Podijeli

Taman smo se krajem srpnja vratili iz akcije Ljeto 95, u kojoj je pao “Kineski zid”, čvrsta neprijateljska obrana koju smo brzinski odradili. Osvojili smo 47 bunkera u 50 minuta! Imali smo jednog poginulog i devet ranjenih. Vratili smo se u Seline kraj Starigrada, gdje je bila stacionirana protuoklopna bitnica. Dobili smo izvještaj da se kreće u akciju Oluja i bio sam uzbuđen, ali ne pretjerano jer su se akcije znale najavljivati pa od njih odustajati.

Zato nisam bio potpuno euforičan, ali bila je to akcija koja se dugo čekala i za koju smo bili potpuno spremni. Sjećam se da sam donio kući svoje stvari 30. srpnja, vratio se u stacionar i nakon toga bio pet dana u pripravnosti, bez svlačenja uniforme. Tako smo i spavali. Napad je počeo 4. kolovoza u pet sati ujutro. Tek tad je adrenalin prokolao žilama, govori Damir Kovač (45), danas veteran Hrvatske vojske iz 84. gardijske bojne Termiti, koji živi u Posedarju kraj Zadra .

Odatle je podrijetlom, iako je mnogo godina živio u Zagrebu. Tamo je dočekao i rat.

Bio je maloljetan, u Hrvatsku vojsku se prijavio sa 17 godina.

– Nabavio sam novac za kartu i vlakom došao u Sisak kako bih se prijavio. Odbili su me. Nisam imao novca za povratak kući, ali mi je kondukter rekao da samo sjednem. Nakon toga sam se prijavio u HOS, tamo su me uzeli bez problema. Da sam znao, mogao sam uštedjeti za kartu. Majka je mislila da sam u Narodnoj zaštiti. Tek kad sam obukao uniformu, shvatila je. Otac mi je umro 1990. godine, a da me vidio u uniformi Hrvatske vojske, živio bi još sto godina – kaže Kovač,donosi 24sata.hr.

U akciji Oluja ranjen je minom za koju kaže da ubija u 98 posto slučajeva. 

Živi s najmanje 70 gelera u tijelu.

– S dvojicom suboraca bio sam na raketi za navođenje, a na položaju iznad Malog Alana gledali smo na Tulove grede. Moja posada je raznijela srpski  neprijateljski rov na Tulovim gredama. Osjećali smo se super i krenuli smo naprijed. Hodali smo u razmaku od 50 metara da nas granata sve ne pokosi. Nismo znali da je to akcija koja će riješiti rat, jer puno se puta spremala pa odgađala. Ivica Arbanas, zapovjednik postrojbe, navodio nas je kuda da prođemo s Tulovih greda – svjedoči Kovač.

Dvojica suboraca ispred njega su prošla, a on je zapeo na protupješačku poteznu minu Prom 1.(Promovku)

– Čak 98 posto ljudi pogine od nje jer se prvo digne pola metra u zrak, a onda grune. Na leđima sam imao maljutku pa su geleri većinom izrešetali i pozabijali se u nju. To me spasilo, iako sam i ja ‘zaradio’ svoj dio. Cijela desna strana tijela i lijeva noga bili su mi izrešetani metalnim komadićima i kamenjem. Arbanas i naš vojni doktor Branko Dukić, današnji gradonačelnik, spustili su se s položaja na Tulovim gredama, gdje su bili blizu srpskog rova koji smo prije pogodili maljutkom, donosi 24sata.hr.
– Skinuli su osam mina putem dok su došli do mene. Dukić je po mene došao vojnim vozilom, stavili su me na nosila i odvezli do podnožja Tulovih greda te onda za Seline u civilnu Hitnu pomoć, trajektom od Starigrada za Ražanac pa do Zadra. U Ražancu sam pao u nesvijest i od tada se ničega više ne sjećam. Probudio sam se u vojnom stacionaru. U krevetu sam bio 18 dana, a nakon toga u kolicima tri i pol mjeseca, samo mi je lijeva ruka radila – prisjetio se Damir Kovač.

Kaže da su ga u kolicima vozili na slavlje u Zadru povodom pobjede, ali da mu to nije bilo “to” kad nisi na svojim nogama.

G.S.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

9 − 7 =