Podijeli

Što se dogodilo u Srbu 25. srpnja 1990.?

Kako su pobunjeni Srbi zamislili svoju suverenost i autonomiju

Dvadeset i druga je obljetnica jednoga sudbinski važnoga dokumenta za „vascelu“ povijest Srba u Hrvatskoj, ali i za političku povijest Hrvatske. O tom se dokumentu može čuti tek na marginama društvenih zbivanja, iako njegovi ciljevi i danas žive u hrvatskom društvu i imaju sasvim jasne i dovoljno glasne provoditelje s kojima se čak koalira ne samo na lokalnim, Najava rata23. srpnja 1990., sastali su se predsjednik SDS-a Jovan Rašković i hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Rašković je „izjavio (je) da se može govoriti o ustanku srpskog naroda, koji još nije oružani, ali da do takvog nedostaje ‘jedna mala distanca’ i da je srpski narod ‘lud narod’već i na državnim razinama.

Pobunjeni Srbi iz Hrvatske na valu velikosrpske politike Beograda usvojili su na velikom mitingu održanom 25. srpnja 1990. u hrvatskom Srbu Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda (više o tome vidi: Mile Dakić, Krajina kroz raskovicvijekove, Beograd, 2002.; N. Piskač, Nebeska Srbija u Hrvatskoj, Zaprešić, 2005.; D. Pauković, Uspon i pad „Republike Srpske Krajine“, Zagreb, 2005.; N. Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., Zagreb, 2005.; M. Valentić, Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995., Zagreb – Slavonski Brod, 2010.).

To je lud narod. Oni su naoružani…

Istoga dana 25. srpnja zakazana je sjednica Hrvatskoga sabora na kojemu će se usvojiti amandmani na Ustav iz 1974. Svrha i cilj ustavnih amandmana bio je promjena socijalističkih i komunističkih simbola, kao i odluka o donošenju potpuno novoga hrvatskoga ustava. Naravno da srpski zastupnici SDS-a u Saboru nisu došli na zakazanu sjednicu. Važniji im je bio velikosrpski miting u Srbu. Dva dana ranije, 23. srpnja 1990., sastali su se predsjednik SDS-a Jovan Rašković i hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Rašković je „izjavio (je) da se može govoriti o ustanku srpskog naroda, koji još nije oružani, ali da do takvog nedostaje ‘jedna mala distanca’ i da je srpski narod ‘lud narod’, odnosno: To je lud narod, ja sam psihijatar, to je lud narod. Ja Vam to kažem, da je lud… To je lud svijet. Oni su naoružani neviđeno. To je svijet koji je naoružan, isto kao i komandosi.“ (Barić).

Na mitingu u Srbu bilo je između 120.00 (Barić) i 150.000 (Valentić) pobunjenih Srba. Među njima i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. „Od njegovih pristaša s četničkom ikonografijom mogao se kupiti svečani broj četničkoga glasila ‘Velika Srbija’ za 10 Cetnici kolju nepoznatu zrtvudinara.PorukeU mnoštvu izvikivanih parola mogle su se, prema medijskim izvješćima, najčešće čuti ove: ‘Živio Milošević’, ‘Ovo je Srbija’, ‘Ne bojimo se ustaša’, ‘Zaklat ćemo Tuđmana’“ U mnoštvu izvikivanih parola mogle su se, prema medijskim izvješćima, najčešće čuti ove: ‘Živio Milošević’, ‘Ovo je Srbija’, ‘Ne bojimo se ustaša’, ‘Zaklat ćemo Tuđmana’“ (Valentić).

Jučer Srpsko nacionalno vijeće, danas Srpsko narodno vijeće

Samom mitingu prethodio je sastanak srpskih vođa u Hrvatskoj. Zaključci s toga skupa trebali su biti predstavljeni velikom skupu. „Donesena je odluka o osnivanju Srpskoga nacionalnog vijeća (SNV), u čiji sastav su ušli: Jovan Rašković, Milan Babić (predsjednik Skupštine općine Knin), David Rastović (predsjednik Skupštine općine Donji Lapac), Slavko Dokmanović (predsjednik Skupštine općine Vukovar), Velibor Matijašević (predsjednik Skupštine općine Glina), Simo Rajšić (predsjednik Skupštine općine Dvor na Uni), Mile Dakić (predsjednik JSDS-a), Vojislav Lukić, jerej Savo Bosanac (predstavnik Srpske pravoslavne crkve), kao i zastupnici SDS-a u Hrvatskom saboru: Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Radoslav Tanjga, Ratko Ličina i Dušan Ergarac“ (Barić).

