FOTO Prije 70 godina Alojzije Stepinac proglašen kardinalom! PROČITAJTE BRZOJAV PAPE PIJA XII. KARDINALU STEPINCU

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže "ex aerumnis carceris" - od "zatvorskih tegoba", ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče, budi volja tvoja!"...

Wikimedia Commons/Public Domain
Podijeli

U utorak 29. studenoga navršilo se punih 70 godina otkako je papa Pio XII. kardinalom imenovao dr. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa u krašićkom sužanjstvu.

Vijest da će nadbiskup Stepinac postati kardinalom objavio je Vatikanski radio 29. studenoga 1952., na dan kada je komunistička Jugoslavija slavila jedan od svojih “najsvetijih blagdana” – Dan Republike, piše Glas Koncila.

“Ah, to ne stoji… Mene su već sto puta proglasili kardinalom i tisuću puta zločincem – ne vjerujem u to”, bila je početna Stepinčeva reakcija, svjedoče dnevnički zapisi krašićkog župnika Josipa Vranekovića. Kardinalska čast, kako pokazuje nastavak dnevničkih zapisa Stepinčeva “Šimuna Cirenca”, nije bila razlogom za oholost, nego za još ustrajnije hodanje na putu podnošenja mučeništva za Crkvu. “Ako onaj crveni kardinalski grimiz označuje krv, e onda me veseli da podnesem mučeništvo… Mislim da Gospodin Bog neće uništiti siromašni naš narod, da će mu se smilovati, kad je Sveti Otac ovo učinio… Kako će sada naši vani opet malo podignuti glave… Ali, dobri Bože, što mogu sada! Nove dužnosti, nove odgovornosti. Ali vidim i to: borba se nastavlja”, rekao je zagrebački nadbiskup krašićkom župniku Vranekoviću.

Mislim da Gospodin Bog neće uništiti siromašni naš narod, da će mu se smilovati, kad je Sveti Otac ovo učinio…

Ukidanje vjeronauka u školama i izbacivanje Katoličkoga bogoslovnog fakulteta iz sastava Sveučilišta u Zagrebu, zatim glasoviti “Non licet!” kao nedvosmisleno stajalište biskupa o režimskim “svećeničkim udruženjima”, zahuktavanje krize oko Trsta i režimska propaganda koja je Vatikan prikazivala kao “mutitelja” i predvodnika međunarodne zavjere protiv Jugoslavije, sve do kulminacije napetosti i proglašenja zasužnjenoga zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca kardinalom, nakon čega je slijedio naprasni prekid svih diplomatskih veza Jugoslavije i Svete Stolice… Svi su ti događaji bili nagurani u 1952., godinu koja se – bez sumnje – može smatrati jednom od najnapetijih u polustoljetnoj povijesti jugoslavenske represije nad Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj.

“Nove dužnosti, nove odgovornosti”

Unatoč početnim dvojbama, vijesti iz Rima da će nadbiskup Stepinac postati kardinal bile su točne. Već 30. studenoga, dakle prvoga dana po – suvremenim novinarskim žargonom rečeno “prijelomnoj vijesti” – dopisnici uglednih inozemnih novina i tiskovnih agencija intervjuirali su nadbiskupa Stepinca. U svim je istupima nedvosmisleno dao do znanja da namjerava ostati uz svoje vjersko stado. Ta opcija nimalo nije odgovarala komunističkom režimu. Naime, za zagrebačkog je nadbiskupa postojala još jedna opcija – mogao je otići na konzistorij u Rim, znajući da postoje vrlo izgledne šanse da se više nikada ne vrati u domovinu.

Režim bi zasigurno lakše podnio kardinala Stepinca u Rimu nego kardinala Stepinca u Krašiću. No Stepinac se nije dao zastrašiti ili namamiti, nego je “igrao” na istu onu kartu koju je jasno pokazao pri dolasku u Krašić, za došašća 1951. godine. “Ja iz ove zemlje ne idem… Oni me neće prisiliti da odem, jedino, dakako, ako me silom strpaju u avion i prebace preko granice”, citira hrvatskoga blaženika u njegovoj glasovitoj biografiji o. Aleksa Benigar.

Mislimo sa žalošću na našega časnoga brata, zagrebačkog nadbiskupa, komu zbog okolnosti u kojima se nalazi nije bilo dano da dođe u Rim k zajedničkom ocu i da se slobodno vrati.

Ljubav Svetoga Oca iskazana kardinalu Stepincu

Papa Pio XII. na tajnom je konzistoriju u Rimu 12. siječnja 1953. kreirao 24 nova kardinala, među kojima je bio i zasužnjeni zagrebački nadbiskup, a kako donosi o. Benigar, Sveti je Otac u toj prigodi izravno svratio pozornost na Stepinca. “Mislimo sa žalošću na našega časnoga brata, zagrebačkog nadbiskupa, komu zbog okolnosti u kojima se nalazi nije bilo dano da dođe u Rim k zajedničkom ocu i da se slobodno vrati. Iako je odsutan, mi ga očinskom ljubavlju grlimo i živo želimo da bi cio svijet znao da smo ga počastili dostojanstvom rimskog grimiza, ali ni iz jednog drugog razloga nego samo da nagradimo njegove izvanredne zasluge, kao i da posvjedočimo njegovu narodu našu dobrohotnost, da na osobit način pohvalimo i utješimo naše drage sinove i kćeri koji u tim teškim vremenima ispovijedaju odlučno svoju katoličku vjeru”, rekao je Pio XII.

