Podijeli

Hrvati su narod duboke katoličke tradicije i vjernosti Svetoj Stolici

Po zapisima Konstantina VII Porfirogeneta, De administrando imperio, Hrvati su nakon krštenja napravili ugovor sa papom Agatonom (678-681) vlastoručno potpisan, i tvrdom i nepokolebivom vjerom zakleli su se sv. Petru da ne će nikada provaljivati u tuđe zemlje i ondje ratovati, nego da će radije živjeti u miru sa svima koji to htjednu; od istoga pape u Rimu primili su blagoslov, ako ijedan drugi poganski narod provali na hrvatsko
tlo i otpočne rat, da će se Bog Hrvata boriti za n jih i biti im na pomoći, a Petar, učenik Kristov, da će ih obdariti pobjedom.

Pokrštenje narodnih vođa, povijesni izvori poimence spominju knezove Porgu, Porina, Vojnomira, Višeslava, Bornu, Ljudevita Posavskog i druge,  dalo je poticaja i širim narodnim slojevima da prigrle kršćanstvo.

Pokršteni Hrvati uključuju se u veliku kršćansku zajednicu evropskih naroda! Tadašnja Hrvatska bila je pod crkvenom upravom Rima koji joj je priznao određenu autonomiju u liturgiji i pomogao joj da se kulturno i politički afirmira u društvu evropskih kršćanskih
država u srednjem vijeku.

Pismom koje  je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine knezu Branimiru, priznaje se Branimir kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država.

Kroz cijelu tisućljetnu borbu hrvatskog naroda za opstanak  u zajednici europskih naroda, opstali smo i razvijali se upravo zahvaljujući katoličkoj vjeri i Katoličkoj Crkvi kao instituciji. Hrvatsko katoličko svećenstvo uvijek je bilo uz hrvatski narod i zahvaljujući upravo njima, sačuvali smo svoj jezik, tradiciju i kulturu, te svoj identitet.

Kao duboko religiozan narod prebrodili smo sve povijesne nedaće i konačno smo i službeno priznati od strane Vatikana kao slobodna i neovisna država Hrvatska na  dan, 13. siječnja 1992. godine.

Mi Hrvati osobito štujemo Blaženu djevicu Mariju, Majku Božju, kao Kraljicu Hrvata!

Hrvati su uvijek bili veliki štovatelji Blažene Djevice Marije i njoj su se uvijek u teškim vremenima i trenutcima molili za pomoć. Zvali su je tijekom povijesti “fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvatske) i “kraljica Hrvata”. Spjevali su joj brojne pjesme koje se i danas rado pjevaju. Već kod prvih hrvatskih knezova i kraljeva isticalo se izvanredno poštovanje prema Presvetoj Bogorodici. U selu Biskupija, kod Knina, pronađen je pralik Gospe Velikoga krsnog Zavjeta iz oko 1050. godine. Kasnije su štovanje podržavali i širili osobitom revnošću pavlini, franjevci, dominikanci, isusovci. S pavlinima je vezan razvoj Marijinih svetišta u Remetama i Mariji Bistrici. Franjevci su podigli svetišta na Trsatu, u Sinju i Iloku. Dominikanci su posredno ili neposredno uveli u hrvatske obitelji moljenje svete krunice. Isusovci su odgojili mnoge mladiće i djevojke pomoću Marijinih kongregacija. Godine 1935., zagrebački je nadbiskup Antun Bauer okrunio u Mariji Bistrici, čudotvorni kip Marijin i Malog Isusa zlatnim krunama i proglasio Majku Božju, kraljicom Hrvata.

Stoga mnogi od nas rado hodočastimo u Marijanska svetišta! Kako sam u Hrvatskoj obišla mnoga Marijanska svetišta od Trsata, Marije Bistrice, nacionalno marijansko svetište, Krasnog na Velebitu, Gospe od suza u Pleternici, Aljmaša, Ilače, marijansko svetište Gospe “na Vodici” u Srijemu, Nina, marijansko svetište Gospa od Zečeva i Međugorje, velika želja bila mi je hodočastiti u Lourdes.

