Podijeli

Okolnosti i stanje duha u kojem smo se našli, sveukupna situacija nije samo zemaljski virus, na ovo vjernik gleda očima Neba i vodstva Božjega. Kako izbjeći napast da se sve ovo događa izvan Božjeg vodstva isključivo na nekoj “epidemiološkoj razini”, da smo prepušteni samima sebi i svojim higijenskim strategijama?

Nismo prepušteni samima sebi. Neprestano dobivamo upute. Dobre, promišljene, učinkovite upute. Način kako se borimo protiv virusa ili protiv njegovoga brzog širenja je način kako svoje znanje i umijeće stavljamo u borbu protiv nevidljivoga neprijatelja. Otkrivamo da ima ljudi koji znaju više i bolje od nas i da su njihovi savjeti i upute dobronamjerni, razumljivi i pouzdani.

Nismo ostavljeni sami jer se komunikacijska tehnologija toliko razvila da svatko, doslovno baš svatko, u gotovo svakom trenutku može čuti važno i relevantno mišljenje o onom što nas se svih tiče. Ni tu nismo ostavljeni na milost i nemilost događanjima izvan našeg znanja i naše kontrole. Ljudima je najteže kada ne znaju što se s njima događa. Znanje olakšava i najzahtjevnije izazove. A naše trenutno stanje je da uglavnom znamo što se događa i što se od nas očekuje.

Problemi dolaze u trenutku kada netko misli da zna više i bolje, a ne zna, nego umišlja da zna i krši upute koje se odnose na sve. Drugim riječima, kada netko od sebe i za sebe pravi iznimku pa ono što važi za sve smatra da ne važi za njega ili za nju.

Ništa što nam se događa nije mimo našeg odnosa s Bogom!

Motivi koji nas nukaju na poštivanje uputa ili zauzimanje za druge su kod mnogih ljudi povezani s vjerom. Pomoći drugima, zaštiti ih, sudjelovati u zajedničkom trudu i borbi protiv virusa. Epidemiološka razina pokazuje koliko nam je život razgranat. Od škola i fakulteta, od kulture i načina života, od društvenih kontakata do važnosti tijela. Virus nam je osvijestio svu složenost našega života, njegovu dragocjenost i njegovu krhkost. Možda nam je sada jasnije nego inače koliko su društveni odnosi i važni i krhki.

Osim virusa, borbe protiv njega, naših strahova ili naših neshvaćanja, postoji i naš odnos s Bogom. Ništa što nam se događa nije mimo tog odnosa. Odnos s Bogom je širi i dublji od svega drugoga. Virusom mogu biti zaražen ili ne, mogu ga preboljeti bez poteškoća ili biti potreban intenzivne liječničke njege, ali odnos s Bogom nikada nije na toj razini. On dodiruje temelje moga postojanja i smisla svega što radim ili se sa mnom zbiva. Odnosi se i na zdravlje i bolest, i na život i na smrt, i na mene i na druge.

Pandemija je prigoda da preispitamo naš način života

Kako se radovati što nam Gospodin govori i kroz ovo? Naime, Sveto Pismo, osobito Stari zavjet govori nam često o pošastima – prirodnim nepogodama i slično kroz koje je narod prolazio, razdoblja gladi, bolesti, Novi zavjet nam donosi osobe koje kroz težinu bolesti dolaze k Bogu. Možemo li i ovo dopuštenje shvatiti kao poziv na pokoru i obraćenje? Kao priliku da uvidimo gdje griješimo i da se okrenemo se Bogu?

Ne mislim da je pandemija Božji govor čovječanstvu. Ali mislim da je ona prigoda preispitivanja našeg načina života. Biblija ima puno svjedočanstava u kojima su nevolje bile prigoda za obraćenje, za samorefleksiju, za promjenu stava koji je bio neusklađen s Božjom voljom. Budući da je riječ o pandemiji, pokazuje nam se najprije naše ljudsko zajedništvo. Ono je puno vidljivije u ovakvim negativnim iskustvima, nego li u drugim, pozitivnim. Potom se pokazuju naše sebičnosti. Mi sebi umišljamo da smo širokogrudniji nego što jesno. Otkrijemo u banalnim sitnicama kako je teško voditi računa o drugima.

