EVO tko se boji REFERENDUMA u demokratskoj Hrvatskoj?

U razvijenim demokracijama referendumi na razini države kao i na lokalnoj razini postali su neotuđivi demokratski standardi i gle čuda, potiču ih baš sami političari...

Tko se boji referenduma u demokratskoj i neovisnoj RH?
Podijeli
  • 353
  • 1
  •  
  •  
  •  
    354
    Shares

Hrvatskim političarima puna su usta demokracije, visokih demokratskih standarda koje je RH dosegla i kao takva postala ravnopravna članica EU-a i NATO-a.

Ponavljaju nam  mantre o visokim civilizacijskim dosezima, o slobodama, odnosima prema manjinama, obrazovanju za budućnost,  zaštiti ženskih prava i sličnim temama, što se uglavnom vrte i na  svim mainstream medijima u Hrvatskoj.

Daleko su manje rječiti kad je u pitanju sve ono po čemu je Hrvatska zadnja ili među zadnjim državama u EU, nemušti kad su u pitanju teme od presudne važnosti za opstanak i budućnost  Lijepe naše.

Primjerice,  o  prijetnji  potpunim demografskmi slomom, o zastrašujućem trendu iseljavanja,  o mitu i korupciji te  korumpiranom pravosuđu,  o građanima koji su uništeni ovršnim zakonom, o bezperspektivnosti mladih naraštaja, o gladnima i siromašnima,  o lošem vođenju vanjske politike i zaštiti nacionalnih interesa itd.

A budući da se  naše političke elite,  bez ikakve odgovornosti  i posljedica, samo vrte i smjenjuju na vlasti, sve više se približavajući međusobno, a udaljujući  se od naroda, narod je shvatio da mora preuzeti  stvar u svoje ruke kako bi pokazao da tako više ne može. I okrenuo se referendumima kao najdemokratskijem i najneposrednijem obliku izjašnjavanja i odlučivanja o pitanjima bitnim za lokalnu zajednicu i   za državu.

U Temeljnim odredbama Ustav RH kaže: U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, a r eferendum  je kao način iskazivanja narodne volje Ustavom RH zaštićena i zajamčena kategorija.

Tako ovih dana svjedočimo tome da su dvije građanske inicijative s velikim brojem građanskih udruga  pokrenule skupljanje potpisa za raspisivanje dvaju  referenduma.

Jedan je svjetonazorski: za otkazivanje,nedavno u  Saboru ratificirane,  Istanbulske konvencije koja na mala vrata uvodi rodnu ideologiju sa svim pripadajućim posljedicama, a pod perfidnom krinkom zaštite žena. Referendum je jedino što  je preostalo nakon  svega viđenoga zadnjih mjeseci,  kad se ta konvencijaratificiralapolitičkim mešetarenjem i trgovnom, silovanjem demokracije i zdravog razuma, gušenjem savjesti i ucjenama,  usprkos tome što je velika  većina hrvatskih građana bila protiv ratifikacije i to jasno pokazala tijekom javne raprave i izlazeći na ulicu.

Rekli bismo,  već viđeno dugi niz godina:  birači drumom, a političari –  koje su izabrali zbog  određenih  obećanja i programa –  šumom.  Vlast koja proizlaziiz naroda  neprestano vara  narod.  Narod stoga više nema razloga vjerovati  onima  koji ne drže ni do riječi nii do zakona, a najmanje do naroda i njegove volje.

Druga referendumska inicijativa odnosi se na izmjenu izbornoga zakona,  jer stvarno  je jasno svima u ovoj državi,  koji joj žele dobro,  da se Hrvatska s ovakvim izbornim sustavom ne može ni pomaknuti prema bilo kakvom boljitku.

Prvi koji su se izjasnili protiv oba  referenduma, a poglavito ovog drugog koji u svom prijedlogu nosi, preferencijalni način glasovanja , kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, jesu upravo dvije najjače stranke u RH,  HDZ i SDP.

Ovakva rekacija HDZ-a i SDP-a mogla se i očekivati iz jednostavnog razloga  što te stranke u svojoj srži nisu nimalo demokratske, već su autoritativne sa stalnom unutarnjom borbom  raznih frakcija.

Kako onda očekivati da će demokracije biti na državnoj razini?

Kad tome dodamo njihova koaliranja s beznačajnim strančicama koje jedva prelaze ili uopće ne prelaze same ni izborni prag, dobije se  ono što imamo:  podobnost i uhljebništvo, najgora opcija za jednu državu.

Jako dobro znamo, kao i šira hrvatska javnost,  da u ovim strankama postoje i izuzetno sposobni ljudi i članovi tih stranaka po svim resorima, ali nažalost,  zbog  razloga koji smo naveli, oni se ne mogu  probiti u vrh i svojim neupitnim sposobnostima i znanjem i pomoći Hrvatskoj, koja  sve jače tone u smrtonosnom zagrljaju sebičnost, taštine, pohlepe, izdaje, oholosti i sljepoće onih u vrhu.