Želja mi se ostvarila preko udruge JOB, Humanitarna neprofitna udruga za osmišljavanje života osobama s invaliditetom, koju predvodi vlč. Dragutin Goričanec. Udruga je osnovana 1999. godine. sa ciljem pomoći  invalidnim osobama i omogućavanje aktivnog sudjelovanja u aktivnostima župne zajednice najčešće kroz hodoćašća koja se vrše prijevozom u specijalnim autobusima koja  posjeduje.  Udruga se nalazi u prostorijama  koje joj je ustupila Zagrebačka nadbiskupija, na adresi Nart Savski, Zagrebačka 2.

Vlč. Dragec, kako ga svi oslovljavaju, sam je vozač autobusa  D kategorije.  Kao mladi župnik bio je raspoređen u Ozaljsku župu. Župljani su slabo dolazili na mise jer nisu imali prijevoz. Dragec je svojom ušteđevinom kupio minibus i položio za D kategoriju te svako jutro dolazio po župljane,  vozio ih na misu i vraćao doma sa mise.
Upravo on je glavni vozač udruge, koji osobno vozi autobus iz Hrvatske do Lourdesa.

BUS udruga JOB

Putovanje autobusom je dugo, jer je to put od oko 1600 km, pa tajnica udruge Marijeta Peršić,  dva svećenika vlč. Darko i vlč. Dragec, uz duhovnu podršku vlč. Kristijana, osmišljavaju molitve, pjesme i upoznavanje svih hodočasnika međusobno. U ugodnom, opuštenom i veselom raspoloženju vrijeme brzo prolazi.

Krenuli smo iz Rijeke, gdje su nas Istrane jobovci pokupili na odmorištu Vrata Jadrana.  Prva postaja bila je kapelica na odmorištu autoceste kraj Padove, gdje smo slavili euharistiju i okrijepljeni svetom pričesti i Božjim blagoslovom krenuli dalje.

kapelica kraj Padove

Ars, sveti župnik Arški

Navečer kasno stigli smo u Ars, gradić na jugu Francuske, gdje smo prespavali i nakon doručka razgledali svetište župnika svetog Ivan Maria Vianneya.

Sveti Ivan Marija Vianney rodio se 8. svibnja 1786. godine u Francuskoj, u mjestu Dardillyju. Bilo je to upravo uoči Francuske revolucije. Tako je Ivan bio svjedok te zloglasne revolucije i njezine strahovlade. Svećenici koji su ostali vjerni Crkvi i katoličkoj vjeri,  morali su pred progoniteljima bježati i skrivati se. Redovnice, preobučene u građansko odijelo, djecu su poučavale u vjeronauku potajno noću. Tako je bilo i s Ivanom. Tajno se ispovijedio u roditeljskoj kući, a svetu pričest je primio u jednom štaglju. Odlučio je postati svećenik i rekao svojoj majci ; “Kad bih bio svećenik, osvojio bih mnogo duša.” Ivan je bio netalentiran za školu i samo zahvaljujući uglednom župniku Balleyu, primljen je u sjemenište, a potom i u veliko sjemenište u Lyon. Uz velike teškoće konačno je zaređen za svećenika 1815. godine. Mladom svećeniku sreća se nasmiješila jer je imenovan kapelanom svojem dobročinitelju župniku Balleyu. Već 1818. godine imenovan je župnikom u malom mjestu Arsu. Za stanovnike tog mjesta rekao je jedan župnik da se osim krštenja ni u čemu ne razlikuju od životinja. A generalni vikar mu je prilikom imenovanja rekao:

“U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, ali ćete je vi u nju unijeti”.
Župnik Ivan Vianney vidjevši u kakvom je vjerskom stanju župa, vjerojatno se sjetio Isusove tvrdnje da ima slučajeva kada se Sotonu može savladati i otjerati samo postom i molitvom. I Arški župnik hranio se jedino krumpirom koji bi skuhao odjednom za cijeli tjedan. Teško se iscrpljivao i drugom pokorom. Noću je satima molio prod Oltarskim sakramentom. Propovijedi su mu bile vrlo glasne i oštre. Na pučkim misijama u susjednim župama pomagao je kao ispovjednik. Mnoštvo svijeta počelo je dolaziti baš k njemu na Ispovijed. Sve je više ljudi iz cijele okolice dolazilo u Ars da se ispovjede kod svetog župnika. Blo je tu i klerika i visoko školovanih ljudi. Kasno u noć provodio bi u ispovjedaonici. Čitao je ljudska srca i savjesti, otkrivao pokornicima prošlost i proricao budućnost.