I kako ne vidjeti da se pitanje o Bogu i životu nazire tamo gdje opažamo svoje krhkosti i granice?

Virus Covid-19 nam je osvijestio koliko nam je važna sloboda kretanja i susretanja jednih s drugima, koliko su naši kontakti važni, kako lako i kako često utječemo jedni na druge. I možda nikada do sada nismo imali prigodu jasno vidjeti koliko daleko seže odgovornost jednih za druge. To što mi hoćemo je jedno, a to što mi stvarno činimo jedni drugima je drugo. Nitko ne želi zaraziti drugoga, a ipak su svi zaraženi kontaktom s nekim već zaraženim. Tako je i u drugim područjima života. To što stvarno činimo jedni drugima ne podudara se s onim što mi hoćemo. Kako u tom ne vidjeti važnost i snagu dvije zapovijedi ljubavi? Ljubav prema Bogu i drugima je trud da ono što stvarno činim bude u skladu s ljubavlju, s najboljim dobrom za drugoga. I kako ne vidjeti da se pitanje o Bogu i životu nazire tamo gdje opažamo svoje krhkosti i granice?

Što zapravo ovakva vremena tjeskobe, težine i pogođenosti nečim većim od nas samih izvlače iz čovjeka – vidimo s jedne strane veće suosjećanje, ljudskost i herojska djela ljubavi, s druge strane strah za svoj život i sebičnost. Kako sada biti istinski Božji?

Da, točno je. Iz nas u ovom iznimnom vremenu izlaze naše najbolje strane. Stožer, liječnici, medicinske sestre, volonteri, navijači u Splitu i Zagrebu i mnoštvo drugih ljudi pokazuje najbolje ljudsko lice. I potom opet, nepažnja, nepoštivanje samoizolacije, zaborav na odgovornost za druge, jagma za stvarima, strahovi pokazuju ružno i preplašeno ljudsko lice. I tu se pojavljuje pitanje: ravnam li se u svojim postupcima otvorene svijesti za Božju prisutnost ili se prepuštam samo instinktima preživljavanja? Mi svi razumijemo strah i instinkt za preživljavanje i u isto vrijeme svi tako lako opažamo ljudsku dobrotu. U ovim smo vremenima osjetljivi na cinizam i zluradost, nebrigu i neodgovornost pa to stvara i smiješne scene. U jednoj je trgovini mladić gurao kolica puna toaletnog papira. Gospođa koja se našla u trgovini, kad ga je vidjela, napala ga je i počela mu dijeliti moralne lekcije i vikati na njega kako se ne srami kupovati toliko toaletnog papira. On je stao, pogledao je i rekao: Gospođo, ja ovdje radim.

Ne ponašamo li se mi Crkvi na sličan način?

Ponekada. Dijelimo moralne lekcije drugima prije negoli smo razumjeli čime je njihov život pokrenut.

Tko smatra da su potres i virus kazna Božja nije razumio ništa od Isusove poruke

Odredba o slavljenju svete mise bez naroda izazvala je određeni raskol između vjernika pa i samih pastira, tako se s jedne strane vrlo glasno poziva na neposluh i možemo iščitati poruke da je primjerice tragedija uzrokovana potresom u Zagrebu zapravo “kazna” za prvu nedjelju bez vjernika na misi i da je znakovito da su baš crkve i katedrala pretrpjele veliku štetu.

Tko tako misli, Boga smatra osvetnikom koji jedva čeka kako bi se osvetio svojoj nevjernoj djeci. Takvoga Boga nije nam objavio Isus Krist. Podjednako bi se moglo reći da je potres i šteta na katedrali kazna Božja za neposluh tih svećenika svojim pastirima. Ni jedno ni drugo nije točno. I jedno i drugo su moraliziranje prirodnih katastrofa. Tko misli da je to Isusov stav, neka ode u Lukino evanđelje i pročita 13, 1 – 5. Isus ne može izravnije reći nego to što tamo kaže. Prirodne katastrofe nisu Božja kazna kojom on kažnjava ljude. Tko tako moralizira nije razumio ništa od Isusove radosne vijesti. Prirodne katastrofe i epidemije su prigoda da se obratimo i svoj život uredimo što je moguće bolje po Božjoj volji.

