Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prošle srijede, već ionako visoke napetosti između Sjeverne Koreje i SAD-a, dodatno su zaoštrene novim nizom prijetnji s obje strane. Američki predsjednik Donald Trump priprijetio je režimu u Pjongjangu vatrom i bijesom kakvi još nisu viđeni, a Sjeverna Koreja je samo nekoliko sati kasnije uzvratila kako pozorno priprema plan napada na američki pacifički teritorij Guam, koji će biti proveden čim to odluči sjevernokorejski vođa Kim Jong-un. Od tada se dvije strane gotovo svaki dan nabacuju novim prijetnjama i upozorenjima, a rizik od izbijanja sukoba konstantno raste.

Kao odgovor na učestala testiranja balističkih projektila, Sjevernoj Koreji su nedavno uvedene i najstrože sankcije do sada pa treba imati na umu da je u prošlosti Pjongjang često koristio prijetnje i ekscese kako bi iznudio ublažavanje sankcija, iako je situacija ovaj put mnogo ozbiljnija.

Od veljače je Sjeverna Koreja izvela čak 14 lansiranja balističkih projektila, gotovo dvostruko od ukupnog broja do tada izvedenih testiranja. Intenzivni tempo koji prati korejski raketni program u proteklih šest mjeseci pokazao je i značajan napredak. U posljednja dva testa početkom i krajem srpnja, uspješne letove izveli su projektili Hwasong-14. To su prvi interkontinentalni balistički projektili kojima Sjeverna Koreja raspolaže, a s obzirom na dosegnutu apogeju, odnosno najvišu visinu balističke putanje od preko 3700 kilometara, mogu dosegnuti kontinentalni SAD sve do New Yorka.

Hwasong-14 koristi mobilne platforme, odnosno transportere podizače, no čini se da za sada nemaju i funkciju lansera. Umjesto toga, projektil se lansira s pripremljenog betonskog postolja, što produljuje vrijeme lansiranja i umanjuje prednost mobilnog transportera, jer se mora koristiti pripremljeno lansirno mjesto. Sve to smanjuje izglede projektila za preživljavanje, odnosno za izbjegavanje preventivnog udara.

Minijaturizirana bojna glava

Prema najnovijoj procjeni američke Obrambene obavještajne agencije DIA-e, Sjeverna Koreja uspjela je minijaturizirati nuklearnu bojnu glavu do razine da se može isporučiti balističkim projektilom, a ukupne zalihe fosilnih materijala kojima raspolaže procjenjuju se dovoljnima za izradu do 60 bojnih glava. Taj izvještaj, objavljen proteklog četvrtka, jest kredibilan, no treba upozoriti da o njemu još nije postignut konsenzus unutar američke obavještajne zajednice.

Unatoč velikom napretku koji je njime postignut, Hwasong-14 ne raspolaže višestrukim bojnim glavama, a nuklearna bojna glava koju može prihvatiti vjerojatno nije pokretljiva, odnosno ne može manevrirati u terminalnoj fazi leta da bi izbjegla presretačke projektile. Američki kopneni raketni štit nazvan GMD, koji se trenutačno sastoji od 40 silosa s presretačkim projektilima u vojnoj bazi Fort Greeley na Aljasci, zadnja je američka linija obrane od mogućeg napada, no problemi s pouzdanošću dovode u pitanje koliko bi GMD bio zaista učinkovit u slučaju sjevernokorejskog napada.

Na mnogo bližem i ranjivijem Guamu, kojem se Sjeverna Koreja najviše grozi, nalazi se nekoliko ključnih vojnih instalacija. Mornarička baza Guam dom je podmorničke eskadre 15, SUBRON-a 15, koja raspolaže s četiri nuklearne napadne podmornice klase Los Angeles, a pruža podršku i nuklearnim podmornicama s krstarećim projektilima USS Ohio i USS Michigan. Te podmornice, kuvertirane iz nosača strateških balističkih projektila, nose 154 krstareće rakete UGM-109 Tomahawk. Michigan je krajem travnja pristao u Južnoj Koreji.

Uz mornaričko skladište oružja, na Guamu se nalazi i zrakoplovna baza Andersen, koja se koristi za prednje baziranje strateških bombardera. S nje su u posljednjim demonstracijama moći polijetali nadzvučni bombarderi B-1B Lancer i podzvučni B-52H Stratofortress, a može prihvatiti i stealth bombardere B-2 Spirit, no u slučaju izbijanja sukoba, oni bi vjerojatno zadaće izvršavali direktno iz kontinentalnog SAD-a kako ne bi bili ugroženi mogućim raketnim napadom, barem dok sjevernokorejski balistički projektili ne bi bili neutralizirani.

