DONOSIMO POTRESNO SVJEDOČANSTVO VASILIJE TUCKER – PAVLOVIĆ, DRAGOVOLJKE I BRANITELJICE, PRIPADNICE 4. VUKOVARSKE BOJNE 3. GARDIJSKE BRIGADE

Bila sam ljuta na sebe što sam ranjena i što se ne mogu vratiti na Sajmište, osvetiti svoje suborce i prijatelje...

Podijeli

foto-facebook

“Kada je rat počeo u Sloveniji, bilo mi je jasno da i nas u Hrvatskoj čeka ista sudbina. Nije prošlo puno vremena i kod nas su počele povremene pucnjave, pa granatiranje…

Narod je ginuo. Vidjela sam da je svaki dan sve gore i gore, svi iz zgrada, tj. svojih stanova otišli su u skloništa, i moja djeca i sestrična. Ja sam pomagala oko ranjenika, brinula o djeci, starim ljudima i svima ostalima u skloništu da ne budu gladni. Obilazila sam stanove po zgradama i nalazila mrtve koji su u njima poginuli. Uspjela sam svoju djecu poslati svojoj baki na selo nedaleko od Đakova. Iistog dana otišla sam u Vukovar, u gimnaziju, kod Ivice Arbanasa, zvanog Lipi, koji je bio zapovjednik Vukovara, i prijavila se u ZNG. Arbanas me primio, dao mi odoru i daljnje upute. Ondje sam upoznala mladu curu Beti, braću Jukić, Džumle, braću Josipa i Iliju, Margarina, Antu, Slovena, Pavla i još puno mladih dečki.

Srce mi se stegnulo kad sam vidjela sve te mlade dečke i Beti, bili su još djeca, 16 do 17 godina, a spremni poginuti za svoj dom i svoj grad, braniti domovinu. Rat im je prekinuo mladost, djeci djetinjstvo. Ja sam tek napunila 31 godinu i bila sam spremna na sve za svoju domovinu. Peti dan Arbanas mi je došao i rekao: ”Spremaj se, ideš na Sajmište.”

U sekundi sam bila spremna.

Kad sam stigla na Sajmište, rekao mi je: ”Ovo je tvoj zapovjednik, on je zapovjednik Sajmišta.” Nikad neću zaboraviti, pružio mi je ruku i rekao: ”Ja sam od sada tvoj zapovjednik, zovu me svi, pa možeš i ti, Doktor. Ovdje smo svi kao jedan.” Upoznao me sa situacijom, gdje je neprijatelj, gdje je sigurnije, tj. gdje se možemo kretati i otkud nas napadaju. Upoznala sam divne ljude, suborce koji su me srdačno prihvatili. Robert Husanović zvani Medo, kad god sam hodala iza njega nitko me nije mogao vidjeti pa je zbog toga dobio nadimak ”Pancirka”, moja pancirka. Bili su tu Ivan Poljak, Velimir Đerek, Selvedin Mujkić, Ramo, Špegelj, mali Bestrcan, Pavo Solaković, Božo i Dane Tustonjić, Zlatko Mikloš, Ivan i Stipica Lučić, Miš, Deba, Slavonac, Jurčić, Čičak i još puno hrabrih ratnika. Nekoliko dana poslije stigli su Branko Drinovac i Mile Filipović. Naše prijateljstvo počelo je istoga trena, bili smo kao prst i nokat, nerazdvojni.

Drinovac me poslije mjesec dana pitao: ”Bi li ti meni bila vjenčana kuma, ja bih se ženio za Božić ako ostanem živ.” Odgovorila sam: ”Naravno da hoću, bit će mi velika čast.”

