Podijeli

EVO ZAŠTO JE PAO LAŽNI MIT O “ANTIFAŠISTIČKOM USTANKU” U SRBU 27. SRPNJA 1941.

dio II.

O razgranatom djelovanju četničkih organizacija na području Hrvatske između dva svjetska rata postoji obimna historiografska građa. Ovdje ćemo spomenuti samo neke od momenata koji su bitni za razumijevanje kontinuiteta tih aktivnosti, budući da u Hrvatskoj četnički pokret do tada nije postojao niti je tamo imao ikakvih korijena i tradicije.

Evo što o tomu pišu neki od kompetentnih autora iz kruga jugoslavenskih historiografa:

… Ta akcija vidljivo dolazi do izražaja 1932. Raspoloživa dokumentacija pokazuje da su se četnički pododbori osnivali u nizu gradova i mjesta u Hrvatskoj (Zagreb, Sisak, Bjelovar, Osijek, Našice, Virovitica, Vukovar, Nova Gradiška, Okučani, Đakovo, Koprivnica, Križevci, Varaždin, Duga Resa, Drežnica, Gospić, Donji Lapac, Gračac, Karlovac, Knin, Drniš, Kistanje, Dubrovnik, Sušak). (Opširnije: Nusret Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini 1918 -1941. Politička uloga i oblici djelatnosti četničkih udruženja, Sarajevo, 1971.; str. 175.).

Stvaranje tih organizacija, svakako je utjecalo na zaoštravanje međunacionalnih odnosa, poglavito sukoba između Srba i Hrvata. S druge strane, to je izazivalo suprotnu akciju, tj. stvaranje pojedinih hrvatskih organizacija, kao što su bile Građanska i Seljačka zaštita, čije je postojanje vodstvo HSS-a opravdavalo, među ostalim, i opasnošću od četničke akcije. Sredinom tridesetih godina dolazi u Hrvatskoj do brojnih sukoba sa četnicima i žandarima, u kojima ima ubojstava i krvoprolića. Obraćajući se u siječnju 1936. posebnim letkom ‘Srbima-seljacima’, Sava Kosanović, jedan od prvaka Samostalne demokratske stranke, isticao je da se u četničkim organizacijama u Hrvatskoj nalaze žandarmerijski povjerenici, koji su naoružani i zaštićeni od vlasti. Ti su događaji svakako unosili veliku nesigurnost u političku svakidašnjicu u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i intervencije bana Savske banovine kod predsjednika vlade Milana Stojadinovića.

Izražavajući nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj, s opravdanjem da četnici u njoj nemaju tradicije, ban je upozoravao da su u toj organizaciji ljudi ‘po pravilu sumnjive prošlosti koji su često pod vidom svoga članstva u tim udruženjima vršili čine koji su bili upereni protiv lične i imovinske sigurnosti građana, a koji su isto tako bili u protivštini sa zakonom’. Zbog toga, prema njegovim riječima, četnici izazivaju pravi strah i napetost, ‘pa kada se i na selima čuo povik: četnik , stvarala se odmah psihoza, zvonilo na uzbunu, ljudi se oboružavali i skupljali za zajedničku obranu ili su se zatvarali u kuće da se tu brane …(…) Propaganda pokreta ‘Srbi na okup’ došla je u Hrvatskoj do vidljivijeg izražaja…(…) Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i u sjevernoj Dalmaciji.

(Opširnije: Ivan Jelić, O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, br.3., Slavonski Brod, 1965., str.147 i dalje). (Preuzeto iz: Fikreta Jelić Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.15-17.)

Nedvojbeno je, dakle, da su četnici (od početka XX. stoljeća nadalje), kako na ideološkom, tako i na praktičnom planu tipična velikosrpska teroristička organizacija rasističko-fašističkog tipa koja se po naravi stvari gotovo isključivo oslanjala na pripadnike vlastite nacije. Pa ipak, nastojali su omasoviti svoje redove i privući u njih i pripadnike drugih naroda:

…Kada je riječ o nacionalnom sastavu, četničke su organizacije bile upravljene prema srpskom stanovništvu, ali ne isključivo. Naime, ‘Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine’ svojim je programom unitarnog jugoslavenstva težilo da okupi i pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači i Hrvata.