Prema konkretnoj prijetnji Sjeverne Koreje, režim u Pjongjangu planira lansirati četiri balistička projektila srednjeg dometa prema Guamu sredinom kolovoza, koji bi udarili četrdesetak kilometara od samog otoka. Time bi Sjeverna Koreja neupitno demonstrirala svoju moć, ali bi se zadržala na korak od objave rata. Proturaketni sustavi, prije svega rakete SM-3 s razarača Aegis američke Sedme flote, ali i moćne japanske mornarice, te proturaketnih bitnica na samom otoku, imale bi priliku oboriti dolazeće projektile, pa bi u tom slučaju postojali dobri izgledi da se eskalacija zaustavi. Ako bi se projektili ipak probili, izgledno je da bi SAD odgovorio konvencionalnim udarom, barem po lansirnim mjestima s kojih bi korejski napad bio izveden.

Višeslojni proturaketni sustav

Ono što izuzetno komplicira situaciju, velika je izloženost Južne Koreje napadima sa sjevera. Premda raspolaže s nekoliko redova veličine sofisticiranijom i modernijom vojskom, glavni grad Seul nalazi se svega pedesetak kilometara od granice. Sjeverna Koreja to svjesno koristi prijeteći pretvaranjem Seula u “more vatre”, korištenjem tisuća topničkih i raketnih sustava koje je ukopala na dometu grada. Stoga će jedan od osnovnih ciljeva južnokorejskih i američkih snaga u slučaju rata biti uništenje tog topništva, što će se morati postići u prvih sat vremena sukoba.

Za obranu od raketnih prijetnji, Južna Koreja raspolaže višeslojnim proturaketnim sustavom. Na kopnu je protuzračna obrana opremljena s osam bitnica američkog sustava MIM-104D Patriot PAC-2 GEM, kojim raspolažu i američke snage na poluotoku, a svi bi trebali biti modernizirani na standard PAC-3. Njih na srednjim udaljenostima upotpunjuje desetak bitnica novorazvijenog domaćeg KM-SAM-a, nazvanog Cheongung. Snažna južnokorejska mornarica raspolaže s više raketnih razarača namijenjenih protuzračnoj obrani, od kojih su najmoćniji i najveći razarači klase Sejong Veliki opremljeni borbenim sustavom Aegis. Bazirani na američkoj klasi Burke, ta klasa razarača opremljena je s čak 128 VLS raketnih silosa, što ih uz 16 protubrodskih raketa čini drugim najteže naoružanim brodovima na svijetu.

Treći proturaketni sustav THAAD, prvi je put raspoređen u Južnoj Koreji krajem ožujka, kada su stigla prva dva lansera. Južnokorejski predsjednik nedavno je zatražio razmještaj dodatna četiri lansera, što je bilo zamrznuto kada je došao na vlast. Bitnica THAAD-a razmještena je u okrugu Seongju, na terenu za golf lokalnog country kluba. Iako jedna bitnica, pa i kada je riječ o sustavu koji je do sada imao 100% uspješnost u testiranjima, ne može imati odlučujući utjecaj, barem će golf učiniti zanimljivim. SAD u Južnoj Koreji ima 28.500 tisuća ljudi pod zapovjedništvom 8. armije u Yongsanu, te 7. zračne snage Pacifičkih zračnih snaga u zrakoplovnoj bazi Osan, gdje su smještene i dvije lovačke eskadrile: 25. opremljena s jurišnicima A-10 i 36. koja leti na F-16C. Njih trenutačno podupiru čak tri udarne skupine nosača aviona okupljene oko USS Ronald Reagan iz mornaričke baze Yokosuka u Japanu, USS Carla Vinsona te USS Nimitza, koji je prema Koreji upućen početkom lipnja. Takva koncentracija moći pokazuje koliko ozbiljno SAD shvaća situaciju. SAD u Japanu ima 47.000 ljudi, te mornaričku bazu Yokosuku i zrakoplovnu bazu Kadena.

