Podijeli

Održano je prvo ročište na Općinskom sudu u Šibeniku u predmetu u kojem Smiljan Reljić, bivši pomoćnih ministra unutarnjih poslova i nekada prvi čovjek SUZUP -a tuži Nevena Berovića zbog u javnosti iznesenih tvrdnji da je on inicirao i organizirao akciju pokušaja povratka u Drniš, nakon pada tog grada u ruke srpske okupacijske vlasti u rujnu 1991. Tužba se odnosi na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti. U odgovoru na tu tužbu Berović je Sudu priložio dokumentaciju koja ne odgovara dokumentu za koji se misli da je izvornik pa se sumnja i na falsificiranje, piše mok.hr.

Optužbama koje je u javnosti izrekao Berović dodatnu težinu daje i to što je u toj akciji četvero branitelja poginulo, a nekima se od njihovih obitelji već prije pokušalo proturiti kao istina da je Reljić krivac za njihovu smrt. Budući da je Berović u odgovoru na tužbu priložio dokumente koji bi trebali biti strogo povjerljivi pa i tretirati se kao vojna tajna tom slučaju to daje dodatnu dimenziju zbog koje bi, ako je Hrvatska pravna država, morale reagirati i sigurnosne službe, upozoravaju Reljić i njegov odvjetnik Branimir Zmijanović.

Pukovnik Neven Berović je pred lanjsku proslavu tzv Rujanskog rata održao sa svojim kolegama istomišljenicima konferenciju za novinare o tim ratnih događanjima i tom prilikom ustvrdio da bitka za Šibenik nije završila 23. rujna. “Bitka za Šibenik nije tada završena. Nakon sedam dana došao je u Šibenik Smiljan Reljić, zapovjednik postrojbe policije, i još neki ljudi koji su željeli da se ide na oslobađanje Drniša, 29. rujna, “jer da u njemu nema nikog i da se to može izvesti”. Međutim, kada se navečer sastao jedan tim ljudi, operativa, i pokojni Božo Marković, koji je vodio sve te akcije, oni su energično odbili i zbog poštovanja sporazuma koji je nastupio tog dana u 15 sati, da 113. brigada u tome sudjeluje. Međutim, kako su oni inzistirali, zapovjednik i njegov zamjenik su im odobrili da preko Luke Vujića, koji je bio četvrta bojna na Pakovom Selu, izvrše taj napad. Oni su ujutro krenuli, nešto su im pomogli topovi na tom području, ali kada je Mate Viduka u Splitu doznao da se na tom području puca, energično je naredio da se odmah prekine, ako ne, da će on privesti te ljude. I na kraju je to završeno neuspjehom, uz četiri ili pet poginulih”, ustvrdio je Berović i zaradio sudsku tužbu.

Nije prvi put da se u javnosti iznose različite tvrdnje, pa i činjenice vezane za ratna događanja i uloge određenih ljudi u njima, ali Smiljan Reljić je, ovog puta odlučio to riješiti sudskim putem.

“Da nisam krenuo s tužbom tomu ne bi bilo kraja. Takvi tipovi , kada osjete da je netko slab, počnu jahati po njemu i tako bi to trajalo narednih 20 godina. Da bar ima trunke istine u tomu što gospodin Berović govorio možda bi to moglo proći, ali nema. Odlučio sam takvim notornim lažima i falsifikatima stati na kraj, jednom zauvijek. Želim da te priče o ratnih događajima raščistimo do kraja. i za zaustavimo takve kao što su Berović i njemu slični koji su okaljali ono što je nama, koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu svetinja”, objašnjava Reljić razloge za podnošenje privatne tužbe protiv nevena Berovića.

Reljić kategorički odbacuje bilo kakvu vezu s organiziranje tog pokušaja povratka hrvatskih snaga u Drniš i sudjelovanje u planiranju te vojne akcije.