(Vidi: Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Zagreb, 1986., str 14.)

Neke bitne podatke o strukturi četničke organizacije tog razdoblja nalazimo i u nekim drugim izvorima.

Književnik August Cesarec je u jednoj svojoj analizi političke situacije u Hrvatskoj, što ju je za rukovodstvo KPJ izradio neposredno nakon atentata u Marseilleu, ulogu četništva u Hrvatskoj ocijenio ovim riječima:

‘Većinom je to po hrvatskim selima s brda i dola sakupljeni ljudski materijal najšarenije provenijencije. Bogati seljaci, koji vole uniformu ili od državnih vlasti trebaju neku pomoć i od svojih vođa kakvu intervenciju kod banaka i sudova, što naravno odmah u te redove privlači i siromašnije seljake i seoske proletere, ukoliko se tu ne radi o najgorem seoskom ološu, što redovito također nije izuzetak nego možda još više pravilo – to je materijal, iz kojeg se kontigentiraju slavni današnji jugoslavenski četnici – potomci onih komitdžija, koji su nekad u borbama za nacionalno oslobođenje Srba igrali ipak slavniju (i) časniju ulogu. A danas su to pod firmom ‘narodnog jedinstva i državne cjeline’ plaćeni i svakojako privilegovani borbeni odredi i braniči najpokvarenijeg i najkukavnijeg režima u historiji jugoslavenskih naroda, njegova oboružana avangarda, koja se samo po uniformi i nešto civilnijim uslovima života razlikuje od brahijalne državne sile u žandarskim i policijskim kasarnama, iz čega ne slijedi, da i ta avangarda nema svoje kasarne. Ima ih, iako ne svuda, i sada u miru to je režimska rezerva koja može odmah da bude aktivna, dođe li gdje do nemira, pa je zapravo javna tajna, da režim tu svoju avangardu organizira i sprema za slučaj rata, u kojem bi ona imala da bude pomoćnik policije i žandarmerije, za očuvanje mira u zaleđu, borac (protiv) vojnih desertera i borac protiv defetista.’

(Vidi: Građanska politika u Hrvatskoj prije pola stoljeća, Nepoznati izvještaj Augusta Cesarca iz 1934. godine o političkoj situaciji u zemlji, priredio Ivan Jelić, Naše teme, 12/1984, 3034-3035.; preuzeto iz: Fikreta Jelić-Butić, isto, str.15/16.)

Budući da u godinama pred Drugi svjetski rat po Srbe u Hrvatskoj uistinu nije bilo nikakve opasnosti (usprkos krvavom teroru četnika i žandarmerije čime se nastojala izazvati reakcija hrvatskog pučanstva), trebalo je na umjetan način stvoriti privid “ugroženosti” ovog naroda, kako bi se ne samo opravdalo ono što se čini, nego i stvorili preduvjeti za etničko čišćenje svega što nije srpsko i stvaranje “Velike Srbije”.

Da bi se taj cilj ostvario, pribjeglo se najprljavijim metodama propagandno-psihološkog rata. I dok se na jednoj strani činilo sve kako bi se Hrvatska raskomadala a hrvatski narod zastrašio, na drugoj se širi fama o srpskoj “ugroženosti” što će nešto kasnije poslužiti i za otvorene oružane napade širih razmjera.

Pogledajmo što o tomu piše jedan Srbin, povjesničar i doktor znanosti:

