Podijeli

Monografija o prvoj osječkoj ratnoj radio postaji u Domovinskom ratu pod nazivom “Žuta podmornica 25 godina poslije”, predstavljena je u  7.veljače 2018.godine  u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK)…

I danas, nakon četvrt stoljeća, krugovalna postaja Žuta podmornica živi u sjećanjima Osječana, branitelja Osijeka i svih onih kojima je sivu i crnu ratnu svakodnevnicu bojila u žuto. Posadu Podmornice činili su tad dvadeset petogodišnji mladići-ratnici koji su, nakon dana provedena na bojištu, sjedali ispred mikrofona i u svojem programu spajali obitelji, djecu, majke, supruge u podrumima i skloništima s očevima, muževima, sinovima, prijateljima u rovovima, na prvim crtama obrane grada. U emisijama Žute podmornice slali su poruke jedni drugima da su živi, da ustraju…

Prvo javljanje u eter 8, veljače

U jeku Domovinskog rata, kad su na Osijek padale tisuće granata, u gradu je započelo emitiranje ratne krugovalne postaje. Prvi se put u eter javila 8. veljače 1992. godine. Danas, nakon četvrt stoljeća, živa je u sjećanjima Osječana, branitelja Osijeka i svih onih kojima je sivu i crnu ratnu svakodnevnicu bojila u žuto.

Žuta-podmornica-posada

Posadu Podmornice činili su tad dvadeset petogodišnji mladići-ratnici koji su, nakon dana provedena na bojištu, sjedali ispred mikrofona i u svojem programu spajali obitelji, djecu, majke, supruge u podrumima i skloništima s očevima, muževima, sinovima, prijateljima u rovovima, na prvim crtama obrane grada. U emisijama Žute podmornice slali su poruke jedni drugima da su živi, da ustraju. A o tome kako je sve počelo razgovarali smo s Igorom Vrandečićem, kapetanom Podmornice koji je okupio ekipu, većinom iz 160. brigade, trećeg voda, čiji je bio zapovjednik. Od veljače do početka srpnja 1992. godine, uz najavnu špicu Periskop diži i himnu Podmornice – Yellow Submarine od Beatlesa – prkosili su neprijatelju i pjesmom i porukama.

Zašto podmornica i zašto žuta?

Lokalni radio prestajao je emitiranje u 19 sati i onda su se u toj svojevrsnoj medijskoj crnoj rupi pojavili podmorničari. A zašto podmornica i zašto žuta? “Preseljenjem na FM frekvenciju dobili smo vlažni podrum oblog stropa koji me podsjetio na podmornicu. ‘Eto nas u podmornici,’ rekao sam. A zašto žuta? Pa eto, da ne bude siva. Program smo emitirali iz podruma, a u podrumima su tad bili i naši sugrađani tijekom granatiranja. Žuta samo zato da ne bude siva. To mi je prvo palo na pamet.”

Podizala je Podmornica moral, budila u ljudima bunt i želju da ustraju, da ne posustanu i to baš onda kad je bilo najteže. Jer, iako su službeno program emitirali od 20 do 24 sata, u eteru su bili uvijek kad su granate padale na grad, uvijek, kako kaže Vrandečić, kad se bubalo. “Ako je bila mirna noć, slušateljima bismo poželjeli laku noć i Periskop spusti, a kad se bubalo, normalno da smo bili u eteru.” A baš tad su im i emisije bile najžešće.
Rekord im je bio emitiranje tri dana bez prestanka.

Mijenjali su se, jedni u Podmornicu, drugi na položaj, pa sve tako dok nije prestalo granatiranje. “Bio je Uskrs 1992. godine. Baš se bubalo i danju i noću. Kako bismo dezinformirali neprijatelje, znali smo reći: ‘E, opet su promašili, nikako da pogode.’ I imalo je to utjecaja. Slali smo putem etera informacije o lažnim, izmišljenim postrojbama koje dolaze u grad, širili priče o nekim njihovim ljudima koje smo znali… Borili smo se na svaki mogući način, pa eto i ovaj naš. Nakon što smo cijeli dan bili na položajima, 160. brigada držala je značajan dio obrane Osijeka, navečer smo se ismijavali s onima koji su nas granatirali i uveseljavali naše ljude.”

Emisije išle i u svijet…

Sjeća se kako je u to vrijeme, iako izložen granatiranju, Osijek svaki dan imao i struje i vode, prehrambenih artikala… “Sve je funkcioniralo, za što su bili zaslužni svi prekrasni ljudi: vatrogasci, medicinske sestre, liječnici, pekari, oni u Elektroslavoniji, Vodovodu… Sve što se po noći porušilo, ujutro se počistilo. To je bio grad Osijek u to vrijeme. Strašan grad.” Govori i kako su se on i velika većina ljudi oko njega od prvih dana stavili na raspolaganje obrani Hrvatske, još tamo početkom studenog 1990. godine.

“Ovo na radiju nas je zapravo samo veselilo. Bio je to kao neki dobar začin u cijeloj toj priči našeg uključivanja u Domovinski rat. To nas je veselilo, tim više što je veselilo i branitelje i građane.”

Od jedne donacije nabavili su tranzistore, male, na baterije i svi su ih branitelji imali sa sobom. “Otići bez tranzistora na bojišnicu i ne slušati Podmornicu, e, to je bila katastrofa.”

Nisu očekivali da će polučiti takav uspjeh. O popularnosti nisu uopće razmišljali, ali to se jednostavno dogodilo. Cilj im je bio podizati moral ljudima, spajati obitelji, ismijavati, zbunjivati i ljutiti neprijatelja.