“Ja sam doista u to vrijeme, kada je akcija počela, bio na području bivše drniške općine. Bio sam tamo da pomognem našim borcima koji su tada bila loše organizirani i loše opremljeni. Bili su bez oružja i druge opreme. Htio sam im dati potporu i pomoći kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova. Bio sam tada i saborski zastupnik i imao sam i moralnu obvezu prema ljudima koji su me izabrali. To je bio moj drugi dolazak na drniško područje nakon pada Drniša. Prvi je bio neposredno nakon tog nemilog događaja, kada sam tu bio s Draženom Budišom. Vidio sam da su ljudi bili prepušteni sami sebi, da su dosta neorganizirani i nekoordinirani. Pitao sam ih što im je najpotrebnije da im osiguram, što bi im najviše trebalo. Prvi put smo im, kada sam bio s Draženom Budišom, dovezli mali kombi s oružjem i tada su mi rekli da se za sve mogu snaći, ali da su im problem sredstva veze. Budući da je MUP tada raspolagao s dosta opreme ja sam uspio iskamčiti da mi daju motorole i baznu stanicu i ja sam im to, u vrijeme koje spominje Berović, dovezao i predao u Unešiću. Nisam imao pojma da se priprema vojna akcija vraćana Drniša. Toga dana kada sam donio tu opremu u Unešiću sam susreo Luku Vujića, kojeg sam tada tek upoznao, a koji je zapovijedao drniškim snagama. Upitao me hoću li ići s njim na sastanak u Šibeniku na kojem će se dogovoriti akcija pokušaja povratka u Drniš. Naravno da sam pristao jer me ta informacija razveselila i najmanje što sam mogao je to da prihvatim poziv. Došao na sastanak koji je, definitivno, prije toga bio pripremljen jer da nije tako ne bi na zidu bila karta s operativnom akcijom. Sastanak je bio održan u sjemeništu u kojem je bilo vojno zapovjedništvu. Planiranu akciju nam je na karti objašnjavao pokojni Božo Marković koji je i vodio taj sastanak. To je apsolutno bila vojna stvar.

Taj sastanak nije bio organiziran ad hoc. Nakon njega smo se vratili u Unešić. Luka Vujić je ljudima na terenu podijelio plave kuverte, sigurno sa zadaćama što se od koga očekuje. Ja se u to nisam miješao. Ta je akcija, na žalost, završila kako je završila. Nije se uspjelo, a za to da je bilo četvero poginulih ja sam doznao tek 20 – tak dana poslije nje. Sastanak u sjemeništu je bio u 19 sati. Sutradan rano ujutro je počela akcija. Topništvo je već bilo na svojim pozicijama i davalo je potporu grupicama koje su pokušale ući u Drniš. To je još jedan dokaz da je to nije ad hoc akcija koju smo organizirali Vukušić i ja i isisali je iz prsta, jer sigurno ne bismo mogli tako organizirati topništvo koje je bilo pod vojnim zapovjedništvom. Jasno je, vidi se i u toj Raščlambi, da je unaprijed bilo planirano koji će topovi i koje bitnice djelovati na određene ciljeve, a po onome što tvrdi Berović ispada da sam ih ja okupio na hrpu i naredio kako će djelovati. To su gluposti. Oko podne je zaustavljena topnička potpora ne znam zašto i tko je to naredio, a naši ljudi su ostali u Drnišu, na milost i ne milost. Ja sam oko podne krenuo u Zagreb. Nakon nekoliko sati sam nazvao zapovjedništvo i čuo da je akcija propala, ali tada nitko nije spominjao da ima i poginulih”, ispričao nam je .

Sumnja, ali ne želi spekulirati o tomu javno, zašto ga se u tu priču uvuklo kao inicijatora vojne akcije, a posebno je ogorčen činjenicom da sigurnosne službe nisu reagirale zbog objavljivanja i manipuliranja povjerljivim dokumentima o vojnim akcijama.

“Meni je to ozbiljnom čovjeku, ali i stručnjaku koji se bavio takvim pitanjima neshvatljivo to što se već u ovoj fazi ovog postupka nisu uključile sigurnosne službe MORH-a i SOA -e jer mislim da tu ima dovoljno elemenata da se ispita koji su ciljevi i motivi ljudi koji rade takve stvari. Mislim da je to prestrašno i da se time devalviraju akcije koje su se provodile u Domovinskom ratu. Kad bismo to pričali nekome u Izraelu ili Njemačkoj smijali bi nam se i zaključili da to nije bio ozbiljan rat. Kako drukčije obrazložiti to da su raščlambe akcija koje je vodila Hrvatska vojska postale javni dokument i da s njima manipulira tko hoće. Imamo situaciju da na pripremnom ročištu Berović koji je izradio tu raščlambu na upit kako je moguće da se raščlamba koju je on podnio sudu kao dokaz ne poklapa sa službenom verzijom odgovara da su mnogi tu raščlambu ispravljali i dopisivali na svoj način jer da su svi htjeli biti junaci poslije rata. Pa ta je izjava strašna. To je ozbiljna stvar u koju se moraju uključiti sigurnosne službe, a u najmanju ruku ovo što se događa zaslužuje i da državno odvjetništvo podnese kaznenu prijavu i da se to jednom za svagda raščisti. Danas sam žrtva trebao biti ja, sutra će to biti netko drugi. Čovjek koji mene lažno optužuje i manipulira tim činjenicama o akcijama iz Domovinskog rata ima čin pukovnika. Ja ne znam tko mu je dao taj čin i u to neću ulaziti. Ali znam da sam ja u Domovinskom ratu osam puta odlikovan, da sam šest godina radio najodgovornije poslove u državnoj sigurnosti, da sam radio nadzor cjelokupnog sigurnosnog sustava i ako na ovo nitko od državnih službi ne reagira onda mi zaista više nemamo o čemu razgovarati i ičemu se nadati. To će pokazati da su svi digli ruke od toga i da može svatko raditi što hoće i samo nam dragi Bog može pomoći”, upozorava Smiljan Reljić