Sporazum Cvetković-Maček još više je uzburkao previranja među srpskim političkim strankama i grupacijama. U cjelini gledajući, on je naišao na jaku reakciju vodećih srpskih političkih stranaka i svih nacionalističkih organizacija. Četnička udruženja postaju vrlo aktivna u stvaranju pokreta ‘Srbi na okup’. Riječ je o akciji Srpskog kulturnog kluba koji je zagovarao potrebu šireg okupljanja srpskog stanovništva u cijeloj Jugoslaviji pod parolom da su ‘Srbi u opasnosti’. Inzistiralo se na daljnjem preuređenju države u kojoj bi se osnovala posebna srpska banovina, koja je pretendirala da obuhvati sva područja izvan banovine Hrvatske i Slovenije. Propaganda pokreta ‘Srbi na okup’ došla je i u Hrvatskoj do vidljivog izražaja. Našla je nosioca u elementima iz srpskih građanskih stranaka, grupacija, organizacija, društava, uključujući i dio pravoslavnog svećenstva, koji su organizirali akcije u krajevima gdje je nastanjeno srpsko stanovništvo, pod parolom da je njegov položaj postao neizvjestan u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. U tom cilju u Zagrebu je u veljači 1940. pokrenut list ‘Srpska riječ’, a nakon zabrane toga lista u travnju je počela izlaziti ‘Nova srpska riječ’. Organiziraju se skupštine na kojima istupaju predstavnici pojedinih stranaka i organizacija. Pod parolom da su Srbi i srpstvo u opasnosti, teži se utjecati na stanovništvo u širim razmjerima, pa se u tu svrhu skupljaju potpisi i upućuju delegacije i peticije u Beograd, sa zahtjevom za otcjepljenje ‘srpskih srezova’ od Banovine Hrvatske. (Opširnije: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX. veka, zbornik radova, IV, Beograd 1962., str. 6.).

 Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.

(Vidi: Ivan Jelić, ‘O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj’, zbornik radova Historijskog instituta Slavonije, br.3, Slav. Brod 1965, str. 147. i dalje; preuzeto iz: Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 16/17.)

Kad je trebalo služiti velikosrpskom režimu i terorizirati nezaštićeni narod, četnici su bili vrlo aktivni, cijelo vrijeme propagirajući kao temeljne ciljeve svoje borbe “zaštitu srpskog naroda” i “borbu za Otadžbinu”. Kada je, međutim, došlo vrijeme da se pruži otpor vojsci okupatora – Njemačke i Italije, stvar je dobivala sasvim drugu dimenziju.

Jedan drugi povjesničar, o ponašanju četnika u razdoblju između dva svjetska rata i neposredno nakon okupacije Jugoslavije piše:

Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja je pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost… ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane ‘kralja i otadžbinu’, u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koje su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenskim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, da se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće …

(Vidi: Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 290.)

O praktičnom djelovanju velikosrpskih i četničkih elemenata neposredno nakon okupacije Hrvatske, u već citiranom djelu na str.32-35., dr Fikreta Jelić-Butić kaže:

…Konkretna akcija (srpskih nacionalista – opaska Z.P.) je najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. (Ta je vijest objavljena 8.V.1941. u listu ‘San Marco’, koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja).

Nakon što nabraja glavne organizatore četničke akcije u ovom dijelu Hrvatske prema regijama za koje su bili zaduženi (Dobrosav Jevđević, pop Sergije Urukalo, pop Momčilo Đujić, Živko Brković, Pajo Popović, Vlado Novaković i Stevo Rađenović), autor nastavlja:

…Osim splitskog, svojom djelatnošću isticali su se (četnički – opaska Z.P.) odbori u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Iako su se odbori financirali prikupljanjem dobrovoljnih priloga, pomoć su dobivali i od talijanskih faktora, zainteresiranih da u njima steknu utjecaj. (Opširnije: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-32.). Njihova djelatnost dobiva sve vidljivije političko usmjerenje od nacionalistički orijentiranih elemenata.(U vezi s radom tih odbora Stanisavljević zaključuje: ‘Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima, ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom itd., odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije. Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.

 (…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički …karakter odbora i njihovih akcija’.

 (Vidi: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str. 33.)

