FOTO-VIDEO Marko Babić – Legendarni heroj Trpinjske ceste. Uništio je 14. tenkova srpskog agresora. Odbio je predsjedničku mirovinu…Ovo je priča o izuzetnom heroju Domovinskog rata…

‘Dečki, nema bježanja! Ako se budemo povlačili, povlačit ćemo se zajedno!’,..

Podijeli

Na današnji dan 5. srpnja 2007. preminuo je Marko Babić, legendarni vukovarski borac i pukovnik Hrvatske vojske.

Rođen je u Vukovaru 16. veljače 1965. i borio se u bitci za Vukovar i drugim bojištima diljem Hrvatske do konačnog oslobođenja.

Iz Švicarske direktno u vukovarski pakao

Marko Babić je nekoliko godina proveo na privremenom radu u Švicarskoj. Uoči srpske agresije na Hrvatsku u travnju 1991. godine vraća se u Vukovar i priključuje se hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti.

Za one koji su poznavali Marka Babića, reći kako je prošlo petnaest godina otkako je iznenada i prerano umro, puno je. Gotovo nestvarno. Jer čini se, kako ih nikada nije napustio – ustvrdit će brojni sugovornici govoreći o neprežaljenom prijatelju i jednom od stupova obrane Grada heroja, napose Trpinjske ceste: “S nama je svaki dan. Pri svakom našem druženju, u svakom našem sjećanju. Dovoljno je samo reći – ‘Marko’, svi znaju o kome se radi. Onda ožive uspomene i krenu priče…”.

Kad je na području Cetinskog kraja bivša država zbog izgradnje hidroelektrane Peruća provela nacionalizaciju i seljacima iz brojnih sela u tom području oduzela zemlju, većinom bez naknade, veliki dio stanovnika se odselio, a mnogi od njih u potrazi za poslom i boljim životom došli su u Slavoniju.

Daleke 1958. godine, iz Potravlja će u Vukovar doseliti i Stipan (Filipa) Babić sa suprugom Ivom (Ivana) rođ. Budić te dvoje djece, četverogodišnjim sinom Ikom i tek godinu dana starom kćerkom Katom. Stipan ili Stipe kako su ga zvali, iz rodnog će kraja ponijeti sa sobom i svoje tuge o kojima se pred djecom nije govorilo. Naime, Stipi će krajem Drugog svjetskog rata biti ubijena dva brata, pripadnika hrvatske vojske, a za okolnosti njihove pogibije, kao i grobove, nikada se neće doznati. Onako, kako to samo sudbina može urediti, četrdeset i šest godina kasnije, po istom rukopisu i pod još uvijek potpuno neutvrđenim okolnostima – i Stipan i Iva bit će mučki ubijeni, a danas, trideset godina od tog svirepog ubojstva, mjesto pokopa njihovih posmrtnih ostataka, također nije pronađeno.

Najmlađe dijete Ive i Stipana Babića, Marko, rođen je 16. veljače 1965. godine u Vukovaru. Osnovnu školu pohađat će u Borovu naselju u OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre. Po tzv. Šuvarovom modelu završit će deveti i deseti razred u COUO Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle te još dva razreda obućarskog smjera.

Markov najbolji prijatelj Marin Mrđen, o Marku će emotivno ispričati: “Marko je imao svoje ‘ja’, otkako se rodio. S jedne strane nije trpio autoritete, a s druge je, gdje se najmanje očekivalo, poštivao pravila. Kao učenik je uvijek bio savjestan, sjećam se, i u osmom razredu, kad ja već odavno nisam nosio knjige, nosio je i mapu za likovni, svirao je melodiku. Rekreativno, kao i svi mi, rado bi zaigrao košarku, neki drugi hobi nije imao, dolazili smo iz radničkih obitelji, nakon škole, odmah je bila borba za život. Pa ipak, bio je jedinstven u svemu. I potpuno drugačiji od onoga kako ga ljudi zamišljaju. Bio je izuzetno načitan, čitao je sve što bi mu došlo ‘pod ruku’, pročitao je sve ruske klasike. Bili smo izuzetno bliski, nismo morali puno razgovarati, razumjeli bi se pogledima ili po glasu prepoznavali kako se ovaj drugi osjeća. Imao je jak karakter, ali je imao i dušu”.

