DISKRIMINACIJA (NEROĐENE ) DJECE S DOWN SINDROMOM U REPUBLICI HRVATSKOJ

Iako je nesporno da je pobačaj u bilo kojoj fazi trudnoće sam po sebi kršenje temeljnog ljudskog prava na život, pobačaj koji je dozvoljen u svim fazama trudnoće, dakle i do samog poroda, ukoliko je riječ o tjelesnoj ili duševnoj mani nerođenog djeteta, je posebno nemoralan, nehuman, nepravedan te u konačnici protuustavan...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Svake godine na prvi dan proljeća u cijelom se svijetu obilježava Svjetski dan djece s Down sindromom a ljudi “dobre volje”, među kojima i mnogi političari, taj dan oblače rasparene čarape kako bi im iskazali svoju podršku…

Statistički podaci govore da se prosječno jedno od 650 novorođene djece rađa s Down sindromom. No takve djece bilo bi i mnogo više da se modernim medicinskim metodama već tijekom trudnoće ciljano ne radi dijagnostika kojoj je cilj utvrditi ima li dijete Down sindrom. Ako se utvrdi da postoji mogućnost da dijete ima Down sindrom, većina ginekologa savjetuje trudnicama prekid takve trudnoće. Nažalost, dosta roditelja se zbog neznanja, straha od budućnosti i mogućih problema te pritiska okoline na kraju i odluči za pobačaj. Dio njih takvu odluku donose iz “plemenitih” motiva misleći da je za takvo dijete bolje da se niti ne rodi jer će imati težak život u društvu koje baš i nije prilagođeno njihovim potrebama. Drugi dio roditelja to čini iz sebičnih razloga jer misle da će im “bolesno” dijete samo dodatno zakomplicirati život te biti teret njima i ostalim članovima obitelji. No, postoje i oni koji se svjesno odlučuju za život i sve moguće situacije koje nosi “dijete s posebnim potrebama”. Takvi roditelji poslije u pravilu svjedoče kako im je njihovo dijete s Downm sindromom obogatilo i uljepšalo život na način na koji to nisu mogli ni zamisliti.

Mnogi “obični ljudi”, političari i ostali na pozicijama moći obukli su danas šarene i rasparene čarapice i tako iskazali svoju podršku osobama s Down sindromom. No, istovremeno, kada će se raspravljati o pravu na život nerođene djece i “pravu na izbor” žene, ti isti ljudi će podržati zakon koji omogućava pobačaj djece s Down sindromom i u kasnoj fazi trudnoće pa sve do poroda!! O tome na koji se način tada izvodi pobačaj nećemo ovdje pisati jer bi mnogim čitateljima vjerojatno pozlilo ili bi se u najmanju ruku loše osjećali. Predlažemo stoga da tu temu sami istraže, ukoliko za to imaju snage i volje.

Također, nedavno smo mogli čitati u medijima o dva slučaja gdje su liječnici budućim roditeljima rekli da im dijete ima urođenu anomaliju i da će vjerojatno umrijeti već tijekom trudnoće ili odmah po porodu. Problem je nastao jer su im to rekli tek u drugoj polovici trudnoće te ih uputili da pobačaj na zahtjev mogu napraviti u Sloveniji budući da to u Hrvatskoj u tako kasnom stadiju trudnoće navodno nije moguće.

Informacija koju su “dobronamjerni” liječnici dali ovim roditeljima nije bila točna. Naime, u Republici Hrvatskoj prekid trudnoće se, u skladu sa Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (tzv. Zakon o abortusu) može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća te za takav prekid trudnoće nije potreban nikakav poseban razlog. Nakon isteka deset tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije, i to u sljedećim slučajevima:

– kada se utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili zdravlje žene

kada se može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama te

– kada je do začeća došlo uslijed silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnućem.

 Iz navedenog proizlazi da se pobačaj u Hrvatskoj može u određenim slučajevima napraviti sasvim legalno sve do kraja trudnoće ukoliko komisija to odobri!

