Podijeli

Domovino, smije li ti „Poskok“ ikad umrijeti ?!
Dan je svetog Ivana Krstitelja, onoga pustinjaka i mučenika, Isusovog predšasnika, pola je godine, kažu stari kotarci, litnji Božić . Toplina ovog dana odaje hladnoću našeg srca. Došlo je vrijeme da je nama sasvim normalno, da duše ratnika u nekom čudnom postroju lepršaju oko nas i kao da jedva čekaju znak trube kako bi mogli prijeći na drugu stranu.

Sad su već počeli hodati u četveroredu, radosni na putu prema raju.

A onda nastupamo mi, njegovo veličanstvo narod, a spasija se, neka ga je Bog diga , neka su mu stale muke…. Čini se kao da nam njihova živa tijela pritišću zemlju, kao da smo ih izgubili u magli pa se slabije vide, nestaju, jednostavno uvenu u boli. Tako je danas, kad su zamukle cijevi, kad je bitka stala, kada više nema potrebe da netko krene prvi, da stane između naroda i smrti. Smrt ipak nije ravnodušna prema životu, jer ipak postoji ljudsko, životno djelo.

Bilo bi dobro upitati nas štićenike jedne generacije Hrvata, sjećate li se gospodo onog 15. rujna prije trideset godina, sjećate li se onih mulaca, a bilo ih je 32, kada su po zapovijedi ministra unutarnjih poslova osnovali prvu oružanu formacija u Hrvatskoj, koja je kao takva egzistirala cijeli rat. Nisu tada imali oružanu moć, nisu imali ni velike ratne vještine, ali su bili najveća snaga za nas u tom trenutku, bili su ona psihološka brana koja nas je dijelila od kraja.

Većina ratnih postrojbi osnovana je 1991. godine, a zadarski „Poskoci“ bili su tu cijelu godinu ranije. Ratni put počeli su od Polače preko Lišana Ostrovičkih, Kruševa, Pridrage, Jasenica, pa do bojišnica diljem Hrvatske.

„Poskoci“ su na Velebitu proveli tri zime i četiri ljeta. Tko je činio tu silu, dečki obični mali iz Bukovice, Kotara i naših otoka, učili su u hodu, u bitci, tukli su se sa sto puta jačim neprijateljem, a silom ih je činila vjera, hrabrost i moral.
Među njima je bio i naš Ivica Kapetanović – Kapetan. Čovjek koji je kao dječak obuo svoje čizme i u njima gazio 2.200 ratnih dana.

Iskoračao je vilovito stjenje, vrhove, Tulu, Bobiju, Rujno, Brdo sveto, Alan mali i veliki, preskočio je sve škrape, propuzao kanjone duboke, provukao se kroz špilje i buže. Gazile su njegove čizme i mirisne trave i nejake biljke, čupao je korov i lomio grane. Prolazio kraj mirila, dodirivao vrhove, upadao u među kukove,te naše mitske planine. Bio je toliko hrabar da ga je Velebit primio kao svoje samoniklo cvijeće, kao endem, kao posebnost, vrlinu, kao rijetku vrstu koja je mogla preživjeti u njemu. Neka, neka te je zapisao u svoje staze, jer dostojan si njega.

Kapetane, još ti je gordo od ponosa to izmučeno i izborano lice. Lice heroja. Jer ljudi zaboravljaju da se vrhova Velebita vidi cijela Domovina, sve se vidi i ništa se sakriti ne može, ni sitna gamad, ni gulikože, ni oni mali crvi što su se krili po rupama, špiljama i kantunima doline.

