Davor Mladošić, dubrovački „GOSPAR”nikada bio, niti će biti!

Tekst je napisan sa očitom mržnjom, da bi se mogao slobodno staviti pod govor mržnje. Mržnje prema braniteljskoj populaciji koju je usporedio sa ustaškim režimom, prepoznatljivo aludirajući na sadašnju hrvatsku državu...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Povodom Dana Grada Dubrovnika i Feste svetog Vlaha i pod pokroviteljstvom Grada Dubrovnika u atriju Palače Sponza  31.siječnja 2021.godine, otvorena je  izložba “Likovna tišina o crvenim zločinima” Hrvatskog slikara Damira Kukavice…

Tema izložbe su hrvatske žrtve u drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu. Poznato je da je do ostvarenja  sna o slobodnoj Hrvatskoj državi,  hrvatski narod podnosio kroz povijest mnoga stradanja od raznih vlastodržaca i režima.

Najsuroviji sa najviše žrtava bio je upravo komunistički režim tijekom i nakon 2.svjetskog rata i velikosrpska ideologija koja se provlačila  kroz 2.svjetski rat , a  uzrok je i Domovinskog rata. U tom je smislu i naziv same izložbe, jer crveno označava komunizam , po crvenoj zvijezdi petokraki, a pod tom istom petokrakom razarani su hrvatski gradovi i ubijani hrvatski građani tijekom velikosrpske agresije 1991.godine.

Damir Kukavica sa svojim je portretima svojevrstan kroničar stradanja hrvatskog naroda,  Katoličkog svećenstva koje je poteklo iz hrvatskog naroda i koje je bilo uz hrvatski narod i u najtežim trenucima. Portretirao je Damir Kukavica vojnike i civile, generale i biskupe, svece i blaženike, ranjene i nepravedno proganjane branitelje.

Portreti ubijenih dubrovačkih svećenika i političara na Daksi, od strane komunista, slike su koje dramatično potvrđuju svu surovost komunističkog režima. Tim portretima Damir Kukavica otima zaboravu strahote koje su te žrtve proživljavale

U noći 22. listopada 1944. partizani su došli u Biskupsko sjemenište u Dubrovnik po Petra Pericu. Perica je ponio sa sobom nešto rublja, redovničko raspelo, slike Srca Isusova, Srca Marija i Sv. Josipa te je glasno rekao: „Srce Isusovo, ako je ovo žrtva za Tebe,  rado je primam!“ Potom je svećeničku subraću zamolio za oproštenje. Izlazeći i zgrade sjemeništa, subraći je doviknuo: „Ne zaboravite me!“

Partizani su ga odveli u dubrovački zatvor „Karmen“, gdje su već bili utamničeni drugi katolički svećenici i desetci uglednih Dubrovčana. U zatvoru nije bilo nikakvoga ispitivanja ni suđenja. To partizanskim krvnicima nije ni bilo potrebno…

U okružju straha i neizvjesnosti, padre Perica je svim zatvorenicima udijelio odrješenje grijeha, koje su primili klečeći. S drugim zatvorenicima, Perica je u noći na 25. listopada 1944. prevezen na otok Daksu, na put bez povratka…

U noći na 26. listopada 1944., partizanski ubojice su likvidirali 53 posve nevine osobe. Zatočenike su najprije izvodili iz zajedničkih prostorija, po dvojicu ili trojicu, otvoreno im lažući da „idu na Mljet“. Padru Perici su čupali bradu, kada su ga odvodili na stratište.
Sve dovedene pred jamu, prvo su svukli do gola i temeljito opljačkali. Ubijali su ih rafalima i pojedinačnim hitcima. Tijela su padala u jamu… I nakon toga bilo je pojedinačnih pucnjeva iz samokresa, po truplima žrtava. Tako se provodilo” izvršenje partizanske socjalističke revolucije”, novoga “pravednog i humanog” društvenog uređenja!

Nakon njihova pogubljenja članovi komunističke partije 26. listopada objavili su imena pogubljenih te su napisali da je vojni sud izvršio proces nad okrivljenima i da su svi zbog zajedničke krivnje osuđeni na smrt. Nikakvog suđenja nije bilo, a krivnja ubijenih, ponajviše o. Perice bila je u činjenici što je bio svećenik i što je odgajao mlade u skladu s katoličkim vrijednostima, odnosno kako su to pobornici tadašnjeg režima voljeli reći: “Kvario je mladež.”