Tu se priklanja dio svećenika koji pronalaze “rupe u zakonu” pa se pokušavaju formirati molitvene grupe, određene pobožnosti kojima se ipak skuplja ljude na isto mjesto, proziva se poslušne svećenike za nevjeru jer “ne možemo se u Crkvi zaraziti, tko se ikad od pričesti zarazio”?

Tko misli da se pri pričešćivanju ne može zaraziti od Covida-19, neka kaže kako to funkcionira. Ovako proizvoljna tvrdnja je krajnje nerazumna. Ljudi imaju pravo znati kako se to kod pričešćivanja ne možemo zaraziti, a kod rukovanja ili poljupca možemo. Ako nemaju pojašnjenje koje se može provjeriti, neka ne miješaju različite slojeve zbilje. I, još važnije, ako oni to vjeruju, to još uvijek ne znači da njihova vjera štiti druge od zaraze. Ako svoj život smijem izlagati nerazumnim ponašanjem, nemam pravo ugrožavati drugoga, a kod pričešćivanja je uvijek uključen drugi. To je neodgovorno. Tko ima volju pričešćivati za vrijeme ovog opsadnog stanja, treba učiniti sve što je nama poznato i moguće da se tim ne prenese zaraza. Neka nam kažu kako bi to izgledalo!

Ne skupljamo se na molitvu sad kad moramo obzirom na sve što nas je snašlo pa će nas snaći još teža situacija, kažu neki.

Društvene mreže pružaju i više od jedne prigode za zajedničku molitvu. Te mogućnosti treba iskoristiti. Umjesto širenja religioznog straha, neka se skupe na Skypeu ili Facebooku i mole.

Neki pak glasno tvrde vjernicima da je virus laž svjetskih moćnika i masonerije koja želi upravo misu i zajedničku molitvu dokinuti, a Crkva je na to pristala, onaj tko odustane izdao je Gospodina kao Juda…

Ovako neutemeljene tvrdnje su odraz nerazumijevanja svijeta u kojem živimo. Sve u njoj je upitno i nerazumljivo. Tko misli da je virus laž, neka pojasni što je onda istina. Jer tko zna istinu, lako može prokazati laž. Nije dovoljno govorit u floskulama. Obrazloženje je potrebno. Razumljivo, provjerljivo, uvjerljivo.

Vjernici su zbunjeni jer su pastiri razdijeljeni i do njih dopiru suprotne poruke.

Nije baš točno. Pastiri su suglasni. Postoje samo iznimke koje iz nekog razloga ne slušaju svoje pastire. Mogu biti i bučni, ali su iznimke. I nemaju bolje rješenje. Ali pastiri imaju sve instrumente u svojim rukama da zaustave takve razdore.

Kako sada, u ovoj zbunjenosti, ispravno “filtrirati” informacije i prihvatiti i potres i koronavirus u zdravom odnosu prema Bogu i Crkvi bez straha da ćemo izdati Gospodina ili se prikloniti nekom planu Zloga, ako ne učinimo ovako ili onako?

Filtrirati znači razlikovati. Razlučivati. Tko zna, a tko ne zna? Tko svoje znanje može obrazložiti i pojasniti, a tko se služi floskulama ili prizivima na tajne izvore znanja? Čiji su argumenti provjerljivi, a čiji nisu? Tko izaziva paniku i strah, a tko ohrabruje na dobro? Moj savjet: slušati Nacionalni stožer civilne zaštite u pitanjima svakodnevnoga ponašanja, a Papu i biskupe u pitanjima življenja svoje vjere u ovom iznimnom vremenu.

Ne ugrožavajte druge! Slušajte Stožer, Papu i biskupe!

Potom, tražiti druge mogućnosti odnosa s Bogom od do sada ustaljene prakse koja je pod opasnošću ubrzanja širenja virusa. Nadasve, ne ugrožavati druge! Ne ugrožavati druge! Ne ugrožavati druge! I još jednom Lk 13: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti” (Lk 13, 2-3).

Pokora i molitva

Pokora, pojam koji se u Crkvi vrlo rijetko čuje iako je sastavni dio naše vjere, možemo ga iščitati iz svake slične Biblijske slike – narod je bio pozvan na pokoru. No, taj pojam se, čini se sveo na “jedan Očenaš” poslije sakramenta Ispovjedi. Kako današnjem čovjeku približiti pojam pokore – što to danas znači, što je danas naš “kostrijet” i što je “pepeo”?