Iako se program čuo samo u krugu od pedesetak kilometara, njihove su emisije išle u svijet. Osječani su ih snimali, a kasete slali kamo god je bilo naših: u Italiju, Mađarsku, Njemačku,… ali i u Australiju.

“Jednu večer buba po gradu. Nama zvoni telefon: ‘Ovdje Hrvatski radio Melbourne, Australija,’ kaže glas s druge strane. ‘Dobro, da, dobro,’ odgovaram misleći da je neka šala. ‘Htio bih vas nešto zamoliti. Došao sam u posjed jedne vaše vrpce od 30 minuta i tražim dozvolu da to objavim.’ ‘Lega, puštaj. Ovdje mi gori nad glavom,’ odgovaram, a on pita što se to tamo trese… Eto, bilo je i takvih situacija.”

Posadu Podmornice vodili su tad prkos, inat, domoljublje, ljubav prema svojem gradu, Hrvatskoj… Tko će ga znati što još. Ali, kaže Vrandečić, bili su spremni na sve. Njegov ratni put započeo je već početkom studenog 1990. godine. Ranjen je kad je pala osječka vojarna. Iz bolnice u Lovranu, gdje je bio na liječenju, pobjegao je kad je pao Vukovar. Izvadio je, kaže, dren, lagao liječnicima da će se za koji dan vratiti, ali nije. Ostao je u Osijeku. Ništa vas nije moglo zaustaviti? “Izgleda da je tako,” odgovara Vrandečić. Kad se vratio, točnije pobjegao iz bolnice, dobio je zapovijed da formira samostalni izviđačko-diverzantski vod, pa je počelo, prisjeća se, i formiranje treće bojne 160. brigade, a onda je nekako u to vrijeme isplovila i Podmornica.

Žuta podmornica prestala je emitiranje programa 1. srpnja. Od svojih se slušatelja oprostila velikim koncertom na kojem je bilo 2500 ljudi. “Više jednostavno nije bilo potrebe da nastavimo emitiranje, počelo je primirje. Tad je nastao Slavonski radio kao naš svojevrsni nasljednik. Njegov je program, naravno, bio drukčiji od našeg.”
Nitko od njih iz Žute podmornice nije ostao u novinarstvu. Danas su, kaže kroz smijeh, malo stariji i malo deblji, ali sretni što se Osječani sjećaju Žute podmornice i kad ih prepoznaju na ulici.


Po nama prašina, a mi plešemo valcer!

“Tu noć na grad je palo par tisuća granata. Grad je gorio. Bilo je zamračenje, ali je grad tu noć svijetlio od granata. Zgrade su se tresle. Čudo. Sjednem za mikrofon u osam sati i ne znam što ću. I kažem kolegi da pusti Na lijepom plavom Dunavu i počnem: ‘Dragi naši sugrađani, mi smo u našim podmornicama. Mogu oni granatirati koliko hoće, ali ne mogu nam ništa. Evo jedan lijepi valcer i dame biraju.’ Imali smo stotinjak poziva tu večer i nije to bilo ništa neobično da se u emisiju nije javio jedan stariji ženski glas. On mi je ostao u sjećanju. ‘Sine, hvala ti,’ rekla je žena, ‘zgrada nam je dobila tri granate. Po nama prašina, a mi plešemo valcer. Hvala ti.’ Eto, to je bila Žuta podmornica,” kaže Igor Vrandečić.


Monografija o prvoj osječkoj ratnoj radio postaji u Domovinskom ratu pod nazivom “Žuta podmornica 25 godina poslije”, predstavljena je u utorak 7.veljače 2018.godine u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK).

Radio postaja “Žuta podmornica, koju su osnovali pripadnici 160. brigade Hrvatske vojske, emitirala je program od studenoga 1991. godine i sadržajem programa hrabrila Osječane da izdrže te podizala moral hrvatskim postrojbama u obrani od velikosrpskih agresora.

Autori monografije Gordana Lesinger i Davor Vrandečić, uz mentorstvo Igora Vrandečića, istaknuli su da je monografija spomendar medijskom i kulturološkom osječkom fenomenu koji je postao simbolom Domovinskog rata.

„Sa studentima Odjela za kulturologiju i Studentskim radijem Unios pokrenuli smo snimanje emisija u kojima su gosti bili akteri Žute podmornice. Iz tih materijala nastala je ova monografija“, rekao je Vrandečić.

„Radio postaja Žuta podmornica je urbana legenda i smatrali smo da zaslužuje biti zapisana u povijesti Osijeka. Podijeljena je u pet poglavlja svjedočanstava sudionika tog neobičnog ratnog medijskog projekta“, naglasila je Lesinger.

O knjizi je govorila i profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Marina Mučalo istaknuvši kako je ona svojevrsni spomenar koji iz prve ruke svjedoči o zbivanjima u ratnom Osijeku.

Osječka povjesničarka Zlata Živaković Kerže smatra kako je monografija važna za povijest Osijeka jer  je jedina knjiga koja se se bavi kulturološkim zbivanjima vezanima za Domovinski rat u Osijeku.

Osječka književnica Ivana Šojat koja je bila aktivni sudionik rata u postrojbi HOS-a rekla je kako  je “Žuta podmornica” svojim programom i izrugivanju neprijatelju dizala moral braniteljima na prvoj crti i davala im snagu u najtežim trenucima vojne agresije.

Predstavljanju monografije “Žuta podmornica 25 godina poslije” nazočili su državni tajnik Ministarstva obrane Tomislav Ivić, izaslanik ministra branitelja Antun Blažević, gradonačelnik Osijeka Ivan Vrkić i dožupan Goran Ivanović.

M.M.Viribus Unitis


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

petnaest − dvanaest =