[FOTO/VIDEO] Pedeset godina od geste koja je trajno obilježila njemačku politiku pomirenja i priznavanja nacističkih žrtava – pogledajte što je tada učinio njemački kancelar Willy Brandt

Pola stoljeća od Brandtova pada na koljena Njemačka nastavlja politiku koja se tada u jeku hladnoratovske krize činila malo vjerojatnom, a kojom se njemački kancelar trajno upisao u svjetsku povijest, dobivši za taj čin i Nobelovu nagradu za mir...

Podijeli

Iskrenost i izravnost u politici su rijetka pojava, no prije točno 50 godina svijet je bio svjedokom povijesnog i inspirativnog čina Willyja Brandta, tadašnjeg zapadnonjemačkog kancelara koji je kleknuvši na koljena pred spomenikom žrtvama nacističkog terora u varšavskom getu odao počast svim nacističkim žrtvama…

Iako je Brandt bio poznat po vrsnoj retorici, njegova nijema gesta trajno je obilježila njemačku politiku priznavanja krivnje u Drugom svjetskom ratu i zapečatila politički pravac pomirenja s istokom Europe. Pola stoljeća od Brandtova pada na koljena Njemačka nastavlja politiku koja se tada u jeku hladnoratovske krize činila malo vjerojatnom, a kojom se njemački kancelar trajno upisao u svjetsku povijest, dobivši za taj čin i Nobelovu nagradu za mir. Tportal donosi priču o tom spontanom i dirljivom činu koji je ganuo i pokrenuo svijet…

Njemački kancelar Willy Brandt kleči pred spomenikom nacističkim žrtvama varšavskog geta

Nakon Drugog svjetskog rata odnosi tadašnje Savezne Republike Njemačke Poljske, koja se nalazila u ‘zagrljaju’ Moskve, bili su zategnuti zbog linije Odra-Nisa, granične crte između Poljske i Njemačke, utvrđene dogovorom velikih sila u Potsdamu u kolovozu 1945. godine. Granična crta išla je zapadno od grada Szczecina duž rijeka Odre i Nise do grada Zittaua na tadašnjoj čehoslovačkoj granici dok je teritorij istočno od te crte stavljen pod privremenu upravu Poljske.

Sporazumima između Poljske i nekadašnje Demokratske Republike Njemačke iz ljeta 1950. ta je crta priznata kao definitivna granica između dviju zemalja, koju kao zapadnu granicu Poljske nije priznavala vlada Savezne Republike Njemačke. Netrpeljivosti između tadašnje zapadnonjemačke prijestolnice Bonna i Varšave u doba Hladnog rata bile su konstanta sve do pojave Willyja Brandta – preuzimajući vlast 1969. godine, najavio je da će Zapadna Njemačka postati faktorom stabilnosti i popuštanja međunarodne napetosti.

Govor Willyja Brandta 1. siječnja 1969.
Govor Willyja Brandta 1. siječnja 1969.Brandt je najavio zaokret u politici prema Istoku nakon izborne pobjede nad kancelarom Kurtom Georgom Kissingerom, konzervativcem i bivšim nacistom koji je do poraza predvodio veliku koaliciju svoje Kršćansko-demokratske unije (CDU), Kršćansko-socijalne unije (CSU) i Brandtove Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD). Preuzevši vlast u Bonnu, Brandt iz temelja mijenja njemačku politiku i pritom ne bježi od osjetljivih tema poput još uvijek svježih rana iz Drugog svjetskog rata.

Ostpolitik kao glavni pravac politike detanta

Glavna točka Brandtova kabineta postaje tzv. Ostpolitik, politika detanta Zapadne Njemačke prema istoku Europe i tadašnjem Sovjetskom Savezu. U to vrijeme odnosi Bonna i Varšave bili su zategnuti jer je Poljska možda i najviše propatila zbog brutalnosti nacističke Njemačke, a prisilno napuštanje nekadašnjeg njemačkog teritorija bila je vruća tema u obje države i četvrt stoljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata. Stoga su Brandtovi prethodnici redovito izostavljali Poljsku iz svoje vanjske politike, osobito stoga što je ta država bila u zagrljaju mrske im Moskve.

Prihvativši konačni gubitak nekadašnjih njemačkih istočnih teritorija u slučaju ponovnog njemačkog ujedinjenja, Brandt u prosincu 1970. odlazi u Varšavu kako bi priznao nove granice, ali i učinio potez koji je u tom trenutku podijelio Nijemce iz Zapadne Njemačke. Posebno ogorčeni Brandtovim priznanjem novih poljskih granica bili su nekadašnji njemački izbjeglice iz Poljske naklonjeni konzervativnijim strankama CDU i CSU te su i nadalje zahtijevali povratak teritorija s druge strane Odre i Nise.

Uz ‘rasprodaju njemačkih interesa’, oporba iz CDU-a i CSU-a strahovala je da će Brandtova vlada priznati DDR kao drugu njemačku državu, istovremeno tvrdeći da Zapadna Njemačka nije imala pravo odreći se područja istočno od zacrtane linije prije nego što Bonn sklopi poseban mirovni ugovor s pobjedničkim silama. Prije povijesnog odlaska u Varšavu, Brandt im je poručio da Bonn tim sporazumom ne gubi ništa što već ranije nije izgubljeno.

Potpisivanje sporazuma o normalizaciji odnosa Savezne Republike Njemačke i Narodne Republike Poljske 7. prosinca 1970. u Varšavi. Willy Brandt i Jozef Cyrankiewicz
Potpisivanje sporazuma o normalizaciji odnosa Savezne Republike Njemačke i Narodne Republike Poljske 7. prosinca 1970. u Varšavi. Willy Brandt i Jozef Cyrankiewicz

Iako je Brandt tijekom 1970. godine neprestano bio na naslovnicama stranih tiskovina kao neumoran borac za pomirenje i sporazumijevanje, konzervativniji dio Zapadne Njemačke nikako nije bio sklon njegovoj politici detanta.