Novinar EPH , pisac rječnika Naški dubrovački rječnik i urednik-vlasnik portala, dubrovnikpress.hr, Davor Mladošić, napisao je svoje mišljenje o izložbi u palači Sponza Hrvatskog slikara Damira Kukavice. Ne osporavam mu pravo na njegovo mišljenje, ali mu sa gnušanjem osporavam način na koji je iznio svoje osobno mišljenje.

https://www.dubrovnikpress.hr/impressum/je-li-ovakvom-likovnom-smecu-mjesto-u-sponzi-ovo-je-uvreda-i-za-naslikane-pokojnike.html

I ne samo način , odnosno neprihvatljiv rječnik, nego i sadržaj i poruka koju je svojim tekstom poslao u javni prostor. Tekst je napisan sa očitom mržnjom, da bi se mogao slobodno staviti pod govor mržnje. Mržnje prema braniteljskoj populaciji koju je usporedio sa ustaškim režimom, prepoznatljivo aludirajući na sadašnju hrvatsku državu. Citiram dio teksta iz kojeg je vidljiva neviđena količina mržnje koja je iz Davora Mladošića prokuljala:

Ulja na platnu hrvatskog umjetnika Damira Kukavice

„Ne ulazeći uopće u tematiku slika Damira Kukavice, stavljanja u isti kontekst hrvatskih branitelja i npr. ustaškog gradonačelnika, kao i bljuvotine marginalnih likova izrečene na otvaranju te izložbe o nekakvom prvom domovinskom ratu (namjerno sve malim slovima, jer u suprotnom bilo bi to vrijeđanje sudionika Domovinskog rata), pri čemu se misli na razdoblje od 1941. do 1945. godine, i onom koji nikada u životu nije malo dublje ušao u likovnu umjetnost može biti jasno kako se tu radi, ne o kiču, jer i kič ima neku svoju vrijednost, već o bezvrijednim švrljotinama koje su na neki način i uvreda onim pokojnicima koji su na tim slikama prikazani.“

Dovoljno je samo pročitati „ustaškog gradonačelnika, bljuvotine marginalnih likova izrečene na otvaranju izložbe“ A  pokrovitelj izložbe bio je Grad Dubrovnik, povodom Feste Sv.Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, što je primitivno vrijeđanje i  nepoštovanja legalno izabrane gradske vlasti .

„Naime, takvo izloženo likovno smeće, slike čiji dio možete vidjeti u foto prilogu, koje ne zaslužuju niti da se objese u javni zahod kako bi poboljšale pražnjenje nečijih crijeva, ponovo su potaknule temu mora li se, odnosno može li se baš svaki „umjetnik” primiti na izlaganje u tom reprezentativnom objektu.“

Nazivati nečiji rad likovnim smećem, kičom , bezvrijednim švrljotinama  i smještati ga u javni zahod, može samo osoba puna gnjeva i mržnje i to prema nepoznatom čovjeku, da bi ga obezvrijedila, povrijedila i ponizila ne samo kao umjetnika, nego i kao čovjeka koji ne otima zaboravu svoju Hrvatsku povijest.

I još nešto ne manje važno i uočljivo, Davor Markošić nije završio likovnu akademiju, niti je likovni kritičar da bi bio kompetentan ocjenjivati nečiji rad, u ovom slučaju amaterski rad. I upravo stoga što nije ovlašteni likovni znalac i kritičar, slijedom primitivnog i prostačkog rječnika jasno je vidljivo da je to čisti govor mržnje. Govor mržnje koji je proizašao iz činjenice da se to izložbom ukazalo na sav zločinački karakter komunističkog režima i velikosrpske politike koja je podržavala taj režim.

Poznato je da su 1944.godine četničke postrojbe Draže Mihajlovića prelazile u partizane i zamjenjivale  šajkaču sa kapom partizankom sa crvenom zvijezdom tako da je to politika koja se nadopunjavala, jer je četnicima Jugoslavija bila nadomjestak za Veliku Srbiju.

Iznošenje istine o zločinima komunističkog režima i to u Dubrovniku na otočiću Daksi, toliko je razbjesnilo Davora Mladošića da su  taj bijes i mržnja jednostavno morali prokuljati iz njega.

