DIJABETES- JESTE LI ZNALI?

Među oboljelima je 199 milijuna žena, s projekcijom da će se do 2040. godine ukupan broj oboljelih žena povećati na 313 milijuna, objavio je Hrvatski savez dijabetičkih udruga uoči Svjetskog dana koji će se obilježiti u 160 zemalja svijeta.
Podijeli

Šećerna bolest ili dijabetes

Mirjana Kardum Pejić, dr. med., specijalist interne medicine, endokrinolog i dijabetolog
Šećerna bolest je stanje kronične hiperglikemije, karakterizirano poremećenim metabolizmom ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Kao posljedica dugotrajne bolesti razvijaju se komplikacije na velikim i malim krvnim žilama, živcima te bazalnim membranama različitih tkiva.
Ovdje ćemo istaknuti samo neke vrste dijabetesa koji najčešće pogađaju populaciju…

 

Klinički oblici i epidemiologija dijabetesa

Šećerna bolest nastaje zbog apsolutnog ili relativnog manjka inzulina, inzulinske rezistencije, povećanog stvaranja glukoze te prekomjernog djelovanja hormona suprotnog učinka od inzulina. To je kronična i neizlječiva bolest koja uzrokuje tjelesne, mentalne i psihosocijalne teškoće.

Klinički se mogu definirati četiri osnovna oblika šećerne bolesti:

  1. šećerna bolest tip 1 – uzrokovana autoimunim razaranjem β-stanica gušterače i posljedičnim apsolutnim nedostatkom inzulina;
  2. šećerna bolest tip 2 – uzrokovana progresivnim defektom izlučivanja inzulina, a često je razlog i inzulinska rezistencija;
  3. gestacijski dijabetes – šećerna bolest koja je prvi puta dijagnosticirana u drugom ili trećem tromjesečju trudnoće;
  4. drugi specifični tipovi šećerne bolesti (npr. adultni dijabetes mladih ili MODY, dijabetes novorođenčadi, dijabetes uzrokovan bolestima egzokrinog dijela gušterače kao što je cistična fibroza, poremećaji uzrokovani lijekovima i ostali).

U Europi danas od šećerne bolesti boluje 59 milijuna osoba u dobi od 20 do 79 godina, od toga 465.900 osoba godišnje umre od njezinih posljedica.

Prema podacima CroDiab Registra osoba sa šećernom bolešću, u Hrvatskoj je u 2020. bilo 310.212 osoba sa šećernom bolešću, a broj oboljelih stalno se povećava. Ranija istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj tek 60 % oboljelih osoba ima postavljenu dijagnozu tako da se procjenjuje da je ukupan broj oboljelih gotovo 500.000. Šećerna bolest je u Republici Hrvatskoj treći vodeći uzrok smrti sa udjelom od 7,8 % u 2019. godini.

Šećerna bolest tip 1

Šećerna bolest tip 1 ili inzulin-ovisni dijabetes nastaje zbog progresivnog smanjenja stvaranja inzulina. Zbog smanjene koncentracije inzulina dolazi do povećanja razine glukoze u krvi. Najčešće počinje u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, a bolesnici trebaju uzimati inzulin. Šećernu bolest tip 1 mogu uzrokovati oštećenja β-stanica gušterače ili bolesti koje ometaju proizvodnju inzulina. Virusne infekcije ili autoimune bolesti mogu pridonijeti oštećenju β-stanica gušterače.

Nasljeđe uvelike određuje hoće li ti čimbenici oštetiti β-stanice. U nekim slučajevima postoji nasljedna sklonost degeneraciji stanica gušterače unatoč tome što nije došlo do virusne infekcije ili autoimune bolesti. Virusi koji se povezuju s nastankom šećerne bolesti tipa 1 su enterovirusi, virusi rubele i parotitisa, citomegalovirusi, endogeni virusi i Epstein-Barrov virus. Uz viruse kao mogući okolišni rizični čimbenici mogu biti nedostatak vitamina D i cinka, nitrozamini, starija dob majke, porođajna težina i stresni događaji.

Šećerna bolest tip 1 može se razviti vrlo naglo, za nekoliko dana ili tjedana. Tri osnovne posljedice bolesti su: povećanje koncentracije glukoze u krvi, povećanje iskorištavanja masti za dobivanje energije i za stvaranje kolesterola u jetri te smanjenje količine tjelesnih bjelančevina. Zbog razgrađivanja masti dolazi do porasta ketona – proizvoda metabolizma masti, a njihov porast u krvi može dovesti do mučnine, ponekad i do ketoacidoze koja je opasna po život.