Predstavljanja nove knjige o bl. Stepincu

U povodu obljetnice u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Krašiću 29. studenoga u 18sati je predstavljena knjiga “Duhovni lik svetog blaženika Alojzija Stepinca – neustrašivog branitelja istine” župnika Župe bl. Alojzija Stepinca u Budaševu vlč. Krešimira Bulića.

Knjiga se besplatno mogla nabaviti nakon promocije.


 

Papa Pio XII.

BRZOJAV PIJA XII. KARDINALU STEPINCU

Na blagdan Krista Kralja 1955. proslavio je kardinal Stepinac 25-godišnjicu svog ređenja za svećenika. Tom zgodom mu je uputio Sveti Otac papa Pio XII. sljedeći brzojav na latinskom jeziku:

«Uzoritom kardinalu Alojziju Stepincu – Krašić.

Predragi naš sine, kad slaviš dvadeset i pet godina svećeništva, punih zaslugama, hvalimo Tvoju hrabrost i krepost, koja je stalna usred neprilika, molimo Ti od Boga obilnu i nebesku utjehu, upućujemo Ti očinske čestitke i želje, te Ti iz svega srca i iz punine duše dajemo Apostolski blagoslov.»

PASTIRSKO PISMO TROJICI KARDINALA «PROGONJENIH ZBOG VJERE»

SJEVERNOAMERIČKA novinska agencija «Associated Press» dne 7. kolovoza 1956. prenosi vijest «Tanjuga», po kojoj je vlada FNR Jugoslavije zabranila tiskanje i širenje Pastirskog pisma Nj . Sv. Pija XII., upućenog na dan svetih Apostola Petra i Pavla kardinalima Stepincu, Mindszentyu i Wyszynskom, biskupima, svećenstvu i vjernicima «progonjenim zbog vjere» u zemljama pod komunističkom vladom.

Pismo Pija XII. je čisto vjerskog sadržaja, upućeno je poimence trojici spomenutih kardinala, povodom petstogodišnjice apostolskog Pisma pape Kalista III. «Cum his superioribus annis», kojim je «odredio, da se svakoga dana zvoni u odre­ đeni sat, kako bi čitav kršćanski svijet mogao uzdignuti žarke molitve Svemogućem, da bi se dobrostiva udostojao odalečiti od svoga puka opasnosti, koje su mu onda prijetile».

Tu opasnost su onda predstavljali Osmanlije. Kalisto III. je ustrajno pozivao kršćane na molitvu i pokoru i poticao na složnu obranu, pomažući svim sredstvima upravo god. 1456. obranu onda hrvatsko-ugarske tvrđave Beograda (danas glavnog grada Srbije i Jugoslavije), gdje su kršćani pod vodstvom Janoša Hunyadija (Sibinjanin Janka iz naših narodnih pjesama) i poticani po sv, Ivanu Kapistranskom, izvojevali veliku pobjedu nad Turcima.

Da bi ostala uspomena na taj događaj u liturgiji, Kalisto III. je uspostavio blagdan Preobraženja.

Pio XII. ističe, da su na istom području danas katolici progonjeni.

«Prošlo je – veli Papa – deset i više godina… otkada je Crkva Kristova lišena svojih prava i otkada su, premda ne posvuda istom žestinom, bila nasilno raspuštena pobožna društva i vjerske kongregacije: Pastirima se postavljaju zapreke pri vršenju njihove službe, ukoliko ih se ne deportira, izagna i utamniči…

Znademo također, da su mnogi podvrgnuti svim vrstama progona, jer otvoreno, iskreno i hrabro ispovijedaju svoju vjeru i jer su je smiono branili. Međutim, nas posebno boli spoznaja, da se mladež poučava u lažnim i pokvarenim doktrinama sa svrhom, kako bi je se odalečilo od Boga i njegovih svetih zapovijedi, uz najveću štetu za sadašnjost i uz opasnost za budućnost».

Papa ističe, da po savjesti ne može šutjeti i da vrši Kristov nalog sv. Petru, da «utvrđuje braću u vjeri». Zato se obraća onima «koji zbog svoje vjernosti i ljubavi prema Isusu Kristu podnose tolike boli, patnje i tjeskobe».

«Prije svega – nastavlja Pio XII. – obraćamo se vama, ljubljeni sinovi naši, kardinali Josipe Mindszenty, Alojzije Stepinac i Stjepan Wiszynski, koje smo Mi sami ukrasili dostojanskom Rimskog Grimiza zbog sjajnih vaših zasluga u vršenju pastirskih dužnosti i obrane Crkve. Naše rastuženo srce uvijek osjeća sve što ste vi – nepravedno odalečeni od vaših sjedišta i vaše svete dužnosti – pretrpjeli i što još trpite za Isusa Krista».

Papa spominje također patnje drugih biskupa, klera i vjernika. «Progoni i mučeništva bit će za Crkvu izvor novih pobjeda, koje će u povijesti ostati zabilježene zlatnim slovima». Papa posebno ističe primjer «kardinala Svete Rimske Crkve, koji – prema riječima sv. Pavla ­ pružaju sjajan prizor svijetu, anđelima i ljudima». [Hrvatske novine, God. I., br. 1, Buenos Aires, rujan 1956.]

Izvor-stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr

Životopis

Djetinjstvo i mladost

Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Svećeničko ređenje
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi biskup
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.

Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Ratni vrtlog
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.


Komunistički napadi

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujnu 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.

Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Montirani sudski proces

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.


Uzništvo i smrt

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale.

Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

VEZANE VIJESTI

FOTO-VIDEO Služena sv. misa zadušnica za generala HV i HVO Slobodana Praljka u Crkvi bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije


Podijeli