Nuklearni supernosač

Svaka udarna skupina nosača aviona sastoji se od jedne do dvije raketne krstarice klase Ticonderoga, dva do tri raketna razarača klase Arleigh Burke, te do dvije nuklearne napadne podmornice. Sve to okupljeno je oko nuklearnog supernosača koji nosi zrakoplovnu grupu od sedamdeset do devedeset helikoptera i aviona, čiju udarnu snagu čine lovačke eskadrile s borbenim avionima F/A-18 Hornet i Super Hornet.

Južna Koreja, pak, raspolaže modernom i odlično opremljenom vojskom od 630.000 ljudi, a s pričuvama i paravojnim formacijama, taj broj premašuje 8 milijuna vojnika. Njena mornarica ima jedan nosač helikoptera, devet raketnih razarača i 14 fregata, stotinjak manjih plovila te 15 modernih podmornica. Daleko je moćnija od sjevernokorejske mornarice, koja je ponajviše obalna, te će moći samostalno provoditi lov na sjevernokorejske podmornice, čime bi se oslobodilo američko brodovlje za ofenzivne operacije.

Nagli razvoj raketnog i nuklearnog programa Sjeverna je Koreja ipak morala platiti. Njihova cijena bilo je daljnje zapostavljanje konvencionalnih snaga. Iako Sjever ima četvrtu najmnogoljudniju vojsku koja može ukupno računati na preko 7,5 milijuna ljudi, a na nju se troši čak četvrtina državnog proračuna, oprema i oružja kojima raspolažu beznadno su zastarjeli, ali ipak su razvijene i kredibilne sposobnosti cyber ratovanja.

Izgledno je da bi u posljednjim satima koje predstoje napadu Sjeverna Koreja pokušala iskoristiti svoje kapacitete cyber ratovanja. Premda je upitno jesu li oni dovoljno razvijeni da ometu i onesposobe zaštićene vojne sustave komunikacija, ranog uzbunjivanja, zapovijedanja i kontrole, izgledno je da će moći degradirati civilnu komunikaciju, javne službe i infrastrukturu, što će uvelike otežati djelovanje civilne zaštite u Južnoj Koreji.

Za otvaranje sukoba od Sjevera, kao prvi korak izgledno je korištenje balističkih projektila, s konvencionalnim ili nuklearnim bojnim glavama, jer ne raspolažu modernim krstarećim projektilima ni precizno navođenim zrakoplovnim oružjima koja bi mogao upotrijebiti u prvom udaru. Korištenje konvencionalnih balističkih projektila i masovnog topništva uz granicu da dosegne bliže mete omogućilo bi Sjeveru da nanese velike civilne žrtve, na što bi Južna Koreja i SAD odgovorili masovnim udarima.

Sjever bi već nakon nekoliko dana izgubio kontrolu nad svojim nebom. Premda je protuzračna obrana naoružana velikim brojem raketnih sustava i topništva u poodmakloj dobi, mnogobrojni strateški PZO sustavi S-200, te kraćedometni S-125 i S-75 ipak predstavljaju značajnu opasnost. Predstavljali bi treću najvažniju grupu ciljeva zajedno s aerodromima, a nakon balističkih projektila i topništva, te zapovjednih i komunikacijskih čvorišta. Ratno zrakoplovstvo Sjeverne Koreje raspolaže s oko 550 operativnih borbenih aviona, ali većina je zastarjela do točke potpune neučinkovitosti u srazu s američkim i južnokorejskim borbenim avionima. Tu je osamdesetak zastarjelih bombardera H-5, kineskih kopija sovjetskog bombardera Il-28 koji datira iz 1950., ali ipak izglednih kandidata za isporuku nuklearnog oružja. Većinu lovačkih aviona, oko 330, čine prastari MiG-ovi 15, 17 i 19 koji također potječu iz pedesetih. Ostatak čini sedamdesetak MiG-ova 21 raznih verzija te šezdesetak naprednijih MiG-ova 23, uz dvadesetak MiG-ova 29. Za jurišne zadaće tu je tridesetak vrlo sposobnih Su-25.

Elitne pukovnije na mig-ovima

Veći problem od muzejske dobi aviona predstavlja izuzetno mali broj sati godišnjeg naleta koje ostvaruju piloti. Većina ih leti tek dvadesetak sati godišnje, što je 8-10 puta manje nego južnokorejski i američki piloti, iako elitne pukovnije koje lete na modernijim MiG-ovima 23 i 29 ostvaruju nekoliko puta više godišnjeg naleta od prosjeka.