Markova sestra Kata Lozančić, s osmijehom će se prisjetiti:

“Kao dijete, Marko je bio nestašan, mama ga je stalno grdila. Međutim, ničega ga nije bio strah i kad bi mu jednom netko nešto pokazao kako se to radi, na primjer, voziti kombajn, odmah je to znao. Imali smo ujaka koji je obožavao svoj bicikl. Jednu večer, već se smračilo, Marko je sjeo za kombajn i slučajno prešao preko tog ujakovog bicikla. U panici, pitao je moga muža Miju što da radi, a on mu je rekao neka ga negdje odveze, što dalje, i baci. Sutradan je cijela ulica pričala kako je ujaku ‘ukralo’ bicikl, a moj mu je muž, šaleći se, godinama kasnije, kad je Marko već odavno bio odrastao čovjek i poznati ratnik, znao reći: ‘Nemoj da kažem uji za bicikl!’.

Kad je nakon završene srednje škole otišao u tadašnju JNA-a, a služio ju je godine 1985. u Kninu, na roditeljsku adresu stigla je velika kuverta s pečatom Vojne oblasti Knin. Roditelji su se uplašili, mislili su da je opet nešto napravio, čekali su mene da otvorim kuvertu. Unutra je bila pohvalnica i dopis u kojem je opisano kako se Marko osobito iskazao pri gašenju velikog požara, mislim da je to bilo negdje na Makarskom primorju. Doista, nikada se ničega nije bojao… S druge strane, uz mene je rano počeo čitati, pročitao je čak i sve romane Marije Jurić Zagorke… Izgleda nespojivo, ali bio je takav…”.

Nakon odsluženog vojnog roka, Marko će raditi različite poslove, a potom će otići na privremeni rad, prvo u Njemačku, a potom u Švicarsku, odakle se vraća početkom godine 1991. Ubrzo se aktivno uključuje u organizaciju obrane grada te uz Blagu Zadru postaje jedan od ključnih ljudi obrane Borova naselja.

Kata Lozančić: “Odmah nakon Borova Sela, počeli smo dobivati prijetnje. Zvali su nas anonimno, jednom su nam čak rekli kako je Marko ubijen na željezničkoj stanici, na pružnom prijelazu. Naravno, lagali su, ali dok ga naš brat Iko nije uspio pronaći nakon dva sata, premrli smo od straha. Početkom srpnja, nakon prve velike akcije čišćenja prema Borovu Selu, kad su srpske paravojne jedinice prvi put potisnute, došao je i rekao mi: ‘Ne mogu ja razmišljati o tebi i djeci, gdje ste, što se s vama događa’ i sklonio nas je iz Vukovara. Također, inzistirao je da odu i mama i tata, pa ih je krajem srpnja, kad je poginuo sin našeg ujaka Ivica Budić, na Markovu zamolbu izvezao naš susjed Đuro Živković. Ipak, naši se roditelji nisu mogli pomiriti s tim da su napustili svoj dom i inzistirali su da se vrate. Rekli su kako nikome ništa nisu napravili i unatoč mojim molbama, prije blagdana Velike Gospe, vratili su se u Vukovar. Nažalost, to je za njih bilo kobno”.

Dana 14. rujna ’91. JNA i srpske paravojne snage i četnici, iz svih smjerova, započeli su opći napad na Vukovar. Napadu je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zrakoplova JNA i granatiranje teškom artiljerijom iz okolnih sela s pretežitim srpskim stanovništvom te s druge strane Dunava. Potom su krenuli tenkovi i pješaštvo. I u Borovu naselju, branitelji Trpinjske ceste, Hercegovačke i Slavonske ulice, hrabro su odolijevali napadima iz smjera Trpinje, a očajnička borba se vodila doslovno za svaku kuću. Toga dana, Marko je uništio tenk, prvi od ukupno četrnaest oklopnjaka koje je zaustavio.

