Podijeli
  • 1.1K
  •  
  •  
  •  
    1.1K
    Shares

Minus 25, a pred nama na deset metara četnici – krenuo je fight. Pet – šest minuta, a činilo se kao tri sata, sjeća se  1. veljače 1993. i svog drugog rođendana predsjednik gradskog vijeća Novog, nekadašnji ratni specijalac Neven Pavelić.

NOVI VINODOLSKI Svake godine na početku veljače novljanski dragovoljci i policajci se nađu kako bi se prisjetili ratnih dana i pogibije njihovog suborca i prijatelja Velimira Bažoka. Novljanski specijalac prošao je sva ratišta i sve bitke, a život je izgubio već kada je Hrvatska bila slobodna. Kobnog prvog dana veljače 1996. godine život je izgubio pri razminiravanju, u eksploziji na Kamenjaku iznad Grobnika. S 26 godina.

Svake godine specijalci posjete mjesto Velimirove pogibije, a dok su roditelji bili živi nije bilo godine da novljanski dragovoljci zaborave na obitelj svog suborca.

Prvi dan veljače dobro pamti i ratni specijalac, pripadnik Ajkula, Neven Pavelić. Današnji predsjednik gradskog vijeća Novog Vinodolskog 1. veljače 1993. go

 

dine teško je ranjen. Kad su suborci nakon nekoliko dana čuli kako je Neven izvan životne opasnosti, nisu mogli doći sebi od sreće, niti vjerovati da je to istina. Nevjerojatna priča s ratnog Velebita.

„Svake godine 1. veljače slavim svoj drugi rođendan. To je još uvijek bio dio operacije Maslenica. Četnici su izgubili velik dio teritorija i pod svaku cijenu su željeli vratiti položaje. Držali smo položaje na brdu Dušice, sjeverno od Tulovih greda na Južnom Velebitu“, vraća se pripadnik specijalne jedinice policije „Ajkule“ pričom u dramatične dane na mitskoj planini.

„Taj dan je bilo minus 25, jaka bura. Snijeg. Led. Sve se smrzavalo. I da nije bilo rata, uvjeti u kojima čovjek teško preživljava. Dobili smo informaciju da četnici pripremaju protunapad. Nas 11 je krenulo u izvidnicu. Naišli smo jedni na druge na sedlu. Na 10-15 metara. I krenuo je fight. Njih je bilo četrdesetak. Borba je trajala pet – šest minuta, a činilo se kao tri sata. Ja sam ranjen teže, a dvojica naših lakše. Njih je dosta ostalo. Oni su imali zabranjenu municiju, a presudno je bilo što smo mi imali NATO punjenje koje je probijalo bukve. Izrešetao me rafal, tri do pet metaka. Frcali su meci na sve strane, jedan od metaka je pogodio rezervni okvir pa mi se odbio u trbuh. Ranjen sam i u ruku“, sjeća se Pavelić pred kojim je tek dramatična borba za život.

„Pet kilometara sam po toj zimi ranjen hodao do helikoptera. Srušio sam se 200 metara od helikoptera i više se ničega ne sjećam“, priča Pavelić.

 

„Tek sam godinu kasnije doznao koliko je smrt bila blizu. Kad sam se vratio raditi u specijalnu ispred mene doktor. Razmišljam što me tako čudno gleda. Pita: „Jesi li ti Pavelić?“ Pipa me rukom po abdomeni, pa opet pita: „Da li te boli? Ja sam ti na operaciji bio, tri puta smo te reanimirali. Ima operacija na kazeti“. Pitam mogu li kazetu dobiti. „Ma ajde“, smije se doktor. Bio sam 28 dana na intenzivnoj. I izvukao se, prepričava Pavelić koji je nakon nekoliko godina doznao još zanimljivosti vezanih uz bitku u kojoj je teško ranjen-tunera.info .

„Doznao sam da je četnik koji ih je predvodio bio neki njima važni vojvoda. Poslije su mijenjali njegov leš za naše ljude, oca i sina koje su zatočili u zatvoru u Kninu. Ranili smo ga čim smo zapucali, pao je iza bukve. Viknuli smo: „Predaj se“, no aktivirao je bombu i ubio se, vratio se Pavelić pričom u doba prije 26 godina.

T.H.


Podijeli
  • 1.1K
  •  
  •  
  •  
    1.1K
    Shares

5 KOMENTARI

  1. Bili skupa gore….sjećam se onog kad su Ajkule došle iz patrole(skupa smo bili) i konzerva od ribica jednom život spasila…..biće da je to ta patrola bila…..pozzz od Baruna

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here