 (…) Novakovićeva akcija nije bila usamljen primjer reagiranja srpskih političara na situaciju u NDH. Nešto kasnije uslijedit će upućivanje predstavki i s drugih područja. Tako je sredinom kolovoza Novica Kraljević, pravnik iz Trebinja, uputio predstavku prefektu talijanske provincije u Kotoru Francu Scasellatiju, s molbom da Italija okupira Hercegovinu. Kraljević navodi da predstavku upućuje ‘ne samo kao želju izbjeglica iz Hercegovine, nego i kao želje izbjeglica iz Hercegovine i svih srpskih zemalja.’ Taj se zahtjev objašnjava ovim riječima: ‘Prije svega prilike u Hercegovini i u Dubrovniku (ovo dvoje čini cjelinu) iziskuju neophodnost da Italija okupira Hercegovinu i Dubrovnik i sve zemlje koje im pripadaju (najmanje Dalmaciju do ušća Neretve i Hercegovinu do Konjica).’ (Vidi: Rade Petrović, ‘Počeci saradnje Jevđevića i Birčanina sa talijanskim okupatorom 1941. godine, Prilog istoriji četničko-talijanske kolaboracije 1941.’, ‘Prilozi’, Institut za istoriju, Sarajevo, br.19., 1982., str. 204.). Nešto kasnije, krajem rujna, došavši u Split, posebnu je predstavku uputio generalu Dalmazzu Dobroslav Jevđević, inače osoba koja je smatrana najistaknutijim pripadnikom predratne četničke organizacije u Bosni i Hercegovini. U predstavci se talijanska vojska poziva da okupira područje istočne Bosne, kako bi se onemogućio teror ustaškog režima (Rade Petrović, isto, str. 211-213.)

 …U pojedinim gradovima organiziraju se odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, skupljaju se novci i materijalna sredstva za prihvaćanje i smještaj izbjeglica. Prvi i na neki način središnji odbor, osnovan je u Splitu krajem svibnja. Bio je to i određeni oblik okupljanja poznatijih srpskih političara koji su došli u Split da se sklone. ( Drago Gizdić, ‘Dalmacija 1941’, Zagreb, 1959., str. 165, bilježi krajem svibnja da ‘u Split sve više dolaze, pod okrilje Talijana, bivši režimlije’. Ponegdje se u dokumentima taj odbor naziva Srpski odbor ili Srpski komitet. Gizdić navodi i podatak da su 22. VIII. posjetili talijanskog prefekta u Splitu Zerbina ‘velikojugosloveni’ Josip Jablanović, bivši ban Primorske banovine, Mirko Buić, nekadašnji funkcionar Sokola u Splitu, Jakša Račić, liječnik, Šimunić, nekadašnji policijski funkcionar, i još neke osobe). Na čelu odbora (u Splitu) bio je pravoslavni pop Sergije Urukalo.

(Đuro Stanisavljević – navedeno djelo, str. 19. – navodi da je tih dodira bilo u sjevernoj Dalmaciji s talijanskim garnizonima u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Također su posebne delegacije donjolapačkog i otočačkog kotara uputile predstavke ‘u ime Srba Like’).

(Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 33.)

Slijedi još jedna, vrlo interesantna tema, vezana za “srpske izbjeglice”:

…Teško je preciznije odrediti koliko je bilo izbjeglica, jer su dosta velike razlike između pojedinih izvora i procjena. Po svoj prilici dvije do tri tisuće. (To je podatak koji donosi guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini u svom izvještaju u Rim, 29. VII. 1941. On navodi da se na anektiranom području Dalmacije ‘nalazi izvjestan broj osoba srpske nacionalnosti, između dvije do tri tisuće, koje ovdje borave od prije rata ili su se sklonile poslijednjih tjedana’. (A VII, Tal. Arhiv, kut. 540, br. Reg. 25/2). Prema izvještaju prefekture u Zadru, 5. VIII. 1941., na području zadarske provincije nalazi se oko 900 izbjeglica. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj.1., str. 535). Drago Gizdić, ‘Dalmacija 1941’, Zagreb, 1959., str. 178. i 219., navodi da je do 20. VI. na anektirano područje pobjeglo oko 6.000 osoba iz Knina, Drniša, Like i Bosanske Krajine, a do kraja srpnja da ih je izbjeglo oko 15.000. Đuro Stanisavljević, međutim, (navedeno djelo, str. 32.) zaključuje da su te cifre ‘znatno preterane’ te da bi brojka od 1.500 mogla biti najpribližnija. On navodi da je od tog broja bilo ‘oko 800 aktivnih muškaraca. (– isto)

O tomu kako su “srpske izbjeglice” korištene kao sredstvo za okupaciju, dr Fikreta Jelić-Butić u nastavku piše – pozivajući se ponovno na srpskog autora Đuru Stanisavljevića:

