Podijeli

Stane li na trenutak dah, otkucaj srca, pogled… svima nama ili samo majčino srce uspori ritam, otac čvršće dlan stisne za sina junaka Domovine?…
Klizne li suza i sledi se na licu hladnom od siječanjskog vjetra?
Ne lete ni ptice.
Ne čuje se šum valova.
Mirna je novigradska ‘vala.
Zrcali se u njoj Velebit stari, štit, stijena pradjedova.
Pod zelenim hrastom usnuše svoj san o slobodnoj Domovini. U vječnoj težnji za toplinom i suncem, grane mu sežu do neba.
Tri golobrada mladića poklone se sjeni svojih očeva, odrasli bez njih, u dobi kad su i oni otišli od kuće, s kratkim pozdravom majci, krunicom u ruci, s nedovršenog ručka – brzo ću natrag, Domovina zove.

 

Ako je ‘hvala’ tiha molitva, plamen svijeće i susret na mjestu pogibije, onda neka to bude naše životno hodočašće.

Tekst i Foto /Danja Lakić Budimir


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

4 × pet =