Druga nedjelja Došašća – znate li za stari hrvatski običaj Djetinjce?

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Na današnju nedjelju, 6. prosinca, katolički puk pali drugu adventsku svijeću. Prošao je prvi tjedan iščekivanja i bdijenja, a već počinje drugi. Dolazak Kralja je sve bliže, zato se usklik Došašća pojačava i još jače zvoni vjernima: “Bdijte!“…

Pokorničko vrijeme u godini je vrijeme odricanja i čekanja, a Došašće je, uz Korizmu, najvažnije pokorničko vrijeme. A mise, za razliku od korizmenih pokorničkih misa, su tako svečane i uzvišene! Prepune radosnih pjesama, bogato ukrašenih vijenaca, najljepše uređenih crkava i oltara u ljubičastoj (pokorničkoj) boji, nadahnutih svetopisamskih tekstova, brojnih zaziva i zahvala svećenika i naroda.

Odlasci sa ovih pokorničkih misa odišu mirom, toplinom, blizinom i neizmjernom radošću.

U rano jutro, još dok je mrak i svjetlo se tek nazire, sve odiše od slavlja i sve slavi!

Zašto je tako pokornička misa Došašća toliko različita od korizmenih misa i drugih pokorničkih običaja? Jer se želi čovjeku skrenuti misao i duh prema dva slavna i spasonosno ključna Kristova dolaska koja su obilježila i obilježit će svijet trajnim i neizbrisivim pečatom.

Prvi, najveće čudo koje se je ikada dogodilo i ikada će se zbiti na ovoj planeti: utjelovljenje i rođenje Boga živoga u utrobi ponizne, čiste i vjerne službenice Božje – ljubljene nove Eve, blažene djevice Marije. I drugi, slavni i veličanstveni dolazak Sina Božjeg na kraju svijeta „na oblacima nebeskim praćenih trubljom i anđelima Božjim“, u dan Suda.

Stari hrvatski običaj

U današnjim vremenima kada vrijednost obiteljskog zajedništva i međusobnog podupiranja, iz različitih razloga, gubi na svojoj snazi, dobro je prisjetiti se nekadašnjih zanimljivih i simboličnih običaja 2., 3. i 4. nedjelje došašća, a koji nam mogu biti poticaj u osnaženju obitelji i kao male kućne Crkve. Tako se u nekim hrvatskim krajevima, posebno u južnoj Dalmaciji, istočnoj Hercegovini ili među Bunjevcima običavalo obilježavati Djetinjce, Materice i Očiće i to redom u navedene nedjelje. Iako je ponegdje do danas zadržan taj običaj, on je više činjenica oživljavanja stare tradicije, a znatno manje stvarne životne isprepletenosti svakodnevnog života s liturgijskom godinom, kako je to bilo nekada.

Svakom od tih dana bio je cilj, uz značenje ulaska u novu nedjelju došašća i približavanje otajstvu Božjeg utjelovljenja, povezati članove obitelji kroz smijeh, pozitivno zadirkivanje i darivanje. Na 2. nedjelju došašća, kada su se obilježavali Djetinjci, roditelji bi u rano jutro, dok se još djeca nisu ustala iz kreveta, ili pak kada bi se svi vratili sa svete Mise, ali u svakom slučaju u onom trenutku kada se ona ne nadaju, konopcima, remenima ili nekim drugim prikladnim sredstvima vezivali svoju djecu i oslabađali ih tek kada bi im djeca platila otkupninu. Naravno, sve je teklo uz puno smijeha i cjenkanja oko vrijednosti otkupnine.

Djeca su se tako odgajala za odricanje, jer su ih roditelji unaprijed danima i tjednima upozoravali da će ih vezati, pa su tako morala štedjeti od svoga džeparca, prikupljati plodove zemlje, slatkiše i sve drugo čime su na Djetinjce plaćala svoju otkupninu. Naravno, nakon takvog zadirkivanja i cjenkanja, roditelji bi našli načina kako djeci vratiti ono čime su platila svoje oslobođenje, ali su ih istovremeno time učili upijanju važnosti obiteljskog zajedništva i vrijednosti štedljivosti i odgovornosti.
L.K.

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

3 × 2 =