Podijeli

Polaganjem vijenca i paljenjem svijeća na spomen-obilježju u splitskoj uvali Kašjunima u utorak je obilježena 28. godišnjica pogibije Josipa Vranića, prvoga poginulog pripadnika Hrvatske ratne mornarice u Domovinskom ratu…

Vijence su položila izaslanstva Hrvatske ratne mornarice, Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije te članovi Vranićeve obitelji i predstavnici braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata.

Prije 28 godina poginuo je Josip Vranić, a JRM-u jasno poručeno da više ne može slobodno ploviti splitskim akvatorijem i razarati!

Josip Vranić poginuo je u obrani Splita 24. rujna 1991. u uvali Kašjunima od projektila ispaljenih s agresorskog broda Jugoslavenske ratne mornarice.
Josipov otac Roko Vranić je istaknuo kako je pogibija njegova sina najveća tragedija što može biti. “On se svim srcem angažirao u Hrvatskoj ratnoj mornarici”, rekao je Roko Vranić.

Prvi zapovjednik Josipa Vranića, umirovljeni brigadir Nikola Bokšić je rekao kako je za vojnike najteži gubitak pogibija suboraca.
“Mi vojnici – kad gubimo ljude – to nam je najteže jer kad izgubimo teritorij ili objekt na terenu, znamo kako imamo šansu to vratiti, ali kad izgubimo čovjeka – povratka nema”, rekao je Bokšić.


Znate li tko je Josip Vranić?

Godinama me tog dana muči isto pitanje.

Sjedim sam. Zamišljen. Znaju moji već kad me treba pustiti na miru.
Naučili su.

Pitanje je teško razumljivo. Za većinu ljudi.
(Čudno… neshvatljiva im je moja dilema.)
Reći ću ga i vama, ionako me nećete shvatiti,
“Trebam li napisati nešto o Josipu Vraniću?”

Ovo pitanje otvara lavinu u meni. Jesam li toga dostojan?

Ja, koji još uvijek dišem ovaj slatki, mirišljavi, topli splitski zrak. S mirisom pakline.
Zrak slobodnog Splita udišem punim plućima.
I ne mogu ga se zasititi.
Ni moji sinovi koji su danas stariji nego što je on bio onda.
Ni moja supruga.

Zrak slobodnog Splita koji on nikad nije udahnuo…

Godinama me tog dana muči isto pitanje.
Sjedim sam. Zamišljen. Znaju moji već kad me treba pustiti na miru.
Naučili su.

Pitanje je teško razumljivo. Za većinu ljudi.
(Čudno… neshvatljiva im je moja dilema.)
Reći ću ga i vama, ionako me nećete shvatiti,
“Trebam li napisati nešto o Josipu Vraniću?”

Ovo pitanje otvara lavinu u meni. Jesam li toga dostojan?

Ja, koji još uvijek dišem ovaj slatki, mirišljavi, topli splitski zrak. S mirisom pakline.
Zrak slobodnog Splita udišem punim plućima.
I ne mogu ga se zasititi.
Ni moji sinovi koji su danas stariji nego što je on bio onda.
Ni moja supruga.
Zrak slobodnog Splita koji on nikad nije udahnuo…

Jesam li dostojan zato što nas je život spojio u djetinjstvu?
Samo zato što smo se nekad igrali
na balun,
na vatalo,
na kukalo…
Nisam.
Imao je puno boljih prijatelja u životu.

Jesam li dostojan zato što sam i sâm pripadao šezdeset i šestoj?
O, ne. Nisam.
Nismo se ni sreli tada. Bismo li se i prepoznali poslije dječačkih dana?
Ima puno ljudi koji su bili s njim kad je otišao…

Trebam li možda pisati o njemu zbog tih dana?
Trebam li vam približiti zajedništvo kakvog rijetki imaju sreću osjetiti u životu?
Trebate li uopće znati više o tim vremenima?
Kad smo se osjećali kao da je Duh Sveti napunio naša srca,
kad smo se osjećali kao da hodamo iznad zemlje,
o vremenima kad nije postojalo ne znam, ne mogu, neću.

Je li vam danas smiješno, o prokletnici, da nam je, mlađariji, najveća želja bila dočekati maskirnu odoru?

Trebam li uopće reći da je on znao
kako škverski zatvarači mogu izdržati jednu, dvije, možda tri najviše?
A ipak je bio tamo.
Dragovoljno.
Može li se o takvoj hrabrosti pisati?

Trebate li znati za patnju ljudi, suboraca?
Za grižnju. Jesu li sve napravili?

Trebam li pisati, o Bože, da su ga granatom morali raznijeti?
Za takve momke metak ne bi bio dovoljan.
Znali su to krvnici.

Trebam li napisati nešto o Josipu Vraniću? Jesam li toga dostojan?

Trebam li…
Ma ne, ne trebam.
Znam da ne trebam pisati o tome kako je dvoje naših,
njegovih i mojih,
pijanih vršnjaka pišalo prije neki dan na Kašjunima i gledalo spomenik.
Njegov.
Koji je kretino nasadija ovu fontanu?“,
izašlo je s fetivim splitskim naglaskom iz usta jednoga.

Trebate li znati da mi se srce napunilo Duhom Svetim?
Poslije tolikih godina.
Da sam ih uhvatio za vratove.
S leđa.

“Znate li, o nezahvalnici, čiji je ovaj spomenik?
Znate li tko je bio Josip Vranić?
Znate li tko je Josip Vranić?
Jer takvi junaci ne umiru dok je pamćenje živo…”

Ostavio sam ih prestravljene.
Disali su slatki, mirišljavi, topli splitski zrak. S mirisom urina.
Zrak slobodnog Splita. Punim plućima.
Jesu li ga dostojni?

Posvećeno Josipu Vraniću, pripadniku 66. lakog topničko-raketnog diviziona Hrvatske ratne mornarice, prvoj žrtvi HRM
Boris Traljić, 24. rujna 2015.

Josip Vranić je bio pripadnik tek ustrojenog 66. lakog topničko raketnog diviziona, a prva zadaća im je bila da s plaže Kašjuni štite prolaz brodova u Kaštelanski zaljev iz kojega su do tada brodovi flote JRM-a nemilice tukli topništvom po objektima infrastrukture, ali i drugim ciljevima.

Kobnog dana došlo je do izmjene vatre naše topničke bitnice s jednim torpednim čamcem JRM-a. Odmah se oglasilo topništvo cijele taktičke grupe ‘Kaštela’ koja je provodila pomorsku blokadu luka i grada Splita. Uzvratili su topničkom vatrom skoro svi brodovi iz sastava JRM-a po položaju topničke bitnice, a tom je prilikom Josip Vranić smrtno ranjen.

Josip Vranić je prva žrtva Domovinskog rata iz redova HRM-a

M.M.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

četiri × dva =