No, taj silan Ivanov uspjeh izazvao je zle ljude i đavla, pa je Ivan zbog prijetnji, čak namjeravao i otići iz župe. Veliko ohrabrenje i utjeha davala mu je “Kuća providnosti”, koju je osnovao za siromašne i nezbrinute djevojčice. U tom su se domu dogodila i prva čudesa.

Jednom se dogodilo čudo umnažanja brašna za kruh kad župnik nije imao dovoljno novca da prehrani sve veći broj djevojčica.

Glas o svetosti župnika Vianneya nadaleko se pronio. Župa se duhovno preporodila, a mjesto Ars postalo je hodočasničko stjecište.

Pokornički način života, naporno pastoralno djelovanje, mnoge nepravde koje su mu učinjene,  sve je to iscrpilo sveca i nakon 42 godine župničke službe u Arsu u 73-oj godini života, umro je 4. kolovoza 1859. godine.

Po zagovoru župnika Ivana Marije Vianneya događala su se mnoga čudesa. Blaženim je proglašen 1905. svetim 1925., a zaštitnikom župnika 1929. godine.
Pokopan je u crkvenoj lađi s natpisom na grobu: “Ovdje počiva Ivan Marija Krstitelj Vianney, župnik Arški”.

Nakon 45 godina tijelo mu je sačuvano i postavljeno je u staklenom sarkofagu na Oltaru u Crkvi, gdje se i danas nalazi. Tu svećenici rado prikazuju svete Mise i preporučuju se Svetom Župniku.I naša grupa slavila je svetu Misu i nakon Božjeg blagoslova krenula za Lourdes.

Razmišljajući putem o motivima koji su potaknuli sve svece i mučenike, o  žrtvi koju su pridonijeli za vjeru i podredili cijeli život šireći Kristov nauk,  mnogi poput Arškog župnika željeli su svijet učiniti  boljim mjestom za život dostojan čovjeka, željeli su ljude  učiniti  boljima, da taj zemaljski život prožive u miru i ljubavi prema bližnjima i svijetu!

Lourdes, Marijansko svetište

Lourdes je grad smješten na jugozapadu Francuske, u pokrajini Hautes-Pyrenees, u podnožju gorja Pireneja. Najpoznatiji je po ukazanjima Blažene Djevice Marije.Lourdes leži na visini od 420 m i sjecište je Gave de Pau rijeke koja dolazi s juga od Gavarnie i u koju se ulijeva nekoliko manjih rijeka. Rijeka se tada grana na zapad prema Bearnu i prolazi pokraj nekoliko spilja i nizvodno prema gradu Pau, a zatim i Biarritzu.Lourdes je bio mali trgovački grad koji leži u podnožju Pireneja. U to vrijeme najistaknutiji dio grada bio je utvrđeni dvorac. Nakon ukazanja Blažene Djevice Marije djevojčici Bernadetti Soubirous, Lourdes se razvio u ogromno turističko odredište kao Marijansko svetište. Danas Lourdes ima populaciju od oko 17 000 stanovnika, ali je sposoban prihvatiti i 5 000 000 hodočasnika i turista svake sezone. Lourdes je drugi grad u Francuskoj po broju hotela, odmah iza Pariza, sa 270 hotela.
Sveta Bernadetta je rođena 7. siječnja 1844 g. u Lourdesu. Pravo ime joj je Marie-Bernadette Soubirous. Bila je kći mlinara. Njezine vizije su dovele do toga da je Lourdes postao jedno od najpoznatijih svetišta u svijetu. Krhkog zdravlja, Bernadetta je bila najstarija od devetero djece iz siromašne obitelji. Oboljela je od kolere u epidemiji koja je bila 1854 godine,  a bolovala je i od astme i drugih bolesti.11. veljače 1858., 14-godišnja Bernadetta tvrdila je da joj se Blažena Djevica Marija ukazala u spilji Massabielle. Kip Naše Gospe od Lourdesa postavljen je u spilju 1864.godine.Prvo čudo se dogodilo na četvrtak, 11. veljače 1858. Bernadette je otišla u spilju, da bi skupila drva za vatru. No kada je trebala prijeći rijeku čula je puhanje vjetra, te se pojavila Gospa u bijeloj haljini, sa plavim pojasom i sa žutim ružama na stopalima, iste boje kao i njezina krunica, dok su zrna krunice bila bijela. No Gospa je odjednom nestala. Bernadette je upitala svoje prijateljice jesu li vidjele išta, no one su odgovorile da nisu. U trećem ukazanju, Gospa joj je rekla, da je neće usrećiti na ovome svijetu, ali na sljedećem hoće. U četvrtom ukazanju uz Bernadette je bila prisutna i njezina majka te tetke. U petom ukazanju Bernadette je rekla, da ju je Gospa naučila svakodnevnu molitvu. Do tada se vijest već proširila gradom i mnogi su pretpostavili sa joj se ukazuje Blažena Djevica Marija.