Podsjećam na govor mržnje koji je bio temelj komunističke ideologije i komunističkih zločina. Pri kraju 2. svjetskog rata novi vlastodršci  su javno pozivali na linč »neprijatelja«. Govor mržnje bio je već općeprihvaćen dio ratne partizanske i prokomunističke književne poetike pa je mržnja kao temelj njihova svjetonazora interpolirana i u pjesničke uratke čak i pojedinih do danas cijenjenih književnika. U poslijeratnim godinama ta se mržnja ostvarivala u masovnim egzekucijama, u kojima su stradavali vjerski i rodoljubno usmjereni građani te svećenici i redovnici Katoličke Crkve, koje su komunisti vidjeli najvećom prijetnjom u provedbi svoje ideologije. Pozivi na likvidacije bili su javni, stvorena je klima javnog i ovlaštenog progona i zatiranja svih koji su bili sumnjivi. Nikakvu prepreku zločinima,  komunistima nije  predstavljalo već tada važeće međunarodno ratno pravo, ni Ženevska konvencija iz 1906. i ni prvo spominjanje izraza »zločin protiv čovječnosti« 1915. godine.

Mijo Ivurek, Padre Petar Perica i njegovo doba. Život i djelo isusovca, dobrotvora, domoljuba i mučenika s Dakse, pjesnika — autora najpjevanijih katoličkih pjesama u Hrvata: Do nebesa i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata,

U četvrtom poglavlju knjige Krvavi dubrovački listopad 1944. opisuje   ratne i poratne okolnosti u Dubrovniku, suodnos ustaških, talijanskih, nacističkih i četničkih snaga te prelazak četnika u redove partizana prije ulaska partizana u Dubrovnik. Autor je dao i iscrpne podatke o svim svećenicima žrtvama partizanskog pokolja na Daksi i drugdje, donijevši i sve dostupne podatke o okolnostima pogubljivanja.

U petom poglavlju Titov »antifašizam« opisuje  stav službenih komunističkih vlasti prema partizanskim zločinima, koji su se opravdavali borbom protiv fašizma. U poglavlju Ne zaboravu opisuje se postupak ekshumacije ostataka žrtava iz dvije grobne jame na Daksi. Ekshumacija je provedena od 24. do 29. rujna 2009., a posmrtni ostatci preneseni su na Odjel patologije Opće bolnice u Dubrovniku. Utvrđeno je da je riječ o kostima 53 osobe, a vrijeme smrti odgovara razdoblju Drugog svjetskog rata. Uz ostatke su pronađene brojne čahure i zrna, dugmad, kopče, dijelovi svećeničkih ovratnika, krunice, križevi, nekoliko ogrlica i prstena. Obdukcija je utvrdila da je riječ o egzekucijama pucanjem pištoljem u zatiljak. Analizom DNK identificirano je 18 osoba (od 53), a među njima i dvojica svećenika: isusovac pater Petar Perica i don Mato Milić Kalafatović. Ostatci patera Perice pokopani su potom u isusovačkoj grobnici na Boninovu 26. lipnja 2010. godine. Autor knjige osvrnuo se i na književno–pjesnički opus patra Perice, kojega je odlikovala odlučnost u obrani kršćanskih vrijednosti, ljubav i vjera u Kristovu zaštitu, odanost i vjernost Kristovoj majci, štovanje dobrote i nevinosti kao visokih kršćanskih vrednota, ljubav prema domu i domovini te vjera u znanost i napredak. U knjizi nalazimo bogat izbor iz Peričina pjesničkog opusa, ali i prijepis »presude« Vojnog suda Komanda južnodalmatinskog područja »u ime naroda Jugoslavije« te pismo partizanskog zapovjednika Ante Jurjevića Baje i druga svjedočanstva stradanja mučenika s Dakse.

Razotkrivanje tih zločina i to u najreprezentativnijem prostoru u Dubrovniku,  razbjesnilo je Davora Mladošića, zato što  pristalice i sljedbenici  yugokomunističke zločinačke ideologije ne mogu prihvatiti i priznati da je njihova voljena Yuga nastala na zločinu, masovnom zločinu prema Hrvatima, toliko  da se nije mogao suzdržati a da ne napiše taj odvratan, prostački i primitivan tekst,

Samim time nije naštetio ni Gradskoj vlasti, ni slikaru Damiru Kukavici, jer su oni uvidjeli o kojem i kakvom liku se radi, već je sebe razotkrio kao običnog prostaka i primitivca kojemu nije mjesto u slavnoj dubrovačkoj kulturi, a kamo li u Palači Sponza. Nikada od njega GOSPARA, koji će biti dostojan svog slobodarskog grada.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Poginula braća Živković 1991 u Vukovaru
Dr.Šreter , ubili ga četnici

Dr.Tuđman, general Bobetko, ministar obrane Šušak

Autor /Lili Benčik –hrvatskepravice


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

četiri × 4 =