Njegov odvjetnik Branimir Zmijanović navodi da dokumenti iz takozvane “Raščlambe vojnih djelovanja na području Šibenika 1991. godine” koje je Berović dostavi sudu u odgovoru na tužbu nisu identični izvorniku te raščlambe koji oni, također, posjeduju.

“Ono što je gospodin Berović poslao Sudu kao dokaz u odgovoru na našu tužbu trebao bi biti , kako on sam ističe izvadak iz “Raščlamba vojnih djelovanja na širem području Šibenika”, radnog materijala 113. brigade koji je koji on sastavljao po službenoj dužnosti, a, sam kaže, da su osobe koje se navode u njemu davale svoje primjedbe. Dokument koji je priložen nije potpisan i nema pečat jer je, kako je kazao na ročištu, dio šire dokumentacije od 600 stranica koji je ostao u zapovjedništvu 113. brigade u kojem je on bio načelnik operative. Sutkinja je zatražila da se od Ministarstva obrane dostavi rezultat usporedbe toga što je on dostavio kao dokaz s onim što stoji u izvorniku. Ja imam i taj izvornik i jasno je da se u sadržaju ne podudaraju. Ako se radi o istom dokumentu, kako tvrdi gospodin Berović, imamo problem jer su, ta dva dokumenta koja bi trebala biti ista sadržajno različita. Ono što piše u dokumentu koji je dostavio Berović odstupa od onoga što mi imamo kao izvornik. U tomu što se razlikuje baš se naglašava

Smiljan Reljić kao inicijator te akcije, a u izvorniku s e on spominje samo kao sudionik tog sastanku u sjemeništu. Doista je strašno da se na ovakav način raspolaže dokumentima koja imaju obilježja vojne tajne iako nisu kao takvi klasificirani, a problem je i to što nisu kvalificirani. Uz to, činjenica da postoje dva dokumenta koja se sadržajno ne podudaraju, a morali bi biti identični, upućuje na to da se na jednom od njih naknadno interveniralo. Ja moram primijetiti da bi, s obzirom na to da nema numeričkih oznaka ni pečata ni potpisa taj na kojem se interveniralo morao biti ovaj koji je Sudu dostavio gospodin Berović, ali to ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Postavlja se stoga pitanje vjerodostojnosti onoga koji sudu dostavlja dokument na kojem se naknadno interveniralo”, zaključuje odvjetnik Zmijanović.

Neven Berović zbog svega toga nije zabrinut.

U kratkom razgovoru nam je kazao da “svi znaju da su Smiljan Reljić i Nikola Vukušić inicirali i planirali akciju povratka u Drniš te da vojno zapovjedništvo nije u tome sudjelovalo, piše mok.hr. “Vojska s tim nije imala veze. Kada se za to doznalo, a na snazi je bilo primirje, akcija je odmah obustavljena. Reljić je tada zbog te akcije došao u Unešić i nije donio samo motorole nego i oružje da se krene u tu akciju. Ne samo da ću to do kraja razotkriti nego ću razotkriti i za koga su Vukušić i Reljić radili u Domovinskom ratu“, kazao nam je. Tvrdi i dalje da je dokumentacija koju je on priložio sudu autentična i originalna, ali da ne odbacuje mogućnost da postoje i drukčije raščlambe jer su mnogi, kako je ustvrdio, naknadno pisali i dodavali svoje verzije ratnih zbivanja.

Autor-Diana Ferićmok.hr


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

šesnaest − 3 =