Isto tako iz te doline nije moguće bilo vidjeti vas, „Poskočine“, tamo na vrhu, tamo na čuki, tamo pod velebitskom kapom. Nisu tu mogle pomoći ni Vile Velebita, jer vi ste bili tako visoko, tamo nebu pod oblacima. Bili ste tako mali ljudima, a tako veliki planini. Gazio si Kapetane u toj hodnji hrvatskog sjaja bez završetka i bez kraja.
Ne znamo mi, kako je teško biti uvijek prvi, probijati put, kako je to zahtjevno izlagati srce za druge, kako je to dati mladost samo tako, za neku suru stinu koja i nije samo tvoja. Kako je to bilo postupati po svojoj savjesti, stalno se prebacivati prema naprijed, prema cijevima, uporno ustrajavati jer svaki izmak bio je uzmak. Kako je to uzastopno zadobivati rane, biti tako blizu smrti i umaći od nje. Svaki je „Poskok“ imao svoj razlog zašto je bio istovremeno i lud i lucidan da brani tu svoju zemlju kotarsku i ta ih je tajna vezala u kamen velebitski, u bedem neprobojni.
Upita se čovjek, koje bi to tijelo, ma kako mlado i zdravo bilo, moglo izdržati tri zime i četiri ljeta na misteriji hrvatskog srebra, na kamenu na kojem samo mogu živjeti vile i divlje zvijeri.

Prođe vrime Kapetane, sustigla te naplata davanja i darivanja kamenju, zimama i vrućinama. Sustigla te patnja, ali ne od rana i muka, već od ljudskih moći i neljudskih izdaja. Jer ljudi vole kušnje i klonuća, vole kad satiru ratnika, kad ga lome i bacaju, kad mu snagu otmu jednostavno u zaboravu. Priča koju si ispričao zajedno sa svojim „Poskocima“ toliko je nestvarna, ali narode moj dogodila se, istinita je, ti su dečki svojim golim prsima, zaustavili tenkove i topove. Zahvaljujući njima došla je sloboda, došao je za nas mir, a za njih je taj mir postao vječni nemir.

I zato ne može biti spasenje, kada netko ode u polovici života, kada ode bez da vidi svoje unuke kako rastu, kada odlaze a nisu ostarjeli,odlaze a nisu se nauživali Hrvatske slobode. Nije pravedno da se svaki grči od boli koja ih ponižava i muči.
Ali zato mi imamo vjeru u Raspetog, jer znamo kada odu sa ovozemaljskog svijeta, kako imaju kartu koja ih vodi u srce neba, na rajske proplanke u sjene bijelih breza, među kojima sam Raspeti cjeliva njihove rane i sam ih oslobađa od svih muka zemaljskih. Nisu njemu važne riječi, riječi su prolazne,riječi su važne samo ovim zemljanim farizejima, on samo gleda na djela, a kud ćeš većeg djela od slobode zemlje, čiji narod vječno hoda križnim putem.

Dočekali su te tvoji anđeli, Franko, Sveto, Dragan, Ante i Marko, i odma je bilo smija, grlija si ih tim tvojim velikim rukama, muke su stale i križ je skliza sa ramena .
I dok ste vi budete gori grlili i smijali, doli će te njih šest nosit među ruke, ljudi će polako hodati za tobom, zastava će pokriti ono što je svakom od nas dovoljno, i kad ti budu spuštali izmučeno tilo u tu kotarsku crljenicu, brecati će zvona svetog Ante, a Vile Velebita grliti će planinu, jer svaki put kad umre „Poskok“ s njime umre i komad Domovine, umre neka staza te velike planine.

Domovino, rano, svetinjo i majko, već ti reče ratnik što smo ga dan prije pratili u nebo, za te su ljudi ginuli , za te ljudi umiru, a ti to još ne znaš.
Domovino na tebi je red, nemoj reći da su mrtvi, da ih nema, ne govori da su samo sjena, jer oni su ti jedina krepost,vječna, vrhovna, divovska, strašna i lijepa i mila i draga. Oni su jedini s tobom u dobru i zlu.

Odjeci njihovi čuju se u težnjama, u idealima Hrvata, oni su sveto viteško plemstvo, oni su tvoji sanjari i besmrtnici, sveci domovine baš kao i on, naša dika, ratnik, specijalac, „Poskok“, što na dan svoga imena prijeđe preko životnog mosta u visine kraljevstva nebeskog.

Ako si zaboravila Domovino, on te prvi branio, on je „Poskok,“ za tebe bio, za tebe je patio, za tebe je sve crne noći i paklene dane životom plaćao, za tebe je pognut bio, za tebe je padao i naginjao se , za tebe sve za tebe, pa reci onda slavna djedovino, smije li ti „Poskok“ ikad umrijeti ?!

Laka ti zemlja crna, kotarska, Hrvatska-Vesna Matešić

članovi Udruge „Hrvatskoj za dar“


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

jedan × četiri =