Toga dana smo si obećali, ako ja poginem, da će mi on donijeti plave ruže na grob, ako on pogine, ja ću njemu donijeti plave ruže na grob, makar i umjetne. Sajmište je bilo jedno od najtežih punktova, svaki dan nemilosrdni i žestoki napadi, borili smo se rame uz rame, svi za jednoga, jedan za sve. Branili smo civile u gradu, bolnicu i grad. Stotine i stotine granata, kiša metaka, bombardirali su nas iz zrakoplova. Nas šačica branitelja, odbijali smo sve njihove napade, a nismo imali ni potrebno naoružanje, bilo je teško. Moji suborci su ginuli, bili ranjavani. Trčala sam svakom od njih pružiti pomoć, spasiti život, nije me bilo strah ni u jednom trenutku.

Nikad neću zaboraviti kad sam pretrčavala cestu da pomognem ranjenom, moji suborci su vikali: ”Trči, sestro, mi te štitimo!” Otvorili su vatru na neprijatelja da me zaštite. Toliko sam bila ponosna na svoje suborce, to se nikad ne može zaboraviti.

Branko Drinovac, Mile Filipović i ja bili smo nerazdvojni. Drinovac me pitao: ”Doktorka, daj mi sat da znam kad moram na stražu.” Ja sam mu dala sat, naravno. On je bio smiren, rođeni ratnik. Mile Filipović najbolji bombaš, uvijek spreman za šalu. A Doktor, on je imao lavlje srce, zapovjednik koji je uvijek bio prvi, uvijek odgovoran i prvi u akciji. Njih trojica su uvijek išli u ispomoć ondje gdje su drugi punktovi popuštali u obrani. Ondje gdje su oni dolazili punktovi nisu padali, napadi su uvijek odbijani. Naša bojna je bila elitna bojna i najbolja. Jednom nam je tenk ušao u ulicu, nismo ga imali čime uništiti. Doktor je na ulici ispred tenka klečao i gađao tenk malim minobacačem. ”Možda ga pogodim kroz otvor”, rekao je, ”pa ubijem tenkista”, i nasmije se. Čučnula sam pokraj njega i pomagala mu. Borbe su svaki dan bile sve teže, nas sve manje i manje. Brojali smo mrtve i ranjene, a bez potrebnog naoružanja i dalje smo odbijali napade.

Dana 10. listopada je bio najteži napad, ranjeni i poginuli posvuda, zapomagali su sa svih strana.

Trčala sam od jednog do drugog i molila Boga da nitko ne pogine, ali nažalost, moji suborci su ginuli. Doktor je došao i rekao da idem s nekoliko suboraca izvući ”Plavog 5” jer je ranjen i u okruženju već 3 sata. Branko Drinovac i Mile Filipović su išli opet odbiti napad na drugu stranu, nas troje smo se pogledali i zagrlili kao da smo znali da je zadnji put. Ja sam toga dana ranjena, Mile Filipović također, a Branko Drinovac je poginuo. Filipović i ja isplakali smo se u bolnici kao mala djeca, prisjećali se svih onih koji su poginuli, bilo je teško.

Bila sam ljuta na sebe što sam ranjena i što se ne mogu vratiti na Sajmište, osvetiti svoje suborce i prijatelje.

Doktor je jedan dan došao u bolnicu vidjeti me i donijeti mi sat koji je skinuo s Brankove ruke, znao je koliko mi to znači i zbog toga sam mu silno zahvalna. Sat je bio natopljen Brankovom krvlju. Sat sam dala njegovoj majci, teško je bilo gledati njezine suze. U bolnici su mi rekli da sam imala 11 prostrijelnih rana od metaka i snajpera. Ponosna sam na sve svoje suborce i na najbolju i najhrabriju bojnu, 4. bojnu. U spomen svima onima kojih nema, nikad ih neću zaboraviti, živjet će vječno u mom srcu. Mi preživjeli smo kao jedna obitelj, uvijek i zauvijek nas veže neraskidiva veza, preživjeli smo pakao i bili jedni za druge i svi kao jedan.”

Svjedočenje preuzeto iz monografije 4. Vukovarske bojne 3. Gardijske brigade

http://https://web.facebook.com/100003620494582/videos/g.350196325027628/190456533240581

izvor-Ovdje-Istina o obrani Vukovara

T.H.


Podijeli