Podijeli

Bez obzira na to što je operacija „Oluja“ uistinu najsjajnija od svih hrvatskih bitaka, možda i najsjajnija bitka hrvatske povijesti, pomalo čudi da se, pogotovo u medijima, nikako ne raščlanjuje niz pobjedničkih operacija hrvatskih snaga na Južnom bojištu koje su prethodile „Oluji“ i bez kojih, u najmanju ruku, operacija „Oluja“ ne bi mogla biti izvedena ovakvom dinamikom i uspješnošću…

Navršava se 24. obljetnica vojno-redarstvene operacije „Oluja“ koju s pravom smatramo krunom svih hrvatskih pobjeda u Domovinskom ratu. Iznova će tu operaciju analizirati brojni autori, vjerojatno će se o njoj pisati mnogo više nego do sada. Iako prostor za istraživanje određenih segmenata same bitke uvijek postoji, smatram da je o njoj uglavnom sve napisano u knjizi „Oluja“, povjesničara Davora Marijana. Bez obzira na to što je operacija „Oluja“ uistinu najsjajnija od svih hrvatskih bitaka, možda i najsjajnija bitka hrvatske povijesti, pomalo čudi da se, pogotovo u medijima, nikako ne raščlanjuje niz pobjedničkih operacija hrvatskih snaga na Južnom bojištu koje su prethodile „Oluji“ i bez kojih, u najmanju ruku, operacija „Oluja“ ne bi mogla biti izvedena ovakvom dinamikom i uspješnošću.

Još 1993., nakon uspjeha u operaciji „Maslenica“, kojom je oslobođeno zadarsko zaleđe i preuzeta kontrola nad južnim Velebitom, započele su važne promjene u sustavu hrvatskih oružanih snaga.

Foto: Ninoslav Bandić FOTO: Dobro raspoloženi pripadnici 1. bojne 7. GBR-a neposredno prije ulaska u Bosansko Grahovo

Zapravo, već usporedbom dosega i manevarskih sposobnosti elitnih hrvatskih postrojbi u operaciji „Maslenica“ naspram sličnih pokušaja srpske strane možemo uočiti goleme razlike u vojnoj organizaciji zaraćenih strana. Suprotstavljene strane imale su priliku popraviti uočene nedostatke, a hrvatska strana napravila je niz promjena u organizaciji oružanih snaga. Jedan od najvažnijih koraka bilo je ustrojavanje Obučnog središta Gardijskog desantnog pješaštva u vojarni Šepurine, kod Zadra. Već u travnju 1994. počela je temeljna obuka za zapovjednika voda, potom su slijedile obuke za padobrance i specijalizacije za veliki broj dočasnika i časnika. Jednako važno, najboljim postrojbama, odnosno gardijskim brigadama, poboljšani su uvjeti djelovanja, a ustrojene su samostalne gardijske bojne.

U okviru 1. hrvatskog gardijskog Zbora ustrojena je i elitna postrojba Glavnog stožera: 1. hrvatski gardijski zdrug. Unutar tih postrojbi vršene su specijalističke obuke na najvišim razinama, primjerice Komando tečaj koji se provodio u Zdrugu.

 

Foto: Nin

Foto-Ninoslav Bandić- FOTo: Spajanje pješaka Samostalne satnije 114. Brigade/IX. Bojne HOS-a s pripadnicima oklopnih snaga 4. GBR-a, nakon čega se krenulo u zajedničko oslobađanje Tičeva. Na slici je BVP (borbeno vozilo pješaštva) 4. GBR, zvan „KPD“

Također, tijekom 1994., na inicijativu načelnika Glavnog stožera, Janka Bobetka, intenzivno je provođena izobrazba pričuvnih postrojbi, a također je niz pričuvnih brigada preimenovan u domobranske pukovnije i pripremljen za napadna djelovanja. Nasuprot tome, pobunjeni Srbi nisu uspjeli organizirati ništa usporedivo, što znači da su od druge polovice 1993. godine Hrvati konstantno dizali operativne i manevarske mogućnosti, a pobunjeni Srbi nisu učinili gotovo ništa! Pokušali su, primjerice, ustrojavanjem 1. jurišne brigade „Vuk“, napraviti određene promjene, ali zbog lokalnih interesa i međusobnih neslaganja nikad nisu napravili temeljit vojni preustroj praktično sve do „u hodu“ ustrojenog Korpusa specijalnih jedinica Srpske vojske Krajine (lipanj 1995.).

