Podijeli

To prekrasno proljeće 1991.godine imala sam 18 godina života, završavala sam medicinsku školu u Zadru i pomalo kovala planove kako bih rado studirala književnost ili psihologiju, no atmosfera koja je bila u zraku  ukazivala na to da se moji snovi neće ostvariti baš lako…

Vraćala sam se u svoj Bulić vlakom, koji je od Zadra udaljen 52 kilometra prema Kninu, a to znači da imam dovoljno vremena za razmišljanje o svemu što se događalo u posljednje vrijeme. Poginuo je Josip Jović na Plitvicama, ubili su Franka Lisicu u Polači, pobili su naše hrvatske redarstvenike u Borovu Selu, u onoj nepreglednoj zelenoj travi…što nas još čeka?  Truckanje vlaka me gotovo uspavalo kad smo došli u Benkovac, učinilo mi se da vlak nekako predugo stoji jer nije bilo tako puno putnika. Provirila sam znatiželjno kroz prozor. O Bože, imala sam što i vidjeti! U mojim očima je to bio zastrašujući prizor. Gomila kuštravih, neurednih ljudi u odorama Martićeve milicije. Jedan od njih okićen sa dva redenika municije i s čačkalicom među zubima popeo se u moj vagon i počeo pregledavati putnike i propitivati đe iđu. U meni nije bilo kap krvi, disala sam na škrge i tupo gledala u daljinu. Bože, samo da prođe i da mi se ne obrati….ovo su vojnici i simpatije školske kolegice Mice Graovac i Snježane Kalanj, ovo su njihovi junaci i bogovi…samo neka prođe. Mrko me je pogledao i prošao. Odahnula sam, dok mi je želudac i dalje bio u čvoru.

Kad sam došla kući (stalno se osvrćući jer sam imala osjećaj da me netko prati) ispričala sam sve roditeljima. Mama je plakala i govorila da neće biti dobro, da našom cestom stalno JNA Labudice prevoze tenkove i topove, amo tamo i da sigurno nešto gadno spremaju. Tata je mudro šutio i tješio da će to sve proći, jer da su i u Drugom svjetskom ratu razne vojske prolazile i nisu dirale civile, vidjela sam u njegovom pogledu da je malo vjerovao u to, ali morao nas je tješiti. Svaku večer se čulo puškaranje u daljini u okolnim selima u kojima je 100% srpsko stanovništvo: Kolarina, Kožlovac, Brgud, Parčići, Dobropoljci, Ostrovica. Ljudi iz sela su bili isprepadani i htjeli su se pripremiti za obranu. Svi smo se u mislima pitali: Koliko su naoružani? Zašto nas žele potjerati iz naših kuća i iz naše zemlje?Koje su to udružene skupine ljudi koji žele Veliku Srbiju? S koje strane će napasti?Je li s njima i JNA za koju se znalo da je treća vojna sila u Europi?

Sve su to bila pitanja na koja nitko nije imao odgovor. Seljani su počeli kopati rovove povrh svojih kuća ne bi li se tu mogli ukopati ako do nečeg dođe, a pokoja lovačka puška je bila dobro došla. Nismo imali ništa, osim srca! Pravoslavci iz sela su nestali preko noći, sa stvarima i djecom… Jedne noći u kojoj nitko nije spavao, ukazala se blistava svijetlost svjetlećih granata. Ni o tome nismo ništa znali, samo nam se činilo da se nešto gadno dogodilo i da je nastao poremećaj u atmosferi. Svijetlost je bila toliko jaka da je sve bliještilo i činilo nam se da nas neprijatelji vide kao na dlanu, a da smo im sigurno i na puškometu. Sutradan je moj brat Tomislav koji je imao 12 godina i njegovi nerazdvojni prijatelji iz sela: Tino, Frane, Mario i Željko skupljali te granate sa simpatičnim  padobranom i trčali po selu kako bi se taj padobran napunio zrakom i bolje vijorio. To su bile nove igračke za seosku djecu i to još besplatne!

Nakon par besanih noći, točnije u jutro 17.07.1991. godine počela je okrutna ratna i agresivna stvarnost u obliku pravih tenkovskih i topovskih granata. Krhotine gelera i veliki nanosi zemlje pali su i na moju kuću i moju avliju, kao i na mnoge naše kuće, štale i polja. Najprije bi se u daljini čulo „tup“, pa“fijuuuu“ i onda zaglušujući prasak. Postalo nam je jasno kako to ide. Sklonili smo se najprije u konobu, pa u sobu i na kraju smo završili u podrumu našeg mještanina Mile Zrilića. Na vratima njegovog podruma-konobe bile su vreće sa tek požetom pšenicom koja nas je umirivala svojim intezivnim svježim mirisom.

