Podijeli

Kulturni aktivizam Ive Gregurevića i Matičina potpora festivalu u Orašju

Jubilarni 25. Dani hrvatskog filma „Ivo Gregurević“, čiji su ovogodišnji pokrovitelji predsjednik HNS-a Dragan Čović i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, započinju u Orašju sutra 29. VIII. 2020. Festival će otvoriti hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman. Prigoda je usto progovoriti kako je Hrvatska matica iseljenika vezana uz same temelje te filmske manifestacije i njezina glavnog protagonistu…

Dani hrvatskoga filma u Orašju uporno se održavaju četvrt stoljeća u Županiji Posavskoj tik uz državnu granicu izvan velike kulturne metropole i to kao najznačajnija manifestacija toga područja u susjednoj Bosni i Hercegovini. Je li upornost vrlina ili mana? Ovo retoričko pitanje kredo je kulturnog aktivizma glumca Ive Gregurevića (1952. – 2019.), utemeljitelja i glavnog organizatora spomenute filmske manifestacije u Posavini, koju je od samog početka organizacijski, još u inicijalnoj fazi, podržala Hrvatska matica iseljenika iz Zagreba. Zbog nenadane smrti utemeljitelja, lani je manifestacija s pravom preimenovana u čast toga zaslužnoga umjetnika pa sada nosi njegovo ime Dani hrvatskog filma „Ivo Gregurević“. Slavni zagrebački kazališni i filmski glumac Ivo Gregurević bio je, naime, jedan od posljednjih aktivista našeg razdijeljenog kulturnog prostora osobito njegova prešućivanog ruba gdje se tek trebaju izgraditi kazališne i kino dvorane, upaliti reflektori i približiti film ljudima bilo na platnu bilo putem interneta i to s obje strane granice, gdje će bojim se Sava još dugo teći do 5G mreže. Riječju – bio je ambasador dobre volje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bio je onaj koji se zalaže za očuvanje autentičnih kulturnih dobara i nadasve za dostupnost suvremene umjetničke produkcije iz kulturnih središta u svim područjima ljudskoga stvaralaštva od književnosti, kazališta do filma. Za taj posao u Hrvatskoj matici iseljenika honorara nikada nije uzeo! Putovao je s Maticom u razna migrantska odredišta hrvatskih ljudi i neponovljivo igrao Kozarčeva Đuku Begovića diljem Europe, a našijenci su ga i njihovi prijatelji u svijetu ispraćali ovacijama. Gregurević čitavog života ne stoji po strani u blistavoj izolaciji nagrađivane kazališne i filmske elite u metropoli. Zalaže sebe, svoje umijeće i znanje, svoje uvjerenje u kulturni i društveni rast cjelokupne zajednice, uključujući pri tome čitavo svoje biće.

Kada je poštovateljima svoga umjetničkoga stvaralaštva ili prijateljima, ali ili novinarima tumačio svoje stavove o umjetničkom stvaralaštvu i njegovoj recepciji, koji su rijetko kada bili čisto artistički već su redovito zadirali u ono što je duhovni ili stvarni kulturni prostor našeg življenja, radio je to uvijek sa strašću, poštovanjem drugih i drukčijih, sa zanosom. Htio je uvjeriti, postići, izboriti svoje autentično mjesto pod suncem.  Otkrivanje gdjekada dubokih razlika u vjerovanjima, logičkome mišljenju i društvenim običajima ne smije dovoditi do međusobnih nesporazuma i sukoba već do stvaranja niza zajedničkih vrijednosti i gledišta te tolerancije prema različitosti. Tako se taj rođeni Posavljak sa zagrebačkom glumačkom diplomom i umjetničkom reputacijom nacionalnog prvaka borio i za ulogu i mjesto filmskog festivala u okružju interkulturalnih izazova hrvatsko-bosanskoga pograničja u Posavini od ratnih devedesetih do mirnodopskih dviejtisućitih naovamo. Nije htio pristati na odvojenost kulturne metropole u kojoj je on doista bio jedna od ključnih filmskih i kazališnih figura, nije htio odustajati od želje da kultura bude zalogaj svagdašnji svima i u središtu i na rubu kako metaforičkome tako i geografskome, i u ratu i u miru. Stav mu je uvijek bio argumentiran i s emocijom. Bilo da se radilo o temeljnim izazovima hrvatske kinematografije – posebno raspadu distribucijske mreže devedesetih na jugoistoku Europe, bilo da se radilo o gorućim pitanjima suvremenih kulturnih praksi između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bilo da se radilo o sitnom izazovu gostujuće monodramske produkcije u kakvom gastarbajterskome odredištu ili provincijskom mjestu, ali za njega kao umjetnika prevažnom susretištu za percepciju – za dijeljenje – umjetničke poruke suvremenicima, ispred kamere i iza kamere, ispred scene i na sceni. Za tu autentičnu percepciju Čovjeka, i doslovno i simbolički, borio se do kraja. Kažu u recentnom biografskome filmu o njemu (Prvi do srca redatelja i scenarista Branka Schmidta, 2019.) da nije volio biti sam! Zvao je – tražio, pitao… Okupljao je ljude oko sebe. Doista, Gregurević je svoju argumentaciju iznosio s toliko šarma, s toliko stila, s toliko lijepog uvjerenja da je i sāma tā rasprava postajala na stanovit način kazališni čin zbiljskog kulturnog aktiviste. Poštovanje koje smo mi u Hrvatskoj matici iseljenika osjećali prema Ivi Gregureviću bilo je nadahnuto i time što se nije dao impresionirati od moći,  moći rata, moći politike, moći kapitala… Tijekom prisilnoga zbjega Posavljaka i rata u kojem smo živjeli s obje strane granice bio je zaista luč, svjetlost kulturnog i duhovnog zajedništva ljudi dobre volje, umjetnikā i onih koji to nisu.