“Do tada, Marko je već imao izuzetan autoritet među nama, osobito među dečkima koji su došli sa strane. Tijekom jednog od prvih napada, rekao je: ‘Dečki, nema bježanja! Ako se budemo povlačili, povlačit ćemo se zajedno!’, rekao je Marin Mrđen.

Toga dana, momak koji je imao osu, ne sjećam se više iz koje je postrojbe bio, zaledio se. Doslovno, ni makac. Nije to za čuditi, strašno ih je bilo vidjeti kako prilaze, slušati zvuk i škripu gusjenica. Nas trojica, Marko, Marinko Leko i ja, stajali smo uz njega. Nitko od nas prije nije rukovao osom. Marinko i ja se nismo usudili pucati, a tenk je prilazio sve bliže. Onda je Marko opsovao i rekao momku: ‘Pokaži mi kako to radi!’. Potom je naciljao i opalio… Kad je vidio da ga je pogodio, okrenuo se prema meni, nasmijao se, onako, onim svojim prepoznatljivim osmijehom i podigao ruku: ‘Nabaci!”.

Marko tada još uvijek nije znao kako su, s još petnaestak civila hrvatske nacionalnosti, Mikom i Cecilijom Čibarić, Matom Madžarevićem, Ivanom Martićem, Ivicom Uremovićem, Katarinom Kućom, Anom Petrovecki, Anđom Budimir, Evicom Bauer itd., zarobljeni i odvedeni u Trpinju gdje su zlostavljani, brutalno mučeni te potom ubijeni i njegovi roditelji, Stipan (1929.) i Iva Babić (1933.). Njihovi su posmrtni ostaci zakopani u masovnoj grobnici iz koje su, prema dostupnim saznanjima, premješteni i do danas, trideset godina kasnije, nisu pronađeni.

Kata Lozančić s tugom će reći: “Iako se još uvijek nadam, donekle sam se pomirila s tim da ih nikada neće pronaći, kao ni očevu braću. Ali voljela bih da ostane trag da su ti ljudi postojali. Još dok je Marko bio živ, nas troje, on, brat Iko i ja, razmišljali smo gdje bi ih, ako bi ih ipak pronašli, pokopali, u Potravlju ili Vukovaru. I svi smo rekli – Vukovar. Tu su se na svoju želju vratili, tu im je bio dom, neka tu i počivaju”.

Marinko Leko, Markov susjed, prijatelj i suborac, ispričat će još jednu, do danas nepoznatu anegdotu o Marku:

“Nakon prvog šoka, postalo nam je jasno da tenkovi nisu neranjivi. Jedan od njih, onaj koji je najdublje ušao na Trpinjsku cestu, u tom trenutku, gotovo do Mjesne zajednice, osobito je naljutio Blagu Zadru. Preko motorole je galamio: ‘Skinut će nam zastavu!’. U tom trenutku, Marko i ja smo taj tenk već naciljali pa smo se nasmijali. Samo mu je odgovorio: ‘Neće je nitko skinuti…”.

Tomislav Orešković, pripadnik Žutih mrava s Trpinjske ceste, gostujući u emisiji “Argumenti”, na temu “Kako smo branili Vukovar”, prisjetit će se: “Slušamo poruku na motorolu od Blage Zadre: ‘Ide vam napad!’ na što Marko Babić pita: ‘Koliko ih ide?’ i dobiva odgovor: ‘Pa dosta…’. Razgovor se nastavlja, nas 20-ak čeka na punktu. Marko ponovno pita: ‘Koliko ih ide?’ – ‘Pa ide ih dosta, možda 500!’… Mi, kada smo čuli, smrzli smo se. I pita Marko: ‘Što ćemo sad?’, a Blago odgovara odlučnim glasom: ‘Ne smiju proći!’… I nisu prošli”.

Sredinom mjeseca studenog, kada je postalo jasno kako obrana Vukovara ne može izdržati, Marko je s dijelom suboraca krenuo u proboj iz grada, po pomoć. Nažalost, za nekoliko dana obrana Vukovara je potpuno slomljena, grad je okupiran, ali Marko se kao pripadnik Vukovarske 204., a potom 5. brigade HV-a, nastavio boriti na drugim ratištima, sve do oslobođenja Hrvatske.