U Hrvatskoj i danas (2012.!) postoji SNV. S time da onaj N znači „narodno“. Imaju i svoj tjednik (Novosti). Današnji SNV o sebi kaže: „Srpsko narodno vijeće je izabrano političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj u stvarima u koje pripadaju pitanja njihovih neotuđivih ljudskih, građanskih i nacionalnih prava, te u pitanjima njihova identiteta, SNV kao institucijaSrpsko narodno vijeće je osnovano na temelju Erdutskog sporazuma, koji Srbima jamči lokalnu manjinsku samoupravu, te posebno točke 9. “Pisma Vlade Republike Hrvatske o dovršenju mirne reintegracije područja pod prijelaznom upravom” – kao vijeće srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, odnosno kao institucija manjinske, etničke samouprave Srba u Hrvatskoj i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj“njihove participacije i integracije u hrvatsko društvo.

Srpsko narodno vijeće je osnovano na temelju Erdutskog sporazuma, koji Srbima jamči lokalnu manjinsku samoupravu, te posebno točke 9. “Pisma Vlade Republike Hrvatske o dovršenju mirne reintegracije područja pod prijelaznom upravom” – kao raskovic puhovskivijeće srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, odnosno kao institucija manjinske, etničke samouprave Srba u Hrvatskoj i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj“ (snv.hr).

SNV i pravaši – točno u podne

Nije besplatna reklama, ali je istina da SNV na svojim internetskim stranicama ovih dana poziva: „Srpsko narodno vijeće, Općina Gračac i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Vas pozivaju na proslavu godišnjice Dana ustanka 27. 07. 1941. Narodni zbor održat će se 28. 07. u 12h kod spomenika Ustanku u Srbu. Zainteresirani za polazak iz Zagreba mogu se javiti najkasnije do petka 27. 07. do 12h na broj 01/4886-368 i osigurati mjesto u autobusu. Nakon ceremonijalnog dijela programa predviđeno je druženje okupljenih uz grah i nastupe kulturno-umjetničkih društava“ (isto).

Naravno da 27. srpnja 1941. nije bilo nikakvoga antifašističkoga ustanka, već je riječ o četničkome pokolju svega hrvatskoga i katoličkoga! Dakle, jesu li SNV iz 1990. i ovaj današnji na istoj liniji – nije teško odgovoriti. Opet nije reklama, ali informacije radi – hrvatski pravaši organiziraju istoga dana 28. srpnja na istome mjestu (Srb) svoj skup: „Svi koji dolaze u Srb trebaju doći do Bruvna do 10, 00 sati, a tamo će se u pratnji policije u koloni krenuti na kontra skup u Srb. Skup u Srbu započet će u 11, 00 sati“ – stoji u obavijesti Dražena Keleminca, jednoga od puno pravaških čelnika. Od ostalih SNV-a trenutno je uz ono iz Hrvatske jedno od najaktivnijih „Srpsko nacionalno veće Severnog Kosova“ (kosovoimetohija.org). Nisam uspio saznati stiže lisrb njihova delegacija u Srb na proslavu četničkog ustanka protiv hrvatske države, te u kojoj mjeri surađuju spomenuta dva snv-a.

SDF kontra SNV, Džakula protiv Pupovca

I prije negoli se vratimo na Deklaraciju i njezinu dvadeset i drugu obljetnicu, kako bismo bili informativni i aktualni, spomenimo da se Srbi u Hrvatskoj ne slažu kad je u pitanju proračunski, hrvatski, novac. Evo o čemu je riječ: „Predsjednik upravnog odbora SDF-a Veljko Džakula rekao je na konferenciji za novinare da je i vlada Zorana Milanovića nastavila s praksom HDZ-ovih vlada, koje su netransparentno financirale SNV, pri čemu je iznio podatke da je SNV-u iz državnog proračuna u zadnjih šest godina doznačeno preko 50 milijuna kuna, od čega samo iz proračunske pričuve 25 milijuna. Naglasio je kako je sadašnja vlada u prvih sedam mjeseci mandata SNV-u doznačila 1,8 milijuna kuna iako je vodstvu te nevladine udruge prije godinu dana istekao mandat, a Skupština SNV-a nije konstituirana niti registrirana te nije izabrano njezino vodstvo iako su provedeni manjinski izbori.