U osmom ukazanju Gospa joj je rekla, da se Bogu moli za grešnike. U devetom ukazanju Gospa joj je rekla da ode i okupa se na izvoru u spilji. Kako nitko nije za taj izvor znao i nije bilo nikakvih znakova, da on postoji Bernadette se otišla okupati u rijeku, ali Gospa joj je pokazala na kamen ispod kojeg je odjednom potekla voda. Za vrijeme dvanaestog ukazanja dogodilo se prvo ozdravljenje. Djevojka koja je imala paraliziranu ruku, nakon što ju je oprala u izvoru mogla ju je micati. U trinaestom ukazanju Gospa je rekla Bernadetti, da kaže svećeniku, da dođe i sagradi kapelu, te da ljudi dolaze u procesijama. U šesnaestom ukazanju pojavila se Gospa i rekla ’’Ja sam Bezgrešno Začeće’’.

Ovo je bio presudan podatak za priznavanje autentičnosti Bernardettinog viđenja. Naime, samo 4 godine ranije, 1854. godine, papa Pio IX. bulom “Ineffabilis Deus” proglasio je dogmu o Marijinom Bezgrešnom začeću. U ono vrijeme samo su rijetki znali da se u Rimu raspravlja o pitanju Marijinog bezgrešnog začeća. Svima crkvenim istražiteljima je bilo potpuno jasno da neuka i nepismena mlinarova kći Bernardetta nije sama mogla izmisliti niti razumjeti važnost imena koje joj je draga “Gospođa” rekla u viđenju. Prije posljednjeg ukazanja, spilja je bila zaštićena od strane lokalne vlade, a Bernadette je klečala izvan ograde pokraj rijeke i tada je vidjela Gospu koja je izgledala ljepše no ikad prije. Kada su se događala mnoga ukazanja, uz Bernadette su obično bili prisutni i liječnici te policajci koji bi je ispitivali poslije ukazanja.

Svetište Lourdes je osnovano upravo na tim ukazanjima Blažene Djevice Marije siromašnoj četrnaestogodišnjoj djevojci, Bernadette Soubirous. Bernadette je često padala u ekstazu. Misteriozne vizije koje je vidjela u spilji Massabielle su bile o mladoj i divnoj ženi. Iz početka svećenstvo je bilo skeptično. No samo 4 godine kasnije,1862. godine, biskup je ukazanje proglasio vjernim: ’’opravdano je vjerovati u stvarnost ukazanja’’. Bazilika je sagrađena na kamenu Massabielle, a sagradio ju je M. Peyramele, pariški svećenik.

Godine 1873. g. veliko ’’nacionalno’’ francusko svetište je inaugurirano. Tri godine kasnije bazilika je posvećena i kip je svečano okrunjen. Godine 1883. postavljen je kamen temeljac i druge crkve, jer prva nije bila dovoljno velika. Sagrađena je u podnožju bazilike i posvećena je 1901.godine,  a nazvana je Crkva Krunice. Papa Lav XIII. osnovao je poseban ured i misu u znak proslave ukazanja. Godine 1907. Pio X. proširio je proslavu ove gozbe na cijelu Crkvu i sada se slavi 11. veljače. Posebno impresivne su procesije svjetla svijeća i sakramenata.

Nikada jedno svetište nije privlačilo tolike gomile ljudi. Na kraju 1908. godine, kada se slavila pedeseta godišnjica ukazanja, iako je zapisivano tek od 1867. g., 5297 hodočašća je registrirano i svetište je posjetilo 4 919 000 hodočasnika. No broj hodočasnika koji su sami došli bio je mnogo veći od onih, koji su došli u grupama.

