadom cijelo vrijeme rata branili Sinj.

Od početka lipnja pa do kraja 1993. godine paralelno obnašam i dužnost zamjenika zapovjednika 126. brigade. U listopadu 1994. godine stigla je zapovijed da se Samostalna kninska bojna kao takva gasi i pripaja 142. drniškoj brigadi.
U stvarnosti se ništa nije promijenilo. Mi smo i dalje ostali na Dinari i logistički uz 126. brigadu. Ponosan sam na svoje suborce jer su obavili sve postavljene zadaće i dali nemjerljiv doprinos obrani Hrvatske.

Dijelite li uvjerenje da je Dinara bila ključ oslobođenja Hrvatske započet akcijom “Zima ‘94”?

– Nego kako? “Zimu ‘94.” izveli smo u ekstremnim zimskim uvjetima. Prije glavnog napada iza leđa neprijatelja ušlo je 130 pripadnika 126. brigade. Ja sam vodio udarnu grupu. Udarom iza leđa među neprijateljima smo napravili strašnu paniku. Poslije toga, kad smo se vratili, po zapovijedi Ante Kotromanovića ja i Pipina, borac kojega svi poznaju po tom nadimku, bili smo vodiči 4. gardijskoj brigadi na glavnom pravcu napada. Zapravo je “Zimu ‘94.” odradila 126. brigada, a onda su položaje preuzeli “četvrtaši”.

Kakva je bila uloga vas i kninske bojne u izvedi “Oluje”?

– Formalno sam bio zapovjednik Zbornog mjesta Knin, a zapovijedao sam pripadnicima Kninske bojne. Po zapovijedi Ante Kotromanovića, zapovjednika Operativne grupe Sinj sastavljene od tri brigade, preuzeo sam i zapovijedanje 2. bojnom 126. brigade, mobiliziranom nekoliko dana ranije. Rasporedili smo se na napadnu liniju od Velikog Bata do Antića Glavice.
Imali smo zadaću pomesti neprijatelje ispred sebe i spustiti se preko sela Cetina do Kijeva. Imali smo šest borbenih skupina, a ja sam išao u sredini i zapovijedao. Na Miškovači smo se s četnicima tukli punih šest sati jer su se oni utvrdili u kamenim gromadama koje su bile poput bunkera. Pomogli su nam tenkisti iz 126. brigade, koji su ih razbijali iz blizine ciljajući kroz cijevi.

Posljednjeg četnika koji nam je bio prijetnja bombom ušutkao je jedan momak iz Glavica. Preživjeli neprijatelji dali su se u bijeg, a ja sam pred noć zaustavio već iscrpljene suborce i zapovjedio odmor do jutra i spuštanje u selo Cetinu.

U Cetinu ste ušli 5. kolovoza?

– S Dinare smo krenuli smo u rano jutro. Išlo je glatko, bez većeg otpora jer su neprijatelji pobjegli prema Kninu. Dok smo silazili, jedan moj vojnik imao je radioprijamnik i slušao je vijesti Radio Zagreba. Dolazi mi i kaže kako je čuo da sam smijenjen s dužnosti zapovjednika Zbornog mjesta Knin i da je na moje mjesto postavljen neki general. Kad smo se spustili u Cetinu, saznao sam o čemu se radi. Odlukom predsjednika Tuđmana, za zapovjednika Zbornog mjesta Knin postavljen je general Ivan Čermak, a ja sam postavljen za njegova zamjenika.

Prihvatili ste odluku?

– Jesam. S generalom Čermakom sam odlično surađivao. On je često odlazio u Zagreb, a meni je pripadala dnevna operativa. Uz ostalo i odlazak u Grubore poslije zločina, o čemu sam kasnije pet dana svjedočio pred haaškim istražiteljima. Taj i slične zločine nikako ne mogu shvatiti. Vojnik je junak dok se u izravnoj bitci tuče s neprijateljem. Ali “junačiti” se nad zarobljenikom, starom i nejakom osobom, to može samo zločinac-
-Napisao je Toni Paštar 06.08.2015-godine za slobodnu dalmaciju, tekst i problemi koji su ostali do dana današnjega…i koji traže jasne i nedvosmislene odgovore.

Vratio sam odličje i čin

General Čermak je otišao polovinom studenoga 1995. godine. Cijenio je kako sam radio pa me je predložio za čin brigadira i pripadajuća četiri odličja. Njegovim odlaskom počinje moja kalvarija. Odmah je počela priča da se Zborno mjesto Knin ukida. Otišao sam kod generala Gotovine, koji me je umirio riječima da se ništa ne mijenja.
Međutim, nitko nas više ništa nije pitao, ništa više nismo radili. Vidjevši to, svoje suborce razmjestio sam u druge postrojbe. Sebe nisam riješio. Otišao sam u MORH, u personalnu upravu, vidjeti što je sa mnom. Tu sam otkrio da me nema.

Kod generala Krešića sam saznao da ne postojim ni u kakvim dokumentima. Jedini trag bio je dobivanje čina bojnika 1. listopada 1994. godine. Na moje pitanje kako to da imam djelatni vojni čin, a nisam djelatna vojna osoba, slegnuli su ramenima. Shvatio sam da suradnici generala Gotovine nisu provodili njegove kadrovske zapovijedi, ne samo za mene, nego za sve koji im nisu odgovarali. Netragom je nestao i prijedlog generala Čermaka o mojem činu i odličjima.

Krešić me je uveo u evidenciju kao djelatnu vojnu osobu retroaktivno od 1. listopada 1994. Početkom 1996. otišao sam na bolovanje. Na razgovore su me pozivali generali Norac i Šundov.

Išao sam čak i na školovanje na obavještajnu akademiju. I poslije toga su me pokušavali poniziti pa sam 2001. otišao u zapovjedništvo Mirka Šundova i tamo ostavio svoj čin bojnika i jedino odličje i kazao im da i to podijele. A onda sam poslije svega 2002. godine otišao u mirovinu.

T.H.


Podijeli
  • 474
  •  
  •  
  •  
  •  
    474
    Shares

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

trinaest − devet =