Iako je nesporno da je pobačaj u bilo kojoj fazi trudnoće sam po sebi kršenje temeljnog ljudskog prava na život, pobačaj koji je dozvoljen u svim fazama trudnoće, dakle i do samog poroda, ukoliko je riječ o tjelesnoj ili duševnoj mani nerođenog djeteta, je posebno nemoralan, nehuman, nepravedan te u konačnici protuustavan. Takav pobačaj je izravna posljedica diskriminacije po osnovi tjelesnih ili duševnih mana djeteta jer da je dijete zdravo, pobačaj nakon 10. tjedna trudnoće ne bi bio dozvoljen. Takva diskriminacija trebala bi u današnjem modernom, progresivnom i tolerantnom društvu koje teži inkluziji slabih i manjina, uključujući djecu s poteškoćama u razvoju, biti u potpunosti nedopustiva!

Osim pitanja kako je moguće da se u jednoj modernoj državi dozvoljava i provodi diskriminacija nerođene djece na temelju njihovih tjelesnih osobina (što na sreću nije dozvoljeno nakon što se dijete rodi), postavlja se i pitanje koja je svrha takvog pobačaja budući da on ne donosi korist niti za majku niti za dijete (osim ako nije ugrožen život ili zdravlje majke). Naime, pobačaj nasilno prekida život nerođenog djeteta te ostavlja osjećaj krivnje i trajne psihičke posljedice za majku i oca tog djeteta. Pobačaj nosi i veliki rizik za zdravlje žene te može negativno utjecati na mogućnost zatrudnjivanja te uspjeh budućih trudnoći. S druge strane, ako se dijete kojemu je dijagnosticiran neki poremećaj ili invaliditet rodi, postoji mogućnost da takvo dijete ipak preživi a u nekim slučajevima uz pomoć moderne medicine i živi prilično normalan život. Ako se ipak dogodi da dijete umre po porodu ili kasnije, roditeljima će zasigurno biti jako teško prihvatiti takav gubitak ali s druge strane njihova ih savjest neće optuživati da su upravo oni (prijevremeno) prekinuli život svog djeteta, kao što je slučaj kod namjernog pobačaja.

Na sreću, svijest ljudi oko ovog pitanja počela se mijenjati te je sve više onih koji uviđaju da zakon ne može štititi samo zdrave ljude i zdravu djecu, već da treba štiti i one bolesne i slabe, bez obzira na vrstu i stupanj invaliditeta ili bolesti. Tim putem odlučila je ići Poljska čiji je vrhovni sud prošle godine presudio da je pobačaj zbog malformacije nerođenog djeteta neustavan. Iznimke su jedino ako je ugroženo zdravlje majke te ako je dijete začeto silovanjem ili incestom. Iako diskriminacija time nije u potpunosti eliminirana, jer i dalje je pobačaj dozvoljen u slučaju incesta ili silovanja pri čemu je nesporno da djeca ne bi trebala snositi posljedice zbog načina na koji su začeta, pozdravljamo ovaj iskorak Poljske i vjerujemo da će i takva djeca jednog dana biti zaštićena jednako kao i sva ostala djeca.

Ustav Republike Hrvatske sadrži odredbe koje jamče jednakost i poštivanje prava čovjeka neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, rođenju ili drugim osobinama. Nadalje, Ustav jamči pravo na život svakog ljudskog bića te zaštitu materinstva, djece i mladeži, stvaranje socijalnih, kulturnih, odgojnih, materijalnih i drugih uvjeta kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Također, Ustav jamči posebno zaštitu djece i nemoćnih osoba. Unatoč tome što su u teoriji prava djece s Down sindromom ili drugim tjelesnim nedostacima izjednačena s pravima ostale djece, u stvarnosti se većina njihovih temeljnih prava, uključujući pravo na život, teško krši.

Na takvo stanje ne možemo i ne smijemo ostati ravnodušni te stoga ovim putem apeliramo da Republika Hrvatska, kao pravna i socijalna država, osigura da sva, rođena i nerođena, djeca neovisno o fazi i stupnju njihovog razvoja, dobi, zdravlju, bolesti ili drugim osobinama, imaju pred zakonom jednako pravo na rođenje i dostojan život te zaštitu svog tjelesnog i emocionalnog zdravlja.

Hrvatski pokret za život i obitelj

Martina Lukić, dipl. iur,

predsjednica


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

14 + jedanaest =