U selu je zavladala teška panika, strka, plač i jauk zbog sudbine koja nas je snašla. Do nas je došla  vijest da su srpski topovi i haubice sa Mačkove Čuline iznad Ostrovice u susjednim Lišanima Ostrovičkim u dvorištu crkve sv.Nikole Tavelića poginuli fra Mile Mamić i Josip Žulj, prvi hrvatski redarstvenik. Kao i vijest da su ostali topovi i tenkovi na brdu Kolarina i na Gnjilavcu, što bi u prijevodu značilo da smo u kompletnom okruženju i da je samo pitanje vremena kad će nas potamaniti i na srpski način „očistiti teren“.

U popodnevnim satima  došao je Frane i javio da je fra Mirko Klarić organizirao autobuse za evakuaciju žena, djece i nemoćnih. Među njima sam se našla i ja, iako se nisam našla u nijednoj od tih kategorija. Odvezli su nas u Pirovac koji nas je majčinski prigrlio i ustupio sva svoja dobra, smjestivši nas u odmaralište Pirovčanka. Ljudi su dolazili sa svih strana, donosili svoje stvari i pomagali nas prognanike, radili po cijele dane u kuhinji kako nam ništa ne bi nedostajalo. Bili su prekrasni domaćini i hvala im zbog toga. Međutim, iako mi na oko ništa nije falilo osim kuće i svih onih stvari u njoj, ja tu nisam vidjela sebe. Ne zato što nas je u bungalovu za šest osoba bilo dvanaest, i ne zato što bi obavezno nekog prignječili kad bi se noću dizali na wc, već zato što me izluđivala ta neizvjesnost i osjećaj da mogu dati više, a ne samo čekati da netko drugi  riješi našu tešku hrvatsku stvarnost.

Jednog sunčanog dana u kolovozu 1991. otišla sam u Zadar i kriomice otišla u hotel Donat na Boriku, ispunila pristupnicu za dragovoljno pristupanje ZNG ili već nekim brigadama koje su bile u osnivanju. To mi na kraju krajeva i nije bilo važno. Osjetila sam ogromno olakšanje i sjećam se da sam na dnu pristupnice nadopisala: Molim Vas zovite me što prije, imam završenu medicinsku školu i mogla bih nekom spasiti život! Najteži zadatak je bio reći roditeljima za odluku koju sam donijela, no oni su bili svjesni moje tvrdoglavosti kroz tih mojih 18 godina koliko su me odgajali (bila sam peto dijete u obitelji i trebalo se izboriti za svoje mjesto pod suncem!). Oči su im se zasuzile, mama je preklinjala da uzmem mlađeg brata i odem kod sestre u Njemačku na sigurno, da bi njima bilo lakše. Moj stariji brat  Branimir je već pristupio hrvatskoj vojsci, Hrvatska je u plamenu od Vukovara do Dubrovnika…i tako je mama nabrajala. Zgrozila sam se na taj njihov prijedlog i odlučno odgovorila:“Ali majko, ako i ja odem ko će ostati braniti Hrvatsku?“ Odustali su od nagovaranja i ispratili me s božjim blagoslovom. Dodir njihovih ruku na odlasku je nešto što se nikad ne zaboravlja. Nedugo zatim javio mi je brat da je u našem selu Buliću 30.kolovoza 1991.g.poginuo hrvatski branitelj Željko Čubrić pripadnik 113.šibenske brigade rodom iz Pirovca. Pirovac naše prognanike štiti, a pirovčani ginu u Buliću, koje li ironije i nepravde!?

Mobilizacijski poziv ili obavijest mi je stigla 14.09.1991. i ja sam obukla gardističku odoru i čizme pješadinke koje su bile tako teške da sam hodala kao astronaut. Bila sam najponosniji stvor na kugli zemaljskoj s oznakom crvenog križa na lijevoj mišici, svjesna da je u meni  u tom trenutku provrio vrisak kao vulkan:“Domovino, evo me!“

Zbog ovih događaja koji su napravili prekretnicu u životu svih žitelja župe Sv.Mihovil, naša Udruga „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“ je prije  jedanaest  godina pokrenula inicijativu molitvene hodnje KORACIMA NADE U ISTINU,  kako mladi naraštaji u Hrvatskoj ne bi NIKADA zaboravili datum 17.07. 1991. U našoj župi  ubijeno je 30 žitelja, a sve naše crkve (sv.Mihovil, sv.Ante, sv.Kata, sv.Nikola Tavelić) su minirane, srušene do temelja, zvona ukradena, sve kuće opljačkane, spaljene ili minirane.

Zato su hrvatske žene pokrenule Dan sjećanja, kako bi molile Marijin križni put i zauvijek zaustavile sjećanja na to vrijeme nametnutog rata i žrtava kojima je prijetila opasnost od zaborava ili bi postali dio statistike ili samo neke brojke. Proći pješice 12 km je simbolična žrtva za tako sveti cilj!

Imena hrvatskih žrtava ubijenih u župi Sv.Mihovil se čitaju na nekoliko mjesta, po uzoru na one narode koji s poštovanjem izgovaraju imena onih koji su za nas dali najviše što su mogli- svoj život!