Pokora nije samo neka vrsta nadoknade za naše grijehe, a možda ponajmanje neka molitvica koju trebamo izmoliti nakon ispovijedi. Pokora je ozbiljni i teški trud oblikovanja samoga sebe, svojih temeljnih odnosa i svoga života. Pokora je praksa. Pokora su vježbe koje opetovano činim. Odnose se na moj rad, vrijeme, hranu, piće, odnose, misli, jezik… Pokora je kao praksa počela blijedjeti iz kršćanske svijesti u trenutku u kojem se kršćanstvo počelo pretvarati u nešto nalik ideologiji ili svjetonazoru koji se onda razlikuje od drugih ideologija i svjetonazora. Tako se malo po malo pojam kršćanstva suzio na pitanje da li molim i odlazim li redovito na nedjeljnu misu. Valja reći da je kršćanstvo način života i da se odnosi na sve što se tiče života. Na ama baš sve. Ništa nije isključeno. Pokora je trud da sve elemente života dovedem do sklada tako da moj život postane mjesto proslave Božje prisutnosti u svijetu.

Gospodin nam je ostavio vlast nad svakom zlom silom, i molitvom se sve postiže to nam je On sam obećao – mi samo trebamo zamoliti?

Bojim se da nije točno da molitvom možemo sve postići. Molitva nije neko univerzalno sredstvo kojim postižemo sve što poželimo. Kad se to tako kaže, onda ispada da bi svijet mogao biti po našim željama samo kada bismo molili. Svijet se ponaša po svojim zakonima. Zakoni svijeta su Božji zakoni. Što ih bolje poznajemo, bolje razumijemo kako je Bog uredio svijet, kako svijet funkcionira i bolje razumijemo sebe, a onda možemo i bolje organizirati svoj život. Zakoni kojima se svijet ravna nisu dani nama na volju. Oni su nužni. Valja ih poznavati i poštivati. Inače će nam se osvetiti. I neznanje i nepoštivanje zakona se uvijek osvete.

Molitva je trud da sebe oblikujem prema Njegovoj volji!

Molitva je, s druge strane, moj odnos s Bogom. Otkriće da je Bog blizu, da je Otac i trud da prihvatim njegovu volju. Molitva nije tjeranje Boga da svijet bude po mojoj volji, nego puno zahtjevniji zadatak: trud da sebe oblikujem prema Njegovoj volji. Srce molitve je u Isusovim riječima iz Očenaša: Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.

Što ćemo sad kad smo zajedno? Vrijeme izolacije je vrijeme naše osjetljivosti i ranjivosti!

Mnogi ljudi nakon čitavog niza godina provedenih u aktivnosti i izvan kuće sada su spletom okolnosti prisiljeni ostati u svojim domovima. Možda prvi puta nakon nekoliko desetljeća doživljavaju smiraj i istinski zajednički život – kako sada krenuti moliti, otvoriti vrata Gospodinu da uđe u našu svakodnevicu – zajednička molitva, čitanje Biblilje, ovo doista može biti prilika za izgradnju boljeg odnosa s Bogom, za izgradnju zajednice koja je sad stalno na okupu što je izvanredna prilika, za uspostavu zajedničke molitve za početak čitanja Riječi – što savjetujete, kako organizirati duhovni život u novonastalim okolnostima osobito kad više nema mogućnost prisustvovanja misama?

Da, točno je da sada imamo mogućnosti koje do sada nisu postojale. Ipak, ne treba zaboraviti da je ovo i vrijeme najvećih kušnji. Njih najprije treba prevladati kako bi se moglo stvoriti nešto novo. Kušnje su u tome da su ljudi, kada su zbijeni u tijesni prostor i ne mogu izlaziti vani, kada ne odlaze raditi i ne susreću se s drugima u slobodno vrijeme, izrazito osjetljivi i ranjivi. Potrebno je puno snage duha da se u takvim uvjetima stvara nešto novo. Potreban je dodatni napor na praksu koje do sada nije bilo. Potrebno je poticaja izvana.

Što se tiče zamjena za mise već su se otvorili društveni kanali za praćenje mise na daljinu, zajedničke molitve krunice… Ne nedostaje ponuda. Na TV-u i na društvenim mrežama ima mnogo različitih ponuda. Svakako ovo je jedincato vrijeme po tome što veliki dio ljudi ima puno više slobodna vremena nego inače.

Ima mnogo stvari koje možemo raditi sada kada nam je neočekivano darovano vrijeme.

U njemu se mogu raditi različite stvari: dovršiti nedovršene projekte, urediti nesređeno, kao što su albumi fotografija, knjige, odjeća, računalo, arhive. Početi s nečim za što do sada nisam imao vremena: čitanje knjiga, hrabrost za učenje nečega novoga, razgovori na daljinu s prijateljima, otvaranje interesa za nešto do sada nepoznato, učenje nekog novog instrumenta koji leži u kući, a nitko ga ne uzima u ruke. Pisati, slikati, svirati, igrati, recitirati. Čitati nekom naglas. Djeci, odraslima, jedni drugima. Produbiti znanje u nekom području koje me posebno zanima.

Čitati zahtjevnije tekstove i kasnije ih prevesti na razumljivi jezik onima koji to nisu u stanju. Dogovoriti se s nekim sugovornikom, pogledati isti film i razgovarati o njemu. Odvojiti kvalitetno vrijeme za meditaciju i potom o njoj razgovarati s nekim tko je u međuvremenu napravio isto. Čitati pojedine knjige iz Biblije u cjelini. Pronaći dobre komentare na internetu i otkriti koje su ljudske teme u njima prisutne. Učiti neki strani jezik. Ima mnogo stvari koje možemo raditi sada kada nam je neočekivano darovano vrijeme.

Ovo može biti i prilika za uvid stvarnog stanja u našim odnosima. Naša vjera upravo se tu očituje – u zajednici. Prvi ispit naše vjernosti Bogu upravo su naše obitelji i zajednice. Pred težinom jenjava i jačina sukoba koji možda postoje dugo u našim zajednicama, kao da ih “ono veće i jače od čovjeka” umanji. Ovo bi moglo biti i idealno vrijeme za oprost onima s kojima smo u sukobu. Ponovo krenuti razgovarati. Neki članovi obitelji godinama nisu razgovarali što je bilo možda lakše ignorirati dok su svi odrađivali dnevne poslove i obveze izvan kuća.

Da, moguće je da ovo vrijeme otvori prigodu za razgovor, oprost i produbljenje odnosa. No, moguće je i da se upadne u napast produbljenja nesporazuma i zahlađenja odnosa. Puno ovisi o karakterima i ponašanjima. Nije mi teško zamisliti da ovo vrijeme pogorša naše odnose zbog različitih stavova prema običnim svakodnevnim pitanjima. Za poboljšanje treba napor. Za pogoršanje ne treba puno. U svemu tome je jako važno hraniti duh dobrom hranom, tekstovima koji u nama bude dobrotu, emisijama na TV-u ili na internetu koje nisu destruktivne i ne razaraju u nama sposobnosti za dobro.

Krajnji kriteriji svega što radimo i živimo su dobrota, istina i ljepota, a Bog je njihov izvor!

Potrebno je biti na oprezu da nas ovo vrijeme ne zavede u neku novu ovisnost. Na kocku, pornografiju, igrice i igre… Puno je više prigoda koje vrebaju da nas zarobe nego što je prigoda za dobro. Ovdje i sada vrijedi staro pravilo: mane je lako steći, a teško ih se osloboditi. Kreposti je teško steći, a lako izgubiti. Mane ne traže trud. Dovoljna je nepozornost. Kreposti traže napor i trud. Rezultati na duge staze su, međutim, krajnje različiti. Netko je izgubio vrijeme i vladavinu nad sobom i vodi prazan život pun ogorčenosti, a netko drugi je oblikovao sebe, stekao nova znanja i živi ispunjen život.

Kad ovo razumijemo, razumijemo i snagu vjere. Ona je dodatna snaga da svoj život uredimo tako da kroz njega može teći više dobrote. Krize nas uvijek uče temeljnu stvar o životu koju u vremenima kad nam dobro ide lako zaboravimo: krajnji kriteriji svega što radimo i živimo su dobrota, istina i ljepota. A mi vjerujemo u Boga koji je izvor i dobrote i istine i ljepote.

L.K.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

četiri − četiri =