Unatoč tome, upozorio je Džakula, vlada iz proračuna i dalje financira SNV, čiji čelnik i potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, kako je rekao, zloupotrebljava tu udrugu. ‘Srpska zajednica, kao i sve ostale nacionalne manjine, treba svoju nacionalnu koordinaciju, ali ona se mora konstituirati i registrirati te novac, kao i sve druge udruge, dobivati za programe i na natječaju, a ne da se nekome doznače financijska sredstva i on na terenu donosi kaos, smjenjuje, postavlja povjerenike, nestanimirovic djeluje po zakonu, nego divlje’, poručio je čelnik SDF-a“ (tportal.hr).

Srpski sabor u hrvatskoj državi

„Deklaracija u svojoj programskoj dimenziji unosi u pobunjenički program dva glavna cilja: dvojni suverenitet i poseban teritorij“ (Valentić). U Deklaraciji „srpski narod koji živi na istorijskim teritorijama objedinjenim sadašnjim granicama SR Hrvatske“ iznosi šest točaka (vidi Prilog).

Ukratko: Srbi su u Hrvatskoj suveren narod, zato imaju pravo na autonomiju. Kakva će autonomija biti ovisi od federativnog ili konfederativnog uređenja Jugoslavije. Bude li federacije Srbi će tražiti kulturnu autonomiju. Bude li Jugoslavija konfederacija Srbi imaju pravo na političku i teritorijalnu autonomiju. „Odredivši budući sadržaj srpskoga suvereniteta u uvjetima mogućeg federativnog ili konfederativnog ustroja Jugoslavije, Deklaracija određuje da će u budućnosti politički predstavnik srpskog naroda u Hrvatskoj biti Srpski sabor, a njegovo izvršno tijelo bit će Srpsko nacionalno vijeće“ (Valentić).

Također je bitno da jedino SNV može organizirati izjašnjavanje ili referendum o bitnim pitanjima pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Srpski sabor (miting) u Srbu je proglasio ništavnim sve ustavne promjene i odluke Hrvatskoga sabora. Time pobunjeni Srbi u Hrvatskoj ne priznaju hrvatsku zastavu i grb. Za njih je hrvatsko službeno znakovlje – „ustaško“ znakovlje.

Deklaracija je uvod u referendumsko izjašnjavanje pobunjenih Srba u Hrvatskoj o srpskoj autonomiji „na etničkim i historijskim teritorijima“ koja se nalaze unutar sadašnjih granica Republike Hrvatske. Odluku o referendumu donijelo je SNV na svojoj prvoj ekipa_cetnikasjednici održanoj 31. srpnja.

Deklaracija – izjašnjavanje – teritorijalna autonomija

Ministarstvo pravosuđa i uprave Vlade RH zaključilo je 4. kolovoza 1990. da je organiziranje referenduma nelegalno. SNV je u Dvoru na Uni 16. kolovoza na svojoj drugoj sjednici odlučilo da ne će provesti referendum, već „izjašnjavanje“. Ono je i provedeno među pobunjenim Srbima u Hrvatskoj „od 19. avgusta do 2. septembra“. Rezultat izjašnjavanja: „U opštinama i dijelovima opština u kojima je sprovedeno izjašnjavanje izjasnilo se o srpskoj autonomiji ukupno 567.731 od toga: za srpsku autonomiju 567.127, protiv je bilo 144, a nevažećih listića 46“ (Pauković, Piskač).

„Iz ovih podataka možemo zaključiti kako je 1990. godine većina Srba u Hrvatskoj svojevoljno se izjašnjavajući prihvatila velikosrpsku politiku“ (Piskač).