Moraju se dodati i posjetitelji, koji ne dolaze kao hodočasnici, ali koje privlači religiozni osjećaj ili ponekad jednostavno želja da vide ovo nadaleko poznato mjesto. Svaka država ima svoj dio grada koji i namješta. Od ukupnog broja hodočasnika, 464 000 dolaze iz ostalih država svijeta osim Francuske. Dolaze iz SAD-a,Njemačke,  Belgije,  Austrije,  Mađarske,  Španjolske,  Portugala,  Italije,  Engleske,  Irske,  Kanade,  Brazila,  Bolivije i tako dalje. Biskupi ih vode na put. Na kraju pedesete obljetnice, 2013 svećenika, uključujući 546 nadbiskupa, 19 patrijarha i 69 kardinala hodočastili su u Lourdes. Prosječno 200 milijuna hodočasnika posjetilo je Svetište od 1860.godine,  a Rimokatolička Crkva je priznala 68 čudesnih ozdravljenja, ali ih se dogodilo mnogo više.

Ali još zapaženije od gomile hodočasnika je niz čudesnih ozdravljenja, koja su se dogodila pod zaštitom svetišta. U prvoj polovici odkada postoji svetište zapisano je 3962 ozdravljenja od raznih bolesti. Usprkos toj vjernoj statistici iz koje se mogu vidjeti imena i prezimena svih ljudi koji su ozdravili, datum ozdravljenja, ime bolesti, i liječnika koji je potvrdio ozdravljenje, i neizbježne su sumnje, koje se mogu pripisati uzbuđenoj mašti, bolesnika koja se ubrzo sruši. Ali ipak pravo je i zabilježiti: ove neizbježne greške se pojavljuju samo u drugorazrednim slučajevima koji nisu kao drugi bili predmet proučavanja. Također broj slučajeva je jednak i prekoračen brojem pravih izlječenja, koji nisu zabilježeni. Oni koji su se oporavili nisu obavezni prijaviti se i polovica njih se i ne prijavi.

U prosjeku 4000 ozdravljenja se dogodilo u Lourdesu u prvih 50 godina svetišta, što je sasvim sigurno manje od stvarnog broja ozdravljenja. Podaci o ozdravljenjima dostupni su svim liječnicima bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjersku pripadnost. Stoga prosječno 200-300 liječnika godišnje posjeti čudesnu bolnicu. Prirode bolesti od koje ljudi ozdrave kao što su živčan] poremećaji, koji se često spominju, ne čine ni jednu četrnaestinu od ukupnog broja; 278 takvih ozdravljenja je zapisano od ukupno 3962 ozdravljenja. Objavljeni su brojevi slučajeva ozdravljenja od svake bolesti kao sto su tuberkuloza, tumori, sljepoća, gluhoća, nijemost itd. No čitajući to nepristrani ljudi ne mogu biti uvjerene da su činjenice točne i autentične.

Ne postoji nijedan prirodni uzrok sposoban učiniti tolika ozdravljenja, koja su se dogodila u Lourdesu uz nepristrane svjedoke osim vjerovanja, da je to sve učinio Bog. Oni koji odbijaju vjerovati u čudesnu Božju intervenciju prvo traže znanstvene dokaze događaja u kemijskom sastavu vode u spilji. Ali tada je službeno objavljeno od strane cijenjenog kemičara, koji je napravio analizu vode, da u njoj nema nikakvih ljekovitih prirodnih svojstava. No tada oni nevjerni kažu da je možda uzrok tome njezina temperatura. No ipak svi znaju da se hidroterapija koristi i drugdje, a ne samo u Lourdesu, i da ne liječi sve vrste bolesti. Stoga sva ova izlječenja i čuda koja se događaju mogu dolaziti samo od Boga.

Razni neobični događaji se događaju u Lourdesu ne samo pijući vodi iz Lourdskoh Izvora ili se kupajući u njemu, nego i za vrijeme Euharistijskih procesija. Sva ova ukazanja i izlječenja su dovela do toga, da je Lourdes postao jedno od najpoznatijih svetišta u svijetu. No ispočetka Katolička Crkva, Lourdes nije priznavala kao svetište. Sve do 1862. godine,  kada je biskup Laurence iz pokrajine Tarbe, dao svečanu deklaraciju.

