Podijeli

ŽIVOT I DJELO HRVATSKOGA VITEZA, REVOLUCIONARA, DOMOLJUBA, KNJIŽEVNIKA I MUČENIKA ANTE BRUNE BUŠIĆA (1939-1978.)

Bruno je dobro znao da je odavno potpisao vlastitu smrtnu presudu i on je tom stazom koračao hrabro i nepopustljivo. U više navrata povjeravao je bliskim prijateljima kako zna da će kad-tad biti ubijen, a u bezbroj prigoda od bliskih je osoba primao upozorenja o mogućnosti atentata. No, znao je i osjećao da je put kojim je krenuo još u svojim gimnazijskim danima za njega jedini mogući izbor i nije očajavao niti posustajao.

Posljednji mjeseci njegova života prolaze u stalnom i napornom radu i neprekidnim putovanjima, uz neumjereno fizičko i psihičko iscrpljivanje do krajnjih granica, što je krhko tijelo sve teže podnosilo.

Materijalna oskudica, stalno mijenjanje boravišta i neizvjesnost koju je donosio svaki novi dan, morali su ostaviti traga. U svojim pismima koja je krajem 1977. i početkom 1978. godine uputio omiljenoj „nevistici“ (Julienne Bušić) prema kojoj je gajio bratsku ljubav i posebnu naklonost, žali se kako je bolestan ali unatoč svemu ne ide doktoru, a budući da ima neodložnih obveza trudi se raditi koliko može. Spominje i emisiju švedske televizije („Hrvati – teroristi ili borci za slobodu“) i na jednom mjestu kaže:

„Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo što se ljute. Ta emi­sija je početak novoga hrvatskoga političkog pre­­poroda u do­mo­vi­ni.“

(Vidi: http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/busic3.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.10.2016.

 S prijateljima Zlatkom MarkusomMladenom Schwartzom i

Tomom Matašićem, početkom kolovoza 1978. pokreće u Mainzu mjesečnik „Hrvatski list“, a neposredno prije smrti dovršava nacrt studije „Ustaše i komunisti“ koja je iste godine objavljena u „Hrvatskom listu“ i „Hrvatskoj borbi“.

U ovoj studiji Bušić obrađuje još jednu, za jugoslavenske komuniste traumatičnu temu – suradnju ustaša i komunista u robijašnicama Kraljevine Jugoslavije, njihovim planovima o uspostavi mješovitih tijela (“komiteta”) za političku i praktičnu suradnju i izradu zajedničke političke platforme za revolucionarno rušenje jugoslavenske „tamnice naroda“. Dakako, takve stvari su komunisti krili kao zmija noge. Njihova suradnja s četnicima (u pojedinim područjima BiH tijekom cijelog rata – o čemu su čak i pisali Milovan Đilas, Rodoljub Čolaković, Adil Zulfikarpašić i mnogi drugi ), pregovori s Nijemcima i kontakti s ustašama imali su status najstrože državne tajne i zbog otkrivanja tih podataka letjele su glave, ali naročito im je bilo stalo da prikriju svoju predratnu suradnju s ustašama koje su nakon 1945. godine oblatili preko svake mjere prokazujući ih kao najveće zločince i glavne krivce za sve što se događalo tijekom svjetskog sukoba.

Iako već dugo osjeća opasnost, Bruno ne zna da je njegova egzekucija već pripremljena. Odluka o njoj donesena još u siječnju 1977. godine.

Slijedi završni čin. Dželati su već pripremili zamku.

Tko su bili egzekutori?

Mnogi su nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi bio korak ka odgovoru na ključno pitanje: Tko je izvršitelj gnjusnog zlodjela?

Kako je već ranije rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine. Neki od detalja koji bi mogli služiti kao putokaz za utvrđivanje istine ugledali su svjetlo dana u vrijeme suđenja bivšim jugoslavenskim udbašima Zdravku Mustaču Josipu Perkoviću u Njemačkoj (u studenome 2015. godine), ali oni se odnose na odluke političke vrhuške i SDB-a Jugoslavije i Hrvatske, gotovo pune dvije godine prije same egzekucije, a ne na samu pripremu i provedbu zločina.

Ostaje još uvijek nepoznato tko je posljednja osoba s kojom je Bruno razgovarao neposredno prije same likvidacije, odnosno, tko je tog 16. listopada 1978. godine bio s njime na večeri, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak. I, je li ga uopće tko zvao, ili se prema ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice držale pod prismotrom kao i njega?

Ne treba izgubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirala tako što je najčešće angažirala osobe od povjerenja iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i na određenom prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim operativaca i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju.

Nitko od izravnih sudionika zasigurno nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji, a većina njih niti konkretnog nalogodavca – svaki je obavljao dio posla za koji je bio zadužen i točno znao kada, koga, po kojem pitanju kontaktirati i u kojoj situaciji. Oni koji su vukli konce sjedili su u Beogradu ili Zagrebu, dok su sve ostalo bili  samo kraci te hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene za krvnički posao ubijanja i masakriranja žrtava.

Budući da je Bruno bio „meta“ od posebne važnosti i da je njegovo ubojstvo ne bez razloga pripremano gotovo pune dvije godine, zločinci su imali više nego dovoljno vremena da razrade sve potrebne detalje i prikriju tragove.

Bliski suradnik i prijatelj Brune BušićaMladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parizu boravili: Blagoje ZelićJerko DraginMaks ManfredaPaško RepušićNeven BaričevićSlavko BuljatPetar GudeljAnte PaparelaMiljenko Šimičević Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (navodno) bio s Brunom na toj posljednjoj večeri. Adresu gdje je stanovao (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Neven Baričević. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugim Vinko Sindičić, pa Petar GudeljVice Vukojević itd., itd.

Francuska policija i pravosuđe još 1982.godine službeno su prekinuli svaku istragu, a sudski proces vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinka Sindičića (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike.

No, to je samo jedna od mogućih verzija.

Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve (Vicom VukojevićemNevenom Baričevićem i drugima). Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko ČolakIvan LasićBlagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su najmanje zainteresirani za istinu i ti iskazi su ne rijetko posve oprečni i u koliziji jedni s drugima.

Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on dalje navodi i sljedeće:

Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutar­njih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Pred­sjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“ (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)

Oni koji su svakako odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi istog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo HerljevićMiloš Minić i Niko­la Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pita­nja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom bio Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar. (http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)

 Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva monstruoznost  i zločinačka narav jugoslavenske vladajuće klike koja se nije libila ni najokrutnijih zločina (ubojstava iz zasjede – vatrenim oružjem, sjekirama, željeznim šipkama – i to na području drugih zemalja, čime su se grubo kršili međunarodni ugovori i konvencije, odredbe međunarodnog prava, pa i sama Povelja UN-a) kako bi ušutkala političke oponente.

 I nikad ne treba smetnuti s uma kako se sve to događalo pod okriljem Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika koji su stajali na vrhu zločinačke piramide i bez čije se odluke ni jedan od tih zločina nije mogao planirati niti provesti.

Vrijeme nakon smrti doživotnog jugoslavenskog diktatora i zločinca Broza, karakterizira ujedinjenje velikosrpskih naci-fašista i komunističkih dogmata koji se skupa pripremaju za „restauraciju“ Jugoslavije, odnosno njezino pretvaranje u “Veliku Srbiju”.

Taj prešutni pakt  jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji. Po svijetu se i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna djela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi.

U slučajevima kad su provaljeni, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili potakne sukobe u kriminalnim klanovima pri čemu se ubijaju međusobno.

Svoje pravo lice zločinački komunistički režim pokazao je u ratu 90-ih godina, kad je sa svojim dojučerašnjim “ljutim” ideološkim neprijateljima (četnicima, monarhistima, nacionalsocijalistima) okrenuo oružje i oruđa “JNA” protiv naroda koji je tu vojsku 45 godina krvavo plaćao.

Jugoslavija se raspala u krvi nevinih, jednako kao što je i nastala 1945. godine na krvi nevinih koji su pobijeni na Križnom putu, zazidani u Hudu i ostale jame i u masama ubijani nakon svršetka rata, bez obilježenih grobova i prava na spomen.

Hrvatska je svoju samostalnost krvavo platila, a mnogi od njezinih najboljih sinova nisu dočekali dan slobode.

Prema do sada dostupnim podacima, operativci SDB/SDS koji su imali značajnu ulogu u pripremi i provedbi ubojstva Brune Bušića bili su: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.

-nastavlja se…

Zlatko Pinter


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

1 × dva =