(…) Najozbiljnije se, naime, računalo s time da izbjeglice čine važan faktor u intervenciji talijanskih trupa, koja je trebala uslijediti da bi se ostvarila pacifikacija ustaničkog područja…U organizaciji povratka, početkom kolovoza, Talijani su pružili određenu pomoć. (Glavnina izbjeglica vratila se u Kninsku krajinu i Liku od 2. do 4.VIII. 1941. – Stanisavljević, navedeno djelo, str. 49. ). ‘Izbeglicama su dati kamioni za prevoz, ali isto tako i fašističke značke za raspoznavanje. Starešine su dobile detaljna uputstva za rad, a ostala masa izbeglica naređenje da se bez dozvole italijanskih vlasti ne sme kretati iz mesta odredišta. Tako su izbeglice krenule u svoje krajeve istovremeno kada su i italijanske trupe pokrenute u intervenciju, samo s tom razlikom, što su prvi dobili ulogu prethodnice drugih.’ (isto, str.49.).

Bilo je jasno da izbjeglice trebaju poslužiti provođenju određenog cilja. U vezi s tim, dakako, posebna je uloga bila namijenjena spomenutoj istaknutoj grupi srpskih političara koji su u dotadašnjim dodirima s Talijanima već izrazili spremnost da surađuju s talijanskim vojnim faktorima. U tome su, dakako, vidjeli i mogućnost jačanja vlastitih pozicija u srpskom stanovništvu. Dolazeći u pojedine krajeve oni zapravo izbijaju na površinu kao glavni nosioci određene politike, koja će uskoro rezultirati utemeljenjem četničkog pokreta u Hrvatskoj. Đujić je došao u Strmicu, Živko Brković u Golubić, Pajo Popović u Kosovo Polje, Vlado Novaković u Pađene, a Stevo Rađenović u južnu Liku.

(Vidi: Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 41.)

Opisujući situaciju u talijanskoj okupacionoj zoni u ljeto (srpanj-kolovoz) 1941. godine, jedan drugi (također već citirani) povjesničar navodi:

(…) Dokle su talijanski okupatori čak i samim prisustvom svojih vojnih jedinica na ovome području omogućavali ustašama da provode svoj poznati teroristički režim, dotle su talijanske okupacione komande u isto vrijeme sarađivale i s velikosrpskim četničkim organizacijama koje su podržavali, opskrbljivali ih oružjem i drugim materijalom, te novcem…Tako su npr. u Dalmaciji i pored saradnji s ustašama i domobranskim komandama sarađivali s četničkim grupama na čelu s popom Momčilom Đujićem (u sjevernoj Dalmaciji i Lici), sa Dobrosavom Jevđevićem u Hercegovini i sa drugim četničkim formacijama pod komandom Draže Mihailovića.

(Vidi: Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojno delo, str. 249.)

U posljednjih 20-ak godina, napravljeni su stanoviti pomaci vezano za detaljnije izučavanje ovdje spomenutih događaja i njihovo znanstveno valoriziranje u svijetlu novootkrivenih činjenica koje se u cijelosti uklapaju u ono što su pisali ovdje citirani autori: dr. Fikreta Jelić-Butić, dr. Ivan Jelić, Nusret Šehić, dr. Ferdo Čulinović, August Cesarec i dr. Đuro Stanisavljević.

Jedan od najvećih pomaka – barem kad su u pitanju događanja u južnoj Lici, napravio je Krešimir Matijević sa svojim izvornim znanstvenim radom ‘Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije’

(Filozofski fakultet Zagreb, 2006., mentor dr. sc. Ivo Goldstein; https://www.scribd.com/doc/29399758/Vojno-politička-organizacija-četnika-u-Lici-do-kapitulacije-Italije)

Već na prvim stranicama (1-3) Matijević opisuje stanje u Lici i razgranato djelovanje četnika koji surađuju s Talijanima i prevladavaju u “ustaničkoj masi” koja se digla ne protiv okupatora, nego protiv NDH i hrvatskog naroda planirajući ga istrijebiti.