Nakon časnog otpusta iz HV-e godine 1997., Marko Babić ponajviše će se baviti promicanjem vrijednosti i čuvanjem sjećanja na Domovinski rat. U suradnji s Eduardom i Dominikom Galićem, osmislio je i organizirao snimanje dokumentarnog serijala “Heroji Vukovara”, a producent serijala Dominik Galić reći će kako je Marko “bio jedan od rijetkih koji je mogao okupiti vukovarske branitelje i bez njega takav serijal ne bi bilo moguće napraviti”.

“Nakon koncerta Marka Perkovića u Maksimiru, dana 16. lipnja 2007. godine, Marko mi je prvi put rekao da se ne osjeća dobro, da je radio CT mozga te da su mu dijagnosticirali aneurizmu. Rekao mi je da je trebao ponoviti CT, ali je to zbog različitih obaveza stalno odgađao. Tjedan dana nakon toga, 23. lipnja, u Vukovaru, poslije pokopa branitelja Gorana Jularića čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice na Ovčari, Marku se stanje pogoršalo.

Kako je čudno zvučao na telefon, njegov stariji brat Iko i ja smo otišli do njega i uočivši u kakvom je stanju, pozvali hitnu pomoć koja ga je prevezla u vukovarsku bolnicu. Drugo jutro, premješten je u osječku, a nakon tri dana u Zagreb, u KBC Rebro, gdje mu se stanje, nažalost, pogoršalo. Umro je 5. srpnja 2007. godine, u 42 godini života.

Sutradan, na Trpinjskoj cesti, tenk koji se nalazi ispred spomen doma, osvanuo je presvučen u crnu tkaninu. Marka nikada nisam prežalio, pred njim je bilo još toliko toga. Marko bi u jednom danu razgovarao s premijerom, ministrima, ljudima na kojekakvim ključnim položajima, a nikada za svoju korist, sve za druge. Došao bi pred caffe bar Mustang, a tamo bi ga već čekali brojni ljudi koji su čuli da dolazi u Vukovar, kako bi zatražili njegovu pomoć. I pomogao je uvijek, kome god je pomogao. Međutim, kad je imao osobni problem, sam je, kao vuk, lizao svoje rane. Jednostavno, bio je takav. I takav se jednom rađa”, završit će Marin Mrđen.

oran Sabljić, Markov je suborac, prijatelj iz djetinjstva i školske klupe, dodat će: “Možda će netko, slušajući priče o Marku Babiću reći kako su pretjerivanje. No svaka od njih je istinita i u to nema ni najmanje sumnje, ima nas dovoljno živih svjedoka. Ali ono što je najvažnije od svega toga je – Marko Babić živi u narodu. I mladim ljudima”.

*** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ”Heroji Domovinskog rata”, s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav. Projekt je realiziran u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja Republike Hrvatske.

Heroj blage i odlučne naravi – uništio 14 tenkova na Trpinjskoj cesti

Po padu Vukovara sa nekolicinom drugih boraca se probio iz grada. Suborci govore kako ih se dojmilo da nije prema neprijatelju iskazivao mržnju, makar su njegovi roditelji još 14. rujna 1991. godine odvedeni iz Vukovara i ubijeni u obližnjem selu Bobota.

Organizirao je iznimno uspješnu protuoklopnu borbu u zoni odgovornosti 3. bojne, posebno protuoklopne vodove “Žuti mravi” (od čijih pripadnika nitko nije preživio) i “Pustinjski štakori”.

U svega par dana uništio je na Trpinjskoj cesti 14 tenkova.

Pokopan u voljenom Vukovaru

Pukovnik Marko Babić je napustio HV 1997. kada se časno skinuo.
Zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem, producirao je dokumentarac „Heroji Vukovara“.

Njegova je misija bila ponavljati istinu o obrani Vukovara
Umro je u Zagrebu na današnji dan od posljedica moždanog udara u 42. godini života. Pokopan je na vukovarskom Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja, na kojemu su mu se danas došli pokloniti mnogi Vukovarci i suborci.

Uredio / M.M. Viribus unitis

Braniteljski portal

 


Podijeli