Temeljem Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda i rezultata „izjašnjavanja“ pobunjenih Srba u Hrvatskoj, „Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj na sjednici u Srbu 30. septembra proglasilo je srpsku autonomiju na etničkim i istorijskim teritorijama na kojima ovaj narod živi, i koje se nalaze unutar sadašnjih granica Republike Hrvatske kao Federalne jedinice SFRJ“ (Pauković).

Nenad Piskač

Prilog: Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda…

Polazeći od univerzalnog principa o pravu naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na odcjepljenje, te polazeći od postojećih normi u Ustavu SFRJ i u Ustavu SR Hrvatske, a posebno odredbe ustava SR Hrvatske, da je SR Hrvatska i država srpskog naroda u hrvatskoj, a radi zaštite svoje nacionalne suverenosti i slobode, srpski narod koji živi na istorijskim teritorijama objedinjenim sadašnjim granicama SR Hrvatske, donosi i objavljuje na Srpskom saboru održanom u Srbu dana 25. jula 1990. godine:

DEKLARACIJU

o suverenosti i autonomiji srpskog naroda

1.

U granicama SR Hrvatske, koja je država i srpskog naroda koji živi u SR Hrvatskoj, srpski narod je na osnovi svojih geografskih, istorijskih, društvenih i kulturnih osobenosti, suveren narod na svim pravima koja sadržava suverenost naroda. Srpski narod u SR Hrvatskoj ima pravo da se u zajedništvu sa hrvatskim narodom, ili samostalno, pri uspostavljanju novih odnosa u Jugoslaviji, opredjeljuje za federativno ili konfederativno državno uređenje.

Ne može se bez učešća srpskog naroda u Hrvatskoj birati oblik jugoslavenskog zajedništva, a to naročito vrijedi za situacije legitimnog odcjepljenja. Odcjepljuju se narodi a ne države. Srpski narod daje sebi pravo da se na istorijskim teritorijama, koje objedinjuju sadašnje granice Hrvatske, opredjeljuje sa kime će živjeti, u kojem će režimu živjeti i kako će se povezivati sa drugim narodima u Jugoslaviji. Niko nema istorijsko pravo da određuje sudbinu srpskog naroda koji tu živi vjekovima i prije stvaranja države Hrvatske.

2.

Na osnovi svoje suverenosti srpski narod u Hrvatskoj ima pravo na autonomiju. Sadržaj te autonomije zavisit će od federativnog ili konfederativnog uređenja Jugoslavije.

U uslovima federativnog državnog uređenja srpski narod ima pravo na nesmetanu i bez ograničenja upotrebu u službene i privatne svrhe srpskog književnog jezika, pisma ćirilice, škola i srpskih školskih programa, kulturnih i političkih institucija, preduzeća štampe i srpske radiotelevizije.

Organizacija ovakve autonomije će se provesti samo putem pune opštinske samouprave, posebno u opštinama gdje je srpski narod većinsko stanovništvo i povezivanjem tih opština u zajednice. U uslovima konfederalnog državnog uređenja Jugoslavije srpski narod u Hrvatskoj ima pravo na političko teritorijalnu autonomiju.

3.

Kao politički predstavnik srpskog narod au hrvatskoj konstituiše se Srpski sabor koji zasjeda u Srbu.

Kao izvršni organ Srpskog sabora konstituiše se Srpsko nacionalno vijeće. Srpsko nacionalno vijeće ima pravo da organizuje plebiscitarno izjašnjavanje srpskog naroda o svim pitanjima bitnim za njegov položaj u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kao i o drugim pitanjima koja se tiču ostvarivanja srpskog suvereniteta i autonomnosti.

4.

Srpsko nacionalno vijeće predstavlja samostalni organ koji između dva zasjedanja Srpskog sabora sprovodi odluke Srpskog sabora i ove Deklaracije, te priprema pitanja o kojima će se izjašnjavati Srpski sabor i plebiscitarno srpski narod.

5.

Srpski sabor, na zasjedanju u Srbu, 25. Jula 1990. godine, proglašava ništavnim za srpski narod u Hrvatskoj sve ustavne i zakonske promjene koje negiraju njegov suverenitet kao naroda i umanjuju njegova autonomna prava.

6.

Srpski narod u Hrvatskoj ne traži ništa više od onih prava koja drugi suvremeni narodi europe odavno imaju i uživaju.

Nenad Piskač


Podijeli