Klečanje koje je zabilježio čitav svijet

Brandt se u svojim memoarima prisjetio da je stigao u Varšavu 6. prosinca te ga je s vojnim počastima primio tadašnji poljski premijer i nekadašnji zatočenik Auschwitza Jozef Cyrankiewitz. Jedan od mnogobrojnih novinara koji su pratili povijesni događaj zapisao je da su lica Poljaka, među kojima su bili i nekadašnji zatvorenici nacističkih konclogora, pokazivala veliko uzbuđenje kad je odsvirana njemačka himna. Za idući dan, prije potpisivanja sporazuma, bila su predviđena dva polaganja vijenaca, jedno na grobu neznanog junaka, a drugo pred spomenikom žrtvama varšavskog geta, što je bila osobna Brandtova želja.

VIDEO SADRŽI UZNEMIRUJUĆE SADRŽAJE

‘Na grobu neznanom junaku upisao sam: ‘U sjećanje na mrtve u Drugom svjetskom ratu i na žrtve nasilja i izdajstva, s nadom u trajni mir i solidarnost među narodima Europe.’ Pred spomenikom onima koji su izgubili život u varšavskom getu pokleknuo sam. Unatoč licemjernim komentarima u SR Njemačkoj, nisam se stidio tog čina. Klečanje u Varšavi, koje je zabilježio čitav svijet, nije bilo planirano’, zapisao je Brandt, dodajući da je razmišljao o tome kako se pred spomenikom mora pokloniti na poseban način i da o tome ni s kime nije razgovarao.

‘Pod teretom najnovije njemačke povijesti, učinio sam ono što ljudi čine kad zanijeme riječi. Tko me htio razumjeti, mogao me razumjeti, a mnogi u Njemačkoj i drugdje su me razumjeli. Mojim prijateljima u delegaciji oči su bile pune suza, koje su bile dostojne žrtava’, prisjetio se kancelar. Novinari su zabilježili da je klečanje trajalo minutu i kako je potpunu tišinu narušavalo samo škljocanje fotografskih aparata.

Dodjela Nobelove nagrade za mir Willyju Brandtu 11. prosinca 1971. u Oslu
Dodjela Nobelove nagrade za mir Willyju Brandtu 11. prosinca 1971. u OsluIzvor: Profimedia / Autor: Keystone Pictures USA / Alamy / Alamy / Profimedia

No značajan dio Brandtovih sunarodnjaka iz Zapadne Njemačke, njih gotovo polovica, smatrao je da kancelar nije trebao (po)kleknuti. S druge pak strane američki magazin Time proglasio ga je čovjekom godine, a već iduće godine Brandtu je u Stockholmu dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Nakon tog priznanja i Brandtovim protivnicima bilo je jasno da je kancelar trajno izmijenio sliku Njemačke u svijetu.

Kap previše ili teatralni spin?

Valja napomenuti da je Brandt nakon dolaska nacista na vlast 1933. godine napustio Njemačku i otišao u Norvešku, u kojoj je osnovao Socijalističku radničku stranku, a u Berlin se nakratko vraća tri godine kasnije pod lažnim imenom. Već iduće godine odlazi u Španjolsku te kao strani dopisnik prati tijek građanskog rata. Nakon što su nacisti 1940. napali Norvešku bježi u Švedsku i radi za međunarodnu skupinu socijalista, a u Njemačku se vraća odmah nakon sloma Trećeg Reicha.

O Brandtovu činu u Varšavi pisao je i njegov sunarodnjak i također dobitnik Nobela, književnik Günter Grass, zabilježivši da je ‘usamljeni njemački kancelar odavao izraz žaljenja za sva nedjela počinjena u njemačko ime, pri čemu je na sebe nevin preuzeo krivnju i ipak pao na koljena’. Grass je zapisao i kako je polovica Njemačke vjerovala da je riječ o teatralnom spinu koji je zamislio Brandtov vanjskopolitički savjetnik Egon Bahr, ali i da iza ‘kancelarova pokleknuća’ stoji ‘kap previše’, aludirajući pritom na njegovu navodnu sklonost piću.

Sastanak sovjetskog generalnog sekretara Leonida Brežnjeva i njemačkog kancelara Willyja Brandta 19. svibnja 1973.
Sastanak sovjetskog generalnog sekretara Leonida Brežnjeva i njemačkog kancelara Willyja Brandta 19. svibnja 1973.Druga polovica Nijemaca odobrila je Brandtov čin te je godinu i pol od kancelarova posjeta Varšavi ratificiran sporazum o njemačko-poljskoj granici. Rješavanja ostalih pitanja, među kojima su bila i ona vezana za ratne odštete, otegnula su se kroz duge i mučne pregovore, no Brandt je ipak napravio prvi korak.

Njemački kancelar Willy Brandt kleči pred spomenikom nacističkim žrtvama varšavskog geta

I danas se vode polemike o tome je li kancelar spontano kleknuo ili je to planirao unaprijed. Brandtov ministar vanjskih poslova i kasniji njemački savezni predsjednik Walter Scheel više puta istaknuo je da je kancelar djelovao iskreno i spontano. Pritom je zaključio da je svojim činom pokazao mirnu Njemačku i istodobno dao jedan od simbola 20. stoljeća.

Spomenik činu njemačkog kancelara Willyja Brandta, pokretaču politike detanta
Spomenik činu njemačkog kancelara Willyja Brandta, pokretaču politike detanta
M.M.

Podijeli