Ustaše nemaju ni ljudstva ni snage ni za kakve opsežnije akcije (posebice prvih mjeseci, jer i Oružništvo uspostavljaju tako da zadržavaju kompletne postave kraljevske žandarmerije u kojoj je veliki postotak Srba) i njihove prve akcije usmjerene su na razbijanje predratnih četničkih ćelija, pa i onih u Lici i sjevernoj Dalmaciji, gdje su postojali jaki četnički centri i vrlo razgranata četnička aktivnost, kako vojna, tako i propagandna (pokret “Srbi na okup”, zahtjevi Srba iz Dalmacije – peticija sa 100.000 potpisa za amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like i njihovo pripojenje Italiji – akciju vodili Niko Novaković Longo, Boško Desnica, vijest o tomu objavio je i talijanski okupacijski list San Marco 8.svibnja 1941.).

Ustaše pored toga razbijaju ćelije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka (JNS, JRZ) čiji su najugledniji predstavnici oslonac četničkih aktivnosti (uglavnom bivši “poslanici” iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj).Od početka je na djelu potpuna suradnja većine Srba i četnika s Talijanima od kojih dobivaju naoružanje i potporu kako bi vodili borbu protiv NDH.

Propaganda koju vode prvaci pokreta “Srbi na okup” i četnici svodi se specijalni rat protiv NDH i Hrvata, tako da se izmišljaju ubojstva i pokolji, a narod potiče na bijeg u izbjegličke centre (poput Kistanja), otkuda se poslije nekog vremena te srpske “izbjeglice” vraćaju naoružane od Talijana i ne rijetko s talijanskim fašističkim oznakama i vode borbu protiv ustaša (o čemu detaljno piše i Đuro Stanisavljević u citiranim dijelovima).

Sve to sasvim jasno govori što se ustvari događalo u prvim mjesecima rata na području Like i sjeverne Dalmacije.

Matijević detaljno i pedantno secira građu koja potječe iz četničkih arhiva i arhiva OZN-e i potpuno je vidljivo da se u svim događajima pojavljuju imena istih četničkih kolovođa koji tobože sudjeluju u “antifašističkom ustanku” u Srbu i okolici ili su u vezi s “ustanicima” dok istodobno surađuju a Talijanima i s četničkim vojvodom Momčilom Đujićem (Stojan Matić, Stevo Rađenović, Mane Rokvić, Branko Bogunović, Jovo Keča, Miloš Torbica, Pajica Omčikus i drugi).

Iz navedenih podataka, jasno je u kojoj mjeri su destabiliziranju stanja doprinosili četnici i “srpske izbjeglice” i to upravo na prostorima gdje su (prema tvrdnjama Milana Bulajića i njemu sličnih “povjesničara”) Srbi u prvim mjesecima rata doživjeli najveći “genocid od ustaša”.

Dakle, na području na kojem djeluje najmanje pet organiziranih oružanih sila (ustaše, partizani, četnici, Talijani, Nijemci, uz skupine četničkih “letećih odreda” i četnika koji su djelovali izvan svake kontrole i bavili se uglavnom ubojstvima, pljačkom i paleži zbog ratnog plijena) i uz plansko i organizirano širenje međunacionalne mržnje od strane četničkih nacionalista, te evidentne zločine koje su vršili na tom prostoru sustavno i kontinuirano od sredine tridesetih godina nadalje, optužiti isključivo jednu stranu (ustaše) za “genocid”, u najmanju ruku je neodgovorno i neozbiljno.

Fenomen međunacionalne mržnje, isključivosti, i konačno, krvavog sukoba između Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu, nije moguće promatrati neovisno o svim ovim događanjima i zanemarujući krvavu velikosrpsku diktaturu koja je Hrvate tlačila gotovo pune 23 godine – od razdoblja jugoslavenskog “ujedinjenja”, do početka novog svjetskog sukoba.

Historiografija ima dovoljno dokumenata i dokaza kojima se na objektivan i relevantan način može dokazati da su četnici služeći velikosrpskoj ideji, surađivali s okupatorima Kraljevine Jugoslavije (za koju su se tobože borili), te da su u prvim mjesecima rata nastupali zajedno i s komunistima i Talijanima.