Devedesete

Sažeto, Dani hrvatskog filma započeli su u Orašju godine 1995. Zbog raspada bosanske kinematografske distributerske mreže od početka rata na tim prostorima, u Orašju, a i u mnogim drugim gradovima Bosne i Hercegovine, uključujući i dobar dio Hrvatske, uopće nije bilo prikazivanjā filmova jer je vrlo teško bilo dobiti kopije filmova, a dvorane su bile razrušene ratnim razaranjima, dok je internet na europskome jugoistoku bio je još u povojima. Hrvatska matica iseljenika je zamoljena za pomoć te je, zajedno s Centrom za kulturu iz Orašja,  započela organizaciju Dana hrvatskoga filma i to u rujnu, odmah po završetku godišnje produkcijske filmske žetve – Pulskog filmskog festivala. Pulski festival, najstariji filmski festival na području Republike Hrvatske svoju je svakogodišnju produkciju u nekom manjem formatu preseljavao gledateljstvu u Orašje. U filmskome festivalu s Matičine strane, uz ravnateljstvo, od početka je sudjelovala agilna organizatorica Nives Antoljak. Prikupljani su filmovi nove hrvatske filmske industrije koji su preko Save krijumčareni putem splavi do prilično devastiranog kina u Orašju sredinom devedesetih. Ljudi su prihvaćali filmaše za svojim skromnim stolom, u svojim kućama i nadali se, ne bez zebnje, boljim vremenima. Mir u srcā donosio je, uz našu Nives, njihov Ivo. Glumac Gregurević na Dane hrvatskoga filma krajem devedesetih dovodi svoje kolege i prve goste, scenariste i režisere filmova koji su se tada prikazivali u velikim gradovima. Manifestacija u razdoblju od 1999. do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća poprima sve značajniji karakter, dolazi sve više gostiju iz svijeta filmskoga stvaralaštva, raste interes za ovaj festival u medijima i društvu općenito. Kino dvorana se obnavlja, kao i cijelo Orašje i okolica, gdje pristižu i posavski povratnici nakon ratnoga izbjeglištva. Hrvatska matica iseljenika u svakom je trenutku i u svakoj organizacijskoj fazi festivala bila na pomoći mještanima i glumcu Ivi Gregureviću kao i domaćinima festivala. Festivalske statistike u Orašju bilježe projekcije više od 120 domaćih filmskih naslova koje je u prosjeku gledalo na godišnjoj razini oko 5.000 ljudi.