Objavljena je 18. siječnja, 1862. godine, a u njoj biskup govori: Mi smo inspirirani od strane komisije koja se sastoji od mudrih, svetih, učenih i iskusnih svećenika koji su ispitali dijete, proučili činjenice, sve pregledali i izmjerili dokaza. Također smo zovnuli i znanstvenike, i ostali smo uvjereni, da su Ukazanja natprirodna i božanska, i da posljedice toga su ono što je Bernadette vidjela, a to je Blažena Djevica Marija. Naša uvjerenja su temeljena na Bernadettinom svjedočanstvu, ali iznad svega na stvari koje su se dogodile, stvari koje ne mogu biti ništa drugo nego božansko djelo.

Zbog toga što su ukazanja sva privatna otkrivanja i ne javna otkrivanja, rimokatolici nisu obavezni vjerovati u njih, ali ona ni ne dodaju dodatni materijal u istine Katoličke Crkve kao što je to u javnim otkrivenjima. U vjerovanju rimokatolika, Bog izabire koga želi izliječiti, a koga ne želi izliječiti. Bernadette je rekla: Čovjek mora imati vjeru i moliti se, jer voda nema vrlina bez vjere. (Izvor: Wikipedija)

Stvarno čovjek mora imati vjeru i moliti, jer bez vjere cijeli kompleks svetišta u Lourdesu nema značaj koji za nas vjernike ima! Bez vjere to su samo monumentalni spomenici, bez duše, goli kamen!

U Večernjoj procesiji sa svijećama uz molitvu krunice na svim jezicima, kada čujemo naš lijepi hrvatski jezik, osjećamo veliki  ponos što smo baštinili našu vjeru, katoličku kršcansku, a ujedno i sjetu što se jedan dio Hrvata udaljio od naše Crkve, koja nas je vjekovima štitila i čuvala naš hrvatski identitet.

Zdravo Djevo, svih milosti puna, vječnog sunca ogrnu te sjaj.
Oko čela zvjezdana ti kruna, ispod nogu stenje pakla zmaj.

Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naša majko, naša zoro zlata,
odanih ti srca primi dar, primi čiste ljubavi nam žar.

Blažena si, jerbo sva si čista, zmijin dah ne okuži ti grud!
Zvijezda sreće i nama da blista, noći grijeha mrak rasprši hud!
Rajska Djevo…

Hrvat za križ bojak bije sveti: vodio ga ljiljan-barjak tvoj!
Nova neman križu časnom prijeti; silna Djevo na braniku stoj!
Rajska Djevo…

Autor / Lili Benčik


Podijeli

1 KOMENTAR

  1. Gdje su da su, Hrvati časte svoje svetinje. O tome svjedoče i zapisi na kamenu.
    POVIJEST HRVATA
    Prije Krista, piše stijena,
    O Hrvatu riječi zbore:
    Od davnih je pravremena
    U Egiptu im’o dvore.
    Štovao je Horus-boga
    Kog mrzili faraoni,
    Narodom se Božjim zvao –
    Bio kamen ugaoni.

    Da očuva život, vjeru,
    Odjezdio put Irana
    Kurdskom kraju, novom domu,
    Na prostor Afganistana.
    I postao moćan, velik,
    Kraljevstva mu znamen cvao,
    Milim gostom, prijateljem,
    Kralj perzijski rad’ ga zvao.

    O narodu Harahuata
    Svjedočanstvo časno broji:
    U lijepomu Kurdistanu
    Selo HRVAT i sad stoji.
    Sinko, kad ti dušman kaže
    Da si doš’o sa Karpata,
    Da si Slaven – znaj da laže,
    Srce mu se zlobe hvata.

    Nisi Slaven – Jugoslaven,
    Označi te nekrst tako,
    Pod krvničkim jarmom teškim
    Stoljećim’ si stenj’o, plak’o.
    Očuvala kamen-stijena
    Davnu priču roda tvoga,
    Sto zapisa, sto imena
    Starog carstva iranskoga.

    A što stijena upisala
    Neka otac sinu preda,
    Volja Božja što kom dala
    Izbrisat se više ne da.
    S Iranom te stvarnost veže:
    Troplet, stijeg i šahovnica,
    Harahvatski običaji,
    Nošnja, folklor, tamburica…

    Odatle ti obilježja:
    Tugomirići od Tuge,
    Dinara od Dinar-Kuh-a,
    Bužani od sestre Buge.
    Stablo k stablu prislanja se
    Po vatri se pozna plamen;
    I porijeklo tvoje zna se,
    Iz Irana ti si. Amen.

    Marija Dubravac

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

19 − dvanaest =