Što reći o izbornom zakonu u kojem se nacionalnim manjinama izravno  jamči osam zastupničkih mjesta , što nije poznato ni u jednoj državi na svijetu? Dok istovremeno hrvatska dijaspora, koja je višemilijunska, koja je svojim znanjem, materijalnom i svakom drugom pomoći, promidžbom i ljubavlju pomogla Hrvatskoj do oslobođenja i osamostaljenja te koja bi mogla biti njezin zamašnjak u izlasku iz krize i u napretku,  u izbornom zakonu nema onu zastupljenost  koju bi  morala imati.

Pitamo se gdje će i kako glasovati preko tristo tisuća hrvatskih građana koji su u posljednjih nekoliko godina napustili Hrvatsku.?

Ne možemo ne dotaknuti se  stravične izjave riječkoga  gradonačelnika  Vojka Obersnela,  koji je tahijevskim stilom  vlastodršca ponosno  izjavio da će zabraniti prikupljanje potpisa  za referendume u  Rijeci jer da je riječ o zaštiti žena i djece od nasilja , a sve one koji se s pravom protive ratifikaciji Istanbulske proglašava lažovima i nasilnicima te ih optužuje za manipulaciju istinom. Dakle, sebe je stavio za arbitra istine, nakon svih onih rasprava u Saboru i zaboravljajući da su danas otvorene ne samo granice dražava nego i izvori informacija pa da danas drugovi ne mogu više svoju laž nametati kao istinu, jedinu i nedodirljivu. Time je pokazao tragikomičnost jednog mentalnog sklopa koji je Czesław Miłosz nazvao zašužnjenim umom.

No,ozbiljnije je to što tim činom Obersnel izravno krši Ustav RH, a da nitko na to ne reagira. Stoga se pitamo:  gdje je sad Ustavni sud i zašto nije reagirao na takve izjave?

U razvijenim demokracijama referendumi na razini države kao i na lokalnoj razini  postali su neotuđivi demokratski standardi i gle čuda, potiču ih baš sami političari.

Hrvatska je nažalost do sada imala samo dva referenduma, onaj o samostalnosti i odcjepljenju od ex Jugoslavije, a legitimitet tom referendumu proizašao je baš iz Ustava te ex Jugoslavije iz 1974. godine.

Značaj tog referenduma i rezultati istog ugrađeni su u same temelje samostalne i neovisne RH. Zasigurno  je taj referendum najvažniji  događaj 90-tih godina jer je dr. Franjo Tuđman, tvorac hrvatske države, vizionar i strateg, znao da bez takvog referenduma  nema nikakve šanse stvoriti neovisnu i samostalnu državu.

Da nije bilo tog referenduma o samostalnosti RH, gledano iz kuta međunarodnog prava, mi, hrvatski branitelji ne bismo imali što braniti  od velikosrpske i jugokomunističke JNA agresije na RH.

Drugi referendum bio je onaj o ulasku Hrvatske u EU, na koji je izlaznost birača u postotku bila smiješno niska, a mi bismo dodali: kad se nešto hoće (MORA), sve je moguće.

Nažalost,  propušteno je više  prilika kada se za boljitak Hrvatske trebao koristiti referendum.  Tako se se umjesto prosvjeda branitelja u Savskoj trebalo  pozvati  hrvatske branitelje i sve građane RH na raspisivanje referenduma pomoću kojeg  bi se  obrambeni Domovinski rat zaštitio hrvatskim Ustavom.

Na kraju želimo poručiti:  Hrvatska se nalazi na velikoj prekretnici. Ili će postati istinska demokratska država i krenuti prema konačnom prosperitetu te živjeti svoju bogatu tradiciju, svoje svjetonazore i svoje kršćanske korijene, a što želi, uvjereni smo, velika većina građana RH ili će ostati zarobljena u vladavini manjine, po svim osnovama,  i nedemokratskoga višestranačja.

Uredništvo Braniteljskog portala daje punu potporu građanskim  inicijativama i ostalim udrugama za oba referenduma, s iskrenom vjerom da se ne radi ni o kakvoj manipulaciji,  već o istinskom htijenju za promjenama demokratskom metodom refernduma.

Uredništvo Braniteljskog portala

 

 


Podijeli
  • 353
  • 1
  •  
  •  
  •  
    354
    Shares

14 KOMENTARI

  1. Političari,,Što više pričaju da odlučujemo i da smo kovači svoje sudbine sve smo dalji od toga. Čim kažu da će biti bolje,znam da će biti gore. Čim obećavaju znam da će uzeti. Najviše mrze slobodu i zato o njoj najviše pričaju. Najdraži im je tuđi kruh i zato ga naj radije jedu. Riječi upotrebljavaju kao umjetno gnojivo da nahrane gladna politička polja,da prevare biljke i plodove,da pohvale sami sebe i da sakriju svoja djela. Pričaju,u nedogled pričaju,a te priče djeluju isto kao kad ti netko mokri na glavu s koje mokraća curi za vrat. Ponašaju se kao bogovi od kojih nema boljih i jačih bogova. A mali griješi čovjek može im se samo diviti,može ih samo u sebi psovati.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

dva × dva =