U talijanskoj okupacijskoj zoni (Istra, Dalmacija, Lika, Kordun, Crna Gora), bespogovorno su služili Talijanima (s njima činili masovne zločine, pomagali učvršćivanje fašističke diktature i talijanske okupacije, i bili neprijatelji isključivo Paveliću i NDH).

U istočnoj Bosni, sklapali su sporazume o zajedničkoj borbi s partizanima protiv uspostave NDH, dok su u isto vrijeme masovno ubijali muslimane i Hrvate (vojvoda Jezdimir Dangić i njegovi četnici).

U Srbiji su, pak, bespogovorno služili okupatorskom njemačkom režimu, pa su s Ljotićevom Dobrovoljačkom vojskom, Nedićevom Srpskom državnom stražom, Specijalnom policijom, Žandarmerijom i drugim izdajnicima izvršavali njihove naloge – bili sudionici u masovnim strijeljanjima i masakrima nad pripadnicima vlastitog naroda i odvodili civile u logore (Kragujevac, Kraljevo, Užice, Jajinci, Šabac, Sajmište itd.).

Bilo je i pokušaja dogovora četnika s ustašama (u nekim dijelovima Bosne), o zajedničkoj borbi protiv komunista, pa čak i potpisivanja sporazuma, pri čemu je 18 četničkih vojvoda priznalo Pavelićevu vlast (među njima i zapovjednici tzv. Ozrenskih četničkih odreda).

Uostalom, i sam predsjednik srpske kvislinške vlade Milan Nedić nije imao ništa protiv uspostave NDH, pod uvjetom da on dobije svoju SveSrbiju (u koju bi bili uključeni dijelovi Bosne i Hercegovine i jadranskog priobalja).

Također se ne smije izgubiti iz vida i sljedeće činjenice:

1.Naredbom armijskog đenerala kraljevske vojske Milutina Đ. Nedića, u rujnu 1940. godine, svakoj od armija vojske Kraljevine Jugoslavije pridodan je po jedan četnički “leteći” odred (koje i danas Srbi s ponosom nazivaju svojim prvim “specijalcima”) i ti odredi su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine počinili zločine prije proglašenja NDH.

Zločini u okolici Bjelovara, u selima Cim i Ilići kod Mostara i na brojnim drugim mjestima, i to dok ustaša nigdje nije bilo (!), svjedoče o tomu da su Srbi listom ustali protiv bilo kakve hrvatske samostalnosti i da im je glavni cilj bio spriječiti uspostavu NDH.

Uostalom, atmosfera mržnje prema Hrvatima imala je svoju kulminaciju već u razdoblju formiranja Banovine Hrvatske (1939.), kada su Srbi masovno ustali protiv prava hrvatskog naroda na autonomiju u okviru Kraljevine Jugoslavije. Tada je – prema podacima koje javno iznio dr. Ljubo Boban – samo u Savskoj Banovini, bilo već 117 naoružanih četničkih postrojbi koje su samo čekale trenutak za akciju.

2.Philip J. Cohen u svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću, piše kako su već u ožujku 1941. godine četnicima u Hrvatskoj stizala pojačanja iz Srbije, a velikosrpski ekstremisti iz četničkih i monarhističkih tabora ujedinjeni s ostacima kraljevske vojske, nastupali su s istim ciljem: u uvjetima okupacije etnički očistiti sve što nije srpsko i uspostaviti “Veliku Srbiju” uz pomoć Nijemaca i Talijana.

Nakon svih činjenica koje su danas poznate, tvrditi kako je bilo tko u Srbu 1941. godine pokrenuo “antifašistički ustanak” najobičnije je bulažnjenje i to nema ničega zajedničkog s povijesnom istinom.

Jasno je to svima, pa i onoj šačici “antifašista” koji se tamo svakog 27. srpnja okupljaju slaveći zločin genocida nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima, razaranje njihovih sela, progone i bestijalne zločine.

kraj –

Autor / Zlatko Pinter


EVO ZAŠTO JE PAO LAŽNI MIT O “ANTIFAŠISTIČKOM USTANKU” U SRBU 27. SRPNJA 1941.


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

1 × 4 =