Prošlo je 28 godina, a da nikada nitko za te zločine nije podigao optužnice protiv onih pripadnika srpskih paravojnih jedinica, JNA i četnika koji su počinili strašan zločin protiv hrvatskog naroda i njihove imovine. I to boli!

Za hrvatski narod vrijedi ona rečenica:“Ne bojte se!“

„Budite budni, bdijte!“

Ivana Haberle

U SPOMEN NA 30 ŽRTAVA DOMOVINSKOG RATA ŽUPE SV. MIHOVIL i 28. obljetnicu PROGONSTVA HRVATSKIH ŽITELJA

pozivamo Vas da svojim koracima i glasilima podržite

MOLITVENU HODNJU

„KORACIMA NADE U ISTINU“

BULIĆ-VUKŠIĆ-LIŠANE OSTROVIČKE

17.07. 2019.g. (srijeda)

 Polazak: 17 h  kod spomen obilježja poginulog hrvatskog branitelja Željka Čubrića u Buliću

Dolazak: 20 h Lišane Ostrovičke

Sv. Misa za poginule hrvatske branitelje i ubijene civile će se održati u crkvi sv. Nikole Tavelića od 20 h- Lišane Ostrovičke

Njegujući kulturu sjećanja, jedanaestu godinu za redom obilježava se datum stradanja prvih hrvatskih žrtava stradalih od srpskih topničkih granata (fra Mile Mamić i Josip Žulj–prvi hrvatski redarstvenik, poginuli 17.07.1991.g. u dvorištu crkve sv. Nikole Tavelića u Lišanima Ostrovačkim).

Prisjećamo se i 28. obljetnice progonstva žitelja župe Sv. Mihovil s posebnim pijetetom prema onima koji se nikada nisu vratili svojim kućama.

U župi je poginulo 14 hrvatskih branitelja i ubijeno 16 civila, svi žitelji su bili prognani, sve kuće zapaljene, crkve minirane i srušene do temelja.

Molitvenom hodnjom želimo hrvatskim žrtvama poručiti da ih se sa poštovanjem sjećamo i da su njihovi životi temelj hrvatskog  društva na kojima gradimo budućnost i zalažemo se za mir.

 Program započinje u 17:00 sati ispred spomen obilježja prvog poginulog branitelja 113. šibenske brigade Željka Čubrića u Buliću nošenjem križa i molitvom Marijinog križnog puta.

Hodnja obuhvaća dionicu od 12 kilometara, od Bulića do Vukšića, uz crkvu Sv.Kate do župnog groblja Sv.Mihovila gdje će se moliti odrješenje za poginule hrvatske branitelje i civile.

S početkom u 20:00 h u crkvi Sv.Nikole Tavelića u Lišanima Ostrovačkim služit će se  Sv. misa u čast i spomen poginulima i ubijenima u Domovinskom ratu.

 Poginuli hrvatski branitelji (Lišane Ostrovičke):

  1. Mile Mamić
  2. Branimir Mamić
  3. Nikola Mamut
  4. Mile Nimac
  5. Milan Pavić
  6. Josip Žulj (iz Oklaja)

Civilne žrtve (Lišane Ostrovičke):

  1. Milica Šimunac,Ivanova
  2. Marko Dević, Jokanov
  3. Stoja Nimac, Matina
  4. Šimica Pavić, udova Ive
  5. Marko Radaš, Jakovljev
  6. Marko Čurčija, Šimin

Poginuli hrvatski branitelji (Vukšić):

  1. Ivica Pešut
  2. Šime-Vinko Džepina
  3. Tomislav Kardum
  4. Tomislav Ledenko
  5. Tomislav Nakić
  6. Josip Ledenko pok.Šime

Civilne žrtve (Vukšić):

  1. Joso Džepina
  2. Mate Marić
  3. Stana Marić
  4. Zora Kardum
  5. Ana Ledenko
  6. Cvitko Ledenko
  7. Cvitko Ledenko pok.Jose
  8. Ivan Ledenko-Landže
  9. Cvita Ledenko (naknadno utvrđena smrt vješanjem 1991, te ubačena u gusternu)

Poginuli hrvatski branitelji (Bulić):

  1. Stipe Nekić
  2. Željko Čubrić (iz Pirovca)

Civilne žrtve (Bulić):

  1. Ika Nekić

Organizatori: Udruga „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“, Općina Lišane Ostrovičke, Udruga Prvi hrvatski redarstvenik Zadarske županije, župa sv.Mihovila, MO Bulić, MO Vukšić, KUD „Vukšić“, KUD „Sv.Nikola Tavelić“, DVD Lišane Ostrovičke i udruga „Naše ruke“.

Udruga „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“

Ivana Haberle, predsjednica Udruge

Kontakt: 091 49 000 11

M.M.Braniteljski portal

 

 

 

 

 

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

10 + devet =