U nadolazećim napadajnim operacijama koje su prethodile (i uvjetovale) operaciju „Oluja“ (operacije: „Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“, „Skok 2“) hrvatske snage prezentirale su manevarsku moć koja je za snage bosanskih i hrvatskih Srba praktično bila nedostižan san. Konačno, u samo desetak dana uoči „Oluje“, 25. srpnja 1995., združene hrvatske snage započele su i u samo nekoliko dana maestralno okončale operaciju „Ljeto 95“. Upravo u toj operaciji, i to već samo na primjeru izmještanja 2. bojne 9. gardijske brigade HV s Velebita na Dinaru, potom njihovu uvođenju u borbu i vraćanju u borbeni sektor na Velebit te preuzimanju borbenih zadaća od 4. gardijske brigade HV-a, hrvatska strana pokazala je golemu moć manevarskih sposobnosti, odnosno dominaciju nad mogućnostima suparnika. Foto: Ninoslav Bandić FOTO: Pripadnici specijalne policije MUP HR HB imali su značajnu ulogu u svim oslobodilačkim operacijama hrvatskih snaga na Dinari, donosi vojnapovijest.vecernji.hr.

Na slici je Frane Ćeškić, pripadnik SP na Livanjskom polju (27. srpanj 1995.) u sklopu topničke pripreme (VBR 4. GBR) za napad na Grahovo u operaciji „Ljeto 95“

Operacija ‘Ljeto 95’ koja je prethodila ‘Oluji’

Operacija “Ljeto ’95.” događala se od 25. do 30. srpnja 1995. godine kojom su oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja, ukupno oko 1600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like…

Početkom srpnja 1995. Srbi u BiH preuzimaju inicijativu na područjima UN-ovih “zaštićenih zona”, s namjerom da definitivno ovladaju područjima Srebrenice, Žepe, Goražda i Bihaća. Tako Srebrenica pada u ruke Srba 11. srpnja 1995. nakon čega je svijet vidio nezapamćeni egzodus i stravičan pokolj preko 7000 Bošnjaka.

To je bio najgori pokolj u Europi nakon ‘Bleiburga’. Nedugo nakon Srebrenice pada i Žepa, a Srbi se okreću napadu na Bihać i Bihaćku enklavu na koji su 19. srpnja 1995. krenule jake snage VRS (2. krajiški korpus) s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo gotovo 200.000 ljudi.

Sve je izgledalo kao situacija u studenom 1994. koja je prethodila operaciji Zima ’94. Bihać je opet došao u smrtnu opasnost, napadan s tri strane – s istoka i juga postrojbe 2. Krajiškog korupsa VRS, sa sjevera Abdićevi autonomaši, a sa zapada snage SVK, (jačine Korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada i oklopnih i topničkih sastava iz 15. i 39. korpusa).

Dana 23. srpnja 1995. vojna situacija oko Bihaća je bila iznimno kritična i taj dan je ubilježen u povijest obrane Bihaća kao najteži dan obrane.

Tadašnja Republika i Federacija BiH uputile su poziv Republici Hrvatskoj da pruži hitnu vojnu i svaku drugu pomoć u obrani od agresije, osobito na kritičnom području Bihaća.

Dana 22. srpnja 1995. održani su u Splitu razgovori vodstava Hrvatske i BiH gdje je donesena Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice.

Deklaracija je osnažila Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21. srpnja 1992. godine. Dogovorena je koordinacija oružanih snaga Hrvatske i BiH, čime je konačno legalizirana prisutnost regularnih postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH.

Ante Gotovina izvješćuje dr. Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja bi bila pandan operaciji Zima ’94. Nova Operacija zvala se – Ljeto ’95.

Cilj operacije

Cilj operacije Hrvatskih snaga je bio zaustaviti neprijateljsku ofenzivu na Bihać, osloboditi gradove Bosansko Grahovo i Glamoč i stvoriti preduvjete za oslobođenje Knina i ostalog područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici.

U uspješnoj vojnoj operaciji sudjelovale su ratne Hrvatske vojne snage.

 

Srpske snage

Bosansko Grahovo i Glamoč branile su postrojbe iz sastava 2. Krajiškog korpusa VRS. Međutim, zbog značajnijeg angažmana na osvajanju Bihaća srpska obrana Bosanskog Grahova i Glamoča bila je slaba, a činili su je neiskusni vojnici, Srbi iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine koji su ranije izbjegli u Srbiju, gdje su mobilizirani i vraćeni na ratište. Opskrba ovih malobrojnih snaga bila je iznimno loša; topništvo SVK na Šatoru ostalo je bez streljiva, a oskudijevalo se gorivom, pa čak i hranom.

Pripadnici 2.ps/3.pb/7.gbr “PUMA”

Akcija Ljeto’95. počela je 25.07.’95 u 5h. Akcija je išla iz dva smjera! Glavne snage 7.gbr “PUMA” i satnija/114.br bile su rasporedjene smjerom Crni Lug – Bosansko Grahovo.

Na drugom smjeru napadaja prema Glamoću sa Šator planine rasporedjeni su 81.gb,1.HGZ,3/1.gbr HV i SP MUP-a RH HB. Prvi dan napadaja obilježila je zestoka borba za probijanje prve crte neprijatelja.

Potkraj prvog dana 7.gbr je u potpunosti obavila dobivenu zadaću,i to prije zadanog roka. Satnija/114.br(desni susjed 7.gbr) nije uspjela razbiti neprijateljsku crtu. Ispred M.Golije hrvatske snage su izbile na Uvale i Razvale,a borbe su se vodile za Oštri vrh i Paljenski vrh.

26.srpnja ’95.

Napad je poceo u u 06h. Neprijatelj je i dalje pruzao jak otpor na vecini položaja. Zbog jakog otpora koji je neprijatelj pružao na smjeru napadaja satnije/114.br.u njen bojni raspored je tjekom jutra uvedena u borbu 2/9.gbr koja obuhvatnim manevrom zašla neprijatelju iza ledja i ovladala uzvišenjem Nos.

Sa zauzetih položaja na uzvišenju Nos stvoreni su uvijeti za probijanje obrane,poslje cega je doslo do spajanja 2/9.gbr i 7.gbr koja je potom mogla nastaviti napadaj zadanim smjerom.Postrojbe 81.gb prerasporedile su svoje snage te ih usmjerila prema komunikaciji Glamoč – Bos.Grahovo a 2.gbr HVO probila je obranu neprijatelja i izašla na Poljanski vrh zapadno od Glamoča.

Postrojbe 3/1.gbr sa IDS GSHV i vodom ATG VP napadale su smjerom Vrhovi a 60.gdb sa smjera Koričine prebačena je na smjer Kujače gdje ce sa 22.diverzantskim odredom nastaviti napadaj na Kujaču.

Na vecernjem sastanku je odlučeno da se pojača napadaj prema Bos.Grahovu i to s uvodjenjem u borbu 4.gbr,a 2/9.gbr trebalo je izvesti iz borbe i odmah i uputiti na Velebit u prvi borbeni sektor.

27.srpanj ’95.

Istog dana 4.gbr uspješno je uvedena u borbu na desnom boku 7.gbr pa su tako paralelno obje bratske gardijske brigade izvele napadaj prema Bosanskom Grahovu.Potkraj dana obje brigade su izbile na crtu iznad Bos.Grahova.1.HGZ i SP MUP izbile su na crtu:Crni vrh i Bundina kosa…Taj prvi dan 27.srpnja osim Puma prema Grahovu, 1.gbr HVO-a “Bušići” u cijelosti je izvršila zadaću na pravcu Procip – Vitorog. Već u 13 sati Bušići su u cijelosti ovladali Principom ili kako reče jedan srpski General “pala je srpska Bastilja – Procip”

28.srpanj ’95.

Postrojbe 4.gbr potpuno su nadzirale Marino brdo i selo Marinkovci i dostigle crtu: Debelo brdo-padine Obljaja i Veliki vrh.Postrojbe 7.gbr “PUMA” dostigle su crtu: selo Marići-selo Dimitrovići(selo Luka)-Samardjijine kuce-Likuša tt.976.Istog dana 7.gbr “PUMA” i 4.gbr “PAUCI” ušle su i oslobodile Bosansko Grahovo a crta obrane uspostavljena je sjeverno i zapadno od grada i na planinskó prijevoju Derala.

Put Knin-BosanskoGrahovo-Drvar konacno je presjecen.1.HGZ sa SP MUP izašli su na Talijanov vrh(ispred sela Halapići).Snage 60. gdb i 22.diverzantski odred ovladale su Kujačom a i Koričina se našla pod nadzor hrvatskih snaga.Grada Glamoć je tako došao u poluokruženje.

Dana 29.07.’95.

Hrvatske snage su usle u Glamoč.Crta obrane učvrščena je 30.07.’95.U toj akciji poginuli su:Albert Zegnal 1.pb/7.gbr,Dalibor Bogdanović, Marijan Kotarščak i Darko Martinovski,pripadnici 2.pb/7.gbr i moji prijatelji suborci Mladen Šimunić i Antonio Adrić,pripadnici 1.pv/2.ps/3.pb 7.gbr “PUMA”…Počivali u miru Božjem…

Autor / Miroslav Tokić-Tokan


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

pet × 3 =