U zračnoj borbi sjevernokorejsko zrakoplovstvo trpjelo bi goleme gubitke i brzo bi bilo neutralizirano, no korištenjem disperzijskih aerodroma te maskiranjem letova posebno niskim letenjem u brdovitom krajoliku korejskog poluotoka, sjevernokorejsko zrakoplovstvo moglo bi dulje preživjeti te biti iskoristivo u bliskoj zračnoj potpori. Dakako, za takvo korištenje bila bi potrebna uvježbanost pilota koja nadilazi mogućnosti Sjevera.

Na kopnenom planu, sukob bi bio izuzetno težak. Sjever raspolaže s oko 3500 tenkova te sličnim brojem oklopnih transportera, no iako je većinom riječ o zastarjeloj tehnologiji, brojčana nadmoć predstavlja veliku prijetnju. Južna Koreja, pak, ima neke od najnaprednijih tenkova na svijetu, poput K1A1 i K2 Black Panther, no ima ih samo oko 1500. U količini topništva ponovno prednjači Sjever s blizu 13.600 oruđa, dok Jug raspolaže s oko 6000. Mobilnost i situacijska svjesnost te tehnološka nadmoć dali bi prednost južnokorejskoj vojsci, no prvi dani sukoba rezultirali bi desecima tisuća poginulih. Jedinstvenu opasnost predstavljaju sjevernokorejske specijalne snage. One broje čak 80.000 ljudi te su obučene za infiltraciju Juga podmornicama i avionima, sabotažu, djelovanje u pozadini te atentate na političko i vojno vodstvo. Od njih se može očekivati da stvaraju velike probleme, imitiraju južnokorejske vojnike te uvelike ometaju pozadinske aktivnosti Juga. U posljednjoj vojnoj paradi, Sjeverna Koreja je prvi put pokazala specijalnu postrojbu opremljenu suvremenom opremom, za koju je potom i službene potvrđeno kako bi se trebala suprotstaviti specijalnim snagama Južne Koreje i američkim SEAL-ovima.

Nasuprot njima je do 15.000 južnokorejskih specijalaca, koji su uvježbani po američkim standardima, te u slučaju rata imaju slične zadaće upada i djelovanja iza neprijateljskih linija. Zanimljivo je da se priprema jedinica čiji će osnovni zadatak biti atentat na Kim Jong-una, a u Južnoj Koreji su ove godine bili i pripadnici DEVGRU-a, najelitnije jedinice unutar mornaričkih timova SEAL, koja je među ostalima ubila i bin Ladena.

Uporaba balističkih projektila

Dakako, u manje vjerojatnom slučaju korištenja nuklearnog oružja od Sjevera, izvjesno je da bi uslijedio nuklearni odgovor SAD-a, vjerojatno s jedne od nekoliko balističkih podmornica klase Ohio koje patroliraju Pacifikom te bi nuklearni sukob trajao manje od sata. Nakon toga, zavisno o intenzitetu, ostaci sjevernokorejske vojske ne bi zadržali nikakve relevantne borbene sposobnosti.

Kada bi se SAD odlučio za preventivni udar, korištenje nuklearnog oružja gotovo bi sigurno uvuklo Kinu u rat, nakon čega je nemoguće pretpostavljati posljedice. Korištenje nuklearnog oružja u prvom udaru predstavljalo bi i operativni problem. Uporaba balističkih projektila morala bi biti koordinirana s Kinom i Rusijom, kako te zemlje ne bi pomislile da su lansiranja usmjerena na njih. Jedina druga opcija, s obzirom na to da su krstareći projektili Tomahawk s nuklearnim glavama davno povučeni iz službe, bilo bi klasično bombardiranje. Ovdje bi SAD morao koristiti stealth bombardere B-2, pritom ih ozbiljno riskirajući, ili pokušati neutralizirati sjevernokorejsku protuzračnu obranu te ih isporučiti kasnije taktičkim borbenim avionima.

Aktualna je kriza bez sumnje najozbiljnija od prvog Korejskog rata, a rizik od izbijanja nuklearnog sukoba najveći je u posljednjih 35 godina. Izbije li rat, pa čak i ako bude ograničen na konvencionalni sukob, žrtve će se brojati u desecima, pa i stotinama tisuća, pogotovo ako se režim u Pjongjangu odvaži napasti i Japan. Bio bi to najveći rat u posljednjih 60 godina, s golemim rizikom od eskalacije. Dođe li do korištenja nuklearnog oružja, žrtve bi se mogle brojati u milijunima.

D.K


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •