Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Zbog pandemije koronavirusa sve školske zgrade u Hrvatskoj su zatvorene, nastava se odvija online: učenici uče kod kuće, nastavnici se oslanjaju na digitalne alate za učenje i podučavanje. Vrijeme provedeno u zgradi škole u posljednjih mjesec dana postalo je nekako nevažno. Ovakav scenarij sve donedavna bi se svima nama činio eksperimentom na epskoj razini…

Devedesetih godina prošlog stoljeća nije bilo Interneta u svakoj kući. Po Biogradu su padale granate, zgrada osnovne škole znatno je oštećena izravnim pogotkom, učionice, nastavna sredstva i oprema neupotrebljivi za odvijanje nastave, a tu je vladala i neposredna opasnost od svega što donose ratna zbivanja. Biograd je, kao što znamo, u dužem razdoblju tijekom Domovinskog rata bio na meti srpskog topništva.

Iz današnje perspektive, kada je normalno odvijanje nastave u prekidu, podsjećati se na školovanje u gotovo nemogućim uvjetima i te kako ima smisla. Stoga ćemo se danas prisjetiti ratnog razdoblja uz pomoć svjedočanstva Danice Dominis, školske psihologice u Osnovnoj školi Biograd.

Njeno svjedočanstvo pod naslovom  „Ratna sjećanja iz Neviđana“ objavljeno u knjizi  „Snaga ljubavi: činiti dobro“ 2006. godine, a posvećeno je učenicima i djelatnicima školske godine 1993./1994. koji su trpjeli ratne strahote. Uz dozvolu autorice prenijet ćemo ga na ovome mjestu u cijelosti.

Kada se prvi put oglasila sirena za uzbunu, zastrašujući zvuk proparao je sunčani rujanski dan i kao da ga je prepolovio napola, iznenada ga prekinuo i pretvorio u noć.

Iako još nismo izravno bili uključeni u ratna zbivanja, već smo bili pripremani za rad u ratnim uvjetima, čistili smo i obilježavali podrume u obližnjem odmaralištu, prilagođavali rasporede sati i učionice, vježbali s djecom odlazak u sklonište i radili sve ono za što smo se u srcu nadali da se nikada neće dogoditi.

Nastava je bila prekinuta nakon samo nekoliko dana trajanja u rujnu 1991. godine.

Svratila sam do škole vidjeti ima li kakvih novosti. Pospremila sam svoje najvažnije testove i dokumentaciju ispod stepeništa, mjesta koje smo proglasili sigurnim, a koje je dvije godine kasnije dobilo izravan pogodak granatom koja je razorila gotovo cijelu školsku zgradu.

“Sigurno” mjesto u školi

S dvogodišnjim sinom u naručju upravo sam krenula kući kada je sirena za uzbunu iznenada zaparala nebo, prekinula sve razgovore, unijela nemir i strah u ljude. Jedva sam stigla do dućana kupiti kruh i mlijeko i panično odjurila kući, gdje me čekalo još dvoje moje djece. Upravo ta sirena označila je prestanak svih iluzija da će stanje napetosti, neizvjesnosti, nemira i ubijanja prestati ili se zaustaviti.

Ono što je uslijedilo nakon toga čini mi se sada kao najružniji, mračan san. S jedne strane nevjerojatno bolno, a istodobno puno suosjećanja i neke neopisive bliskosti i ponosa koji nas je sve obuzimao i prožimao.

Stiješnjeni po mračnim podrumima i konobama u kojima je vrelo tek napravljeno vino i vonjao kiseli kupus i odbačene stare stvari, djeca su se zajedno igrala i sjedili zajedno šćućureni susjedi koji su se do jučer jedva pozdravljali. Slušale su se vijesti na malom tranzistoru na baterije, plakalo nad vijestima o poginulim mladićima, protjeranim starcima, ranjenim crkvama, spaljenim kućama i potopljenim brodovima. Prate se i pamte imena sela i gradića, koji su nam bili daleki zemljopisni pojmovi, a sada postaju simboli, draga mjesta i mjesta patnje i stradavanja hrvatskog naroda.

U Biograd su počeli stizati neki novi ljudi: zabrinuti, povrijeđeni i tužni. Bez svojih uspomena, odjeće i kućnih ljubimaca, bez svojih dvorišta, kokica i kuća, bez svojih sinova, braće i muževa, stiješnjeni u malim hotelskim sobama u koje se mogu samo zatvarati i tugovati. Prognanici su postali naša stvarnost, baš kao i mi, prognanici iz vlastitog mira, kreveta ili posla.

Cijelu zimu nastave nije bilo. Školska godina započinje tek u siječnju 1992. godine. Svakodnevno nam dolaze nova djeca, noseći u duši rane ratnih užasa, slike stradavanja najbližih, slike gubljenja doma, djeca preplavljena tugom i ljutnjom, bijesom i strahom. Neka opet potištena, zatvorena u vlastite svjetove, zarobljena u tišini svojih nevinih duša.

Moji dani ispunjeni su strahom, brigom za vlastitu djecu, supruga, braću i poznate na ratištu, zebnjom za tuđu djecu koja su došla u našu školu pronaći barem privid mira i normalnosti u kaosu koji nas je okruživao. Svi smo zabrinuti, ali opet puni nekakve čudesne snage i ljubavi, pa izdržavamo sve: skloništa, podrume, granate, život bez struje i vode, hladnoću, vlagu, neizvjesnost, bol, nadanje..

Između primirja i granata osluškujemo zastrašujuće zvukove projektila, orkana i višecijevnih bacača, palimo svijeće za poginule mladiće, tugujemo, plačemo, strepimo i u našoj nemoći…živimo.

Kroz glavu mi sada prolaze slike mojih poginulih učenika, vedrih, bezbrižnih, nasmijanih, u školskim klupama, izletima: Nade, Luka, Marija, Ante, Danijela, Lidija, Nediljko, Darko,…prijatelja i poznanika: Branimir, Siniša, Nikica, Ivica, Neven, Ivan, Željko, Berislav, Hrvoje, Nikola, Dragan…te mnogi neznani mladići.

Granate padaju po Biogradu, ubijaju ljude, ranjavaju prirodu, ruju ulice, ruše kuće, potapaju brodove. U svibnju 1993. godine tijekom topničkog napada pogođena je moja škola. Ujutro dolazim tamo s tugom u srcu i čini mi se kao da je komad tog ubojitog željeza pogodio i moju dušu. Svuda naokolo vidim slomljene klupe i namještaj, djeliće dječjih crteža i vezova, uništene sportske pehare i pohvale, krhotine granate posvuda, a nekih učionica naprosto nema. Uzimam djeliće krhotina granate koja je pogodila stepenište ispod kojeg su bile spremljene moje stvari i odnosim ih kući. Tužno je i jasno – škola je uništena.

Odlazak u Neviđane

Sljedeća školska godina nije započela na vrijeme. Dio djece imao je nastavu po kućama, skloništima, u drugim mjestima, po reduciranim programima. Odlučeno je, škola se mora organizirati na drugom mjestu, preopasno je ostati u Biogradu. Škola seli na otok Pašman, u Neviđane.

Upuštamo se u to, gotovo nesvjesni rizika, opasnosti i težine. Naravno, idem i ja, neki kolege vraćeni su iz vojske da bi pomogli organizirati smještaj, ali uglavnom smo žene. Ostavljamo naše obitelji u Biogradu, Zadru, Vodicama…, muževe u vojsci, starce u kući, jednu djecu kod rodbine u Splitu, Zagrebu…, drugu vodimo sa sobom, spremamo odjeću, knjige, stvari, imenike, knjige iz školske knjižnice, školski autobus i još stotine drugih stvari.

Ispijamo kavu pred polazak trajekta toga 4. listopada 1993. na biogradskoj rivi. Da nije ratno stanje, uživale bismo, ugodno je i toplo: Ankica, Neda, Branka, Rosanda, Anđelka, Grozdana, Jela, Antica, Ružica, Ana, Jela, Ivanica, Hedija…i ja, Danica. Naravno, i naši muški kolege. S nama idu i profesori i učenici Srednje škole Biograd.

Djeca se pozdravljaju s roditeljima, natovareni torbama, zabrinuti, zbunjeni i uplašeni, blijedih lica i uplakani. Nisu to samo djeca iz Biograda. Ima ih iz dvadesetak okolnih mjesta biogradskog kraja, Peruče, Sarajeva, Tuzle, Zenice, Banja-luke, Busovače, Vojvodine. Pred sam polazak saznajemo da su poginula četiri branitelja u Vrani.

Pašman se čini nadohvat ruke, a opet je tako daleko, a ne ulijeva nam neku sigurnost i povjerenje. Na pola kanala osvrćemo se prema Biogradu i ostavljamo ga sa zebnjom u srcima. Iznad njega zlokobno se nadvisio Petrim, gdje je neprijatelj od kojeg bježimo. Tek mi tada postaje jasno kako nam je opasnost blizu, pruženi smo im na trajektu kao na otvorenom dlanu.

Smješteni smo po kućama u nekoliko otočkih mjesta. Sa svakom skupinom djece nekoliko je nastavnika koji trebaju voditi brigu posebno o njima, a do škole u Neviđanima prevozilo se našim starim autobusom. Pazimo na njih tijekom dana i noći, mi smo im roditelji, učitelji, prijatelji i tješitelji.

Neviđanska škola nas je dočekala raširenih ruku, otvorila nam svoja siromašna vrata i veliko srce. Pamtit ću te ljude, naša zajednička druženja u nevoljama, ali i naša veselja i nastojanja da utješimo i razveselimo djecu koja su slušala granatiranje Biograda kojim su potmulo odjekivali orkani, projektili, kako oni naši, tako i neprijateljski. More je pojačavalo sav taj užas, umnažajući zvukove i pridodajući im ono zlokobno značenje, pa smo zajedno strepili više, bojali se jače i tješili se međusobno. Djeca i mi, odrasli. Kada su prilike dopuštale, odlazili smo kući, ponovno izloženi na moru, kao ptice za odstrel, moleći Boga da ih sve dovedemo žive.

Događalo mi se da, čim dođemo u Biograd, moja sedmogodišnja kći i ja hvatamo autobus za Split, odlazimo preko vikenda dolje, kod moje dvoje djece koja su bila kod moje majke kako bih ja mogla lakše obavljati svoj posao u školi. Nedjeljom navečer vraćale smo se natrag, moleći vozače da nas ne ostave na magistrali. Prespavale bismo u kući ili u susjedovu podrumu, vidjele što je s djedom i tatom, a u ponedjeljak rano ujutro ponovno trajektom u Neviđane. Dogodilo se da je jednom kiša tako jako padala da smo Ivana, Marija, Maja, Danijela, a naravno i Ružica i ja, bile toliko mokre da su nam se smočile i stvari u torbama i knjige. Djevojčice su se malo osušile i ugrijale na maloj grijalici, popile čaj i otišle u školu kod Ružice, koja je u župnoj kući imala nastavu za niže razrede. Ostali učenici i nastavnici dolazili su kasnije trajektom iz Biograda, odnosno dio kolega i djece iz Zadra.

Taj dan čak sam uspjela ispeći neki jednostavan kolač, kvasac se unatoč hladnoći digao, pa je mirisalo kao u pravoj kući kad su moje cimerice i djeca stigli.

Zima je na otoku bila kišna, škola je stalno bila okružena blatnom kaljužom, grijalice su se stalno kvarile, vlaga je prodirala svugdje, UNICEF-ove sive deke slabo su grijale, djeca su se bojala za roditelje, mi smo se bojali za djecu, a granate su stalno tutnjale u daljini. Unatoč nevoljama znali smo se lijepo družiti, veseliti, sve nas je prožimao duh zajedništva, pomagali smo jedni drugima, uskakali na zamjene, obilazili djecu, vodili ih k liječniku, tješili ih, razbijali strahove i brigu za njihove obitelji.

Kad smo se vratili od kuće sa zimskih praznika, činilo se da stvari idu nabolje. Vrijeme je bivalo sve ljepše, unatoč svim nedaćama osjećao se miris proljeća u zraku. Priroda na otoku nas je očarala. Slobodno vrijeme provodili smo u šetnjama, posjećivali se po kućama, družili se s mještanima, penjali se na brda iznad škole, brali šparoge, žutenicu i cvijeće. Djeca su se navikla na odvojenost od roditelja i bivala sve mirnija i bezbrižnija. U Neviđane je došao i moj mali sin. Sada kada je u kući bilo četvero djece, igre i veselja nije nedostajalo.

Bližio se Uskrs i znali smo da uskoro odlazimo kući. Naravno, ne u školu, još je bila srušena. Podijelili smo se po „sigurnim“ prostorima u cijelom gradu. Škola se obnavljala uz pomoć donatora i Ministarstva prosvjete, usprkos ratnim zbivanjima u neposrednoj blizini.

Rat je odavno završio, vratili smo se svojim obiteljima i obvezama u obnovljenoj školi. Godinama prepričavamo naše doživljaje iz Neviđana, puno češće lijepe nego ružne. Negdje u dubini moga srca pronašla sam mjesto za moje prijateljice i prijatelje, za ljude na koje se mogu osloniti, za djecu koja su mi bila povjerena, za moju obitelj koja je bila podijeljena, za tugu zbog izgubljene mladosti, za ponos zbog stvaranja naše države, za predivno i bolno iskustvo života, a to posebno mjesto uvijek će biti tamo za njih u mom sjećanju i u mojoj duši.“

Razornim projektilima pogođena zgrada Osnovne škole Biograd i stupanj njenog oštećenja jasno su dokumentirani na snimci Igora Dominisa koja je datirana 17. svibnja 1993. godine, a pogledati se može od 13. minute videa u prilogu:

I djeca na otoku Pašmanu 1. svibnja 1993. godine:

Izvor: Snaga ljubavi: činiti dobro – Žene u Domovinskom ratu, Knjiga treća: Zadar, 2006.

Naslovna fotografija: Ubojiti “zvončići” pronađeni u Biogradu na Moru, autor Ratko Dragović

G.Š.


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

1 × četiri =