Klasični simptomi su polidipsija (pojačana žeđ), poliurija (učestalo mokrenje) i polifagija (pojačana glad), nesanica, nervoza i gubitak tjelesne mase.

Terapija se sastoji od svakodnevnog, višekratnog apliciranja inzulina injekcijama (penkalama) ili putem kontinuirane potkožne inzulinske infuzije (inzulinske crpke) uz tjelesnu aktivnost i usklađenu pravilnu prehranu.

Šećerna bolest tip 2

Šećerna bolest tip 2 najčešći je oblik šećerne bolesti i javlja se kod 90 % oboljelih. U većini slučajeva bolest počinje poslije tridesete godine života i razvija se polako, stoga se još naziva šećernom bolesti odrasle dobi. Posljednjih godina obolijevaju mlade osobe, katkad i mlađe od dvadeset godina što se povezuje sa sve većom pojavom pretilosti koja je najvažniji rizični čimbenik za šećernu bolest tip 2.

Osim povećane tjelesne mase, rizični čimbenici su i obiteljska anamneza šećerne bolesti, nepravilna prehrana, tjelesna neaktivnost, starija dob, visoki krvni tlak, etnička pripadnost, smanjena tolerancija na glukozu, pojava gestacijskog dijabetesa te lošija prehrana tijekom trudnoće. Mnogo različitih, neprepoznatih nasljednih i okolišnih čimbenika utječe na pojavu, manifestaciju i brzinu razvoja šećerne bolesti tip 2.

β-stanična disfunkcija nastaje nakon povećane razine slobodnih masnih kiselina (SMK), pretilosti, otpornosti na inzulin i upalnih procesa. U početnim fazama bolesti veću razinu glukoze u krvi β-stanice nadoknađuju povećanim otpuštanjem inzulina. Međutim, s vremenom ovaj kompenzacijski mehanizam ne uspijeva smanjiti razinu glukoze te dolazi do gubitka funkcije i propadanja β-stanica. Takvo stanje β-stanica dovodi od stanične degranulacije, što rezultira povećanjem izlučivanja glukagona iz α-stanica i smanjenjem izlučivanja inzulina.

Smanjeni inzulin u plazmi rezultira povećanjem razine glukoze. Tkiva osjetljiva na glukozu, uključujući skeletne mišiće i adipocite, nisu u mogućnosti prihvatiti povećanu koncentraciju glukoze. Nadalje, povećano nakupljanje masti u adipocitima također dovodi do povećanja proupalnog oslobađanja citokina i povećane lipolize. Daljnje otpuštanje SMK potiče jetru na povećanu proizvodnju glukoze. Takvo stalno otpuštanje glukoze čuva hiperglikemijsko okruženje, što u konačnici vodi do šećerne bolesti tip 2.

Četiri elementa koja metabolički određuju bolest su debljina, inzulinska rezistencija, disfunkcija sekrecije inzulina i pojačana sinteza endogene glukoze. Većina bolesnika ima više od jednog patološkog nalaza u lipidogramu. Tipičan profil dislipidemije kod pacijenata sa šećernom bolešću je mješovita dislipidemija, odnosno aterogena dislipidemija, koju karakteriziraju visoka koncentracija triglicerida, niska vrijednost lipoproteina visoke gustoće (HDL) i povećana razina lipoproteina niske gustoće (LDL). Povezuje se s inzulinskom rezistencijom i može se pojaviti i prije dijagnosticiranja šećerne bolesti. Pojavu inzulinske rezistencije u osoba s povećanom tjelesnom masom dodatno povećava i viša razina triglicerida u krvi.

Pacijenti sa šećernom bolešću imaju veći rizik obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti koje dislipidemija dodatno povećava više nego kod ostale populacije.

Šećerna bolest tip 2 je kod dijela bolesnika dugo vremena asimptomatska (najčešće do pojave komplikacija), a najčešći simptomi šećerne bolesti tip 2 su suhoća usta, učestalo mokrenje, zamagljen vid, osjećaj umora, povećana glad, povećana tjelesna masa, suhoća kože, sporo zarastanje rana te trnci u stopalima.

Ostatak teksta pročitati na plivazdravlje.hr …

izvor: plivazdravlje.hr


Podijeli