Oduševljenje publike

Osim po odzivu sve većeg broja filmaša, važnost filmskog festivala očitovala se i u bogatom turističkom potencijalu Dana hrvatskoga filma pa je manifestaciju prepoznala i lokalna Općina, ali i Federacija Bosna i Hercegovina, uključujući s hrvatske strane snažnu Matičinu inicijativu koja je ispregovarala ozbiljniji angažman Ministarstva kulture Republike Hrvatske i ostalih kulturnih čimbenika koje je Hrvatska matica iseljenika sustavno umrežavala oko ovog značajnog kulturnog projekta u Posavini. Podsjetimo, Hrvatska matica iseljenika, koja je otpočetka organizacijski pomogla da Dani hrvatskoga filma stanu na vlastite noge, prisutna je i dalje u projektu kao „zagrebačka logistika“, suorganizator i koordinator, najviše u tehničkom dijelu realizacije festivala i popratnih sadržaja uz animiranje mlađe publike. Koordinira nabavu plakata, filmova, osiguranje prijevoza i potpore u svim vidovima, uključujući medijski angažman Matičinih medija i njezina čitanog trojezičnog internetskog portala. Izvrsnost programa Dana hrvatskoga filma odmah je prepoznat u novooformljenom Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske početkom godine  2012., a potpora biva još izdašnija. Ujedno je, uz Matičin angažman i agilnost Nives Antoljak, osnovana u Orašju i kazališno -filmska udruga „Lipa“, a iz nje je izrasla odlična amaterska kazališna grupa koju je vodio Iljo Benković. Benković je, uz Ivu Gregurevića, tih godina glavni organizator Dana hrvatskoga filma u Orašju koji se pretvorio u ovako značajan kulturni događaj i tradicionalnu filmsku manifestaciju koja evo slavi srebrni jubilej. Na službenom otvorenju ove za hrvatski narod u Bosanskoj Posavini iznimno važne kulturne manifestacije, publici se predstavljaju redatelji, scenaristi, dramaturzi, kostimografi, snimatelji i glumci te ostali festivalski stvaraoci, a pozdravljaju ih od zadnjeg desetljeća i najviši državni dužnosnici dviju susjednih zemalja. U popratnim festivalskim zbivanjima nezaboravna su i hvalevrijedna ugodna i vesela druženja umjetnika i publike, mladih i starih, filmskih sladokusaca i onih koji su tek počeli uživati u domaćim filmskim ostvarenjima.

Velik broj uzvanika odaziva se u Orašje pozivima domaćina na svečana otvaranja manifestacije, uz nazočnost publike iz Posavine i namjernika raznih vrsta, tu su stalni gosti Ivini prijatelji mnogobrojni glumci, scenaristi, dramaturzi, redatelji, producenti i kritičari… Svečanom otvaranju lanjskoga festivala nazočio je uz brojne uglednike i Mijo Marić, aktualni ravnatelj Hrvatske matice iseljenika. U svom obraćanju prisutnima profesor Marić je istaknuo da „ova manifestacija, uz kulturološku dimenziju, dobiva i društvenu pa i gospodarsku dionicu kroz turističku privlačnost njezina bogatog filmskoga sadržaja“.

Tranzicija i izazovi filmaša

Hrvatska kinematografija ima vrlo zanimljiv razvojni put, koji je, uz svekoliku kulturnu javnost, pozorno pratila i Hrvatska matica iseljenika zadnjih sedamdeset godina svog djelovanja, prezentirajući našim ljudima u prekooceanskome iseljeništvu, ali i bližem europskom susjedstvu reprezentativne uzorke domaćega filmskog stvaralaštva. Međutim, na poseban način Matica prati hrvatsku kinematografiju od osamostaljenja Republike Hrvatske pri čemu su aktivnosti umjetnika poput Ive Gregurevića bile od iznimne koristi kad su u pitanju organizacijske aktivnosti vezane uz dane hrvatskoga filma u Australiji, Švicarskoj, Njemačkoj, ali i susjedstvu poput Crne Gore i Vojvodine.  Devedesete godine prošlog stoljeća u hrvatskoj kinematografiji ostale su zapamćene kao godine u kojima je film bio zasićen temama rata. Dominantni filmski žanrovi bili su prvenstveno filmovi samoviktimizacije. Demokratizacijom društva u poraću dolazi i do promjena u financiranju filmova pa time i reorganizacije u filmskim i producentskim poduzećima, te do umjetničkih osvježenja u kinematografiji. Film se počinje baviti temama društvene realnosti i motivima karakterističnim za poželjnije društvene preobrazbe. Upravo iz tog razloga valja pohvaliti umjetnike, glumce i redatelje te njihove filmove koje je Gregurević dovodio u rodnu Donju Mahalu i na Dane hrvatskoga filama u Orašju zadnjih četvrt stoljeća, budući je ta oraška filmska revija bez napetosti i žiriranja u opuštenoj posavskoj sredini  najbolje otkrivala filmski ogoljenu/ozrcaljenu realnost hrvatskog društva novog tisućljeća. Tko ne pamti ostvarenja redatelja poput Dalibora Matanića ili pak Branka Schmidta i inih perjanica naše kinematografske produkcije koji su nerijetko, ne budi usput rečeno, odgađali nastupe na svjetskim festivalima da bi stigli u Donju Mahalu. Schmidtovi filmovi, primjerice „Metastaze“ i „Ljudožder vegetarijanac“, privukli su veliku pozornost publike obrađujući teme trgovanja ljudskim životima, korupcije u državnim institucijama, ali i nacionalizma te u našoj sredini neizostavno i seksizama. Inventivno promišljanje današnjeg pograničja, kad su u pitanju filmska ostvarenja Ive Gregurevića potresno je kreirano i u Schmidtovu filmu „Put lubenica“, tjeskobnoj  priči o krijumčarenju migranata u poraću, čija je radnja smještena upravo u Bosanskoj Posavini, sredini magične snage koju je neponovljivo prepoznala kamera iskusnog snimatelja Vjekoslava Vrdoljaka… Uostalom, redatelji se u drugom desetljeću samog filmskog festivala u Orašju koji se poklapa s drugim desetljećem 21. stoljeća oslobađaju utega samoviktimizacije te iskazuju vlastite interese u suvremenoj tematici i žanrovima što festival i domaće filmaše čini još atraktivnijim. Češća je intencija redateljā predstaviti izazove s kojima se suočava hrvatsko društvo u aktualnim vremenima. „Film nema tu moć da izliječi društvo, društvene rak-rane. To mogu i morali bi političari“ poručio je jednom zgodom redatelj Branko Schmidt nakon prikazivanja njegovog nagrađivanog filma „Metastaze“. Nedvojbeno hrvatska je kinematografija napredovala, usvaja pozitivne trendove, ostvaruje umjetničke inovacije, vraća vlastitu publiku, osvaja prestižne nagrade pa će i sadržaji na Danima hrvatskoga filma „Ivo Gregurević“ biti sve zanimljiviji i Matičina potpora sve bolja i svestranija.  Ubuduće, uz projekcije odabranih hrvatskih filmova na festivalu će se u gostujućim programima prikazivati ponajbolji film bosansko-hercegovačke kinematografije, uz stručna predavanja o filmskoj umjetnosti, te tematske izložbe i radionice za mlade ljubitelje filmskoga stvaralaštva – čijem prvom izdanju svjedočimo ovih dana.

Zlatni Gregurevićevi iskoraci

Organizatori filmske revije u Orašju prema Gregurevićevoj ideji oplemenili su ovu domaću filmsku smotru simboličnom nagradom Zlatni dukat, koja se dodjeljuje za umjetnički doprinos razvoju hrvatskog filma. Personarij dobitnika Zlatnog dukata govori o kvaliteti festivala i o filmskim sladokuscima iz Posavine koji obožavaju renomirane umjetnike kao što su: Relja Bašić i Bogdan Žižić (2008.); Špiro Guberina i Fadil Hadžić (2009.); Antun Vrdoljak, Joško Juvančić i Zlatko Vitez (2010.); Božidarka Frajt i Vlatko Dulić (2012.); Goran Navojec i Vedran Mlikota (2013.); Anja Šovagović Despot i Snježana Tribuson (2014.); Branko Schmidt i Lukas Nola (2015.); Nives Ivanković i Hrvoje Hribar (2016.); Ivan Maloča, Ankica Tilić i Slavica Šnur (2017.); Perica Martinović, Dubravka Ostojić i Ankica Dobrić (2018.);  redatelj Rajko Grlić, glumac Mustafa Nadarević i porducent Jozo Patljak te bosanskohercegovački redatelj Jasmin Duraković za umjetnički razvoj i suradnju bosanskohercegovačke i hrvatske kinematografije.

Zaključno, kulturni aktivizam glumačke zvijezde poput Ive Gregurevića, prema valorizaciji Hrvatske matice iseljenika i njezine misije u Posavini i ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su u susjednoj zemlji Hrvati konstitutivni narod,  imao je iznimno pozitivan i kulturni i društveni učinak u dramatičnom razdoblju sloma komunizma, raspada Jugoslavije, stvaranja hrvatske države, velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koji su za cilj imali negaciju ili teritorijalnu amputaciju naše zemlje), pobjedonosnog završetka Domovinskoga rata, mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, pa gospodarske tranzicije i konačno priključivanja Republike Hrvatske prije sedam godina još jednoj novoj složenoj, multinacionalnoj zajednici – Europskoj uniji. Kao što je poznato, procesi stvaranja novih država na jugoistoku Europe i tlu bivše Jugoslavije bili su praćeni ratnim razaranjima. A ta su razaranja izazivala emocionalne šokove tako da su identifikacijske krize i identifikacijska tranzicija među, primjerice, bosansko-hercegovačkim Hrvatima bile logična posljedica dramatičnih povijesnih promjena, ako spomenute društvene preobrazbe protumačimo kulturološkim okvirom  modernih društvenih teorija primjerice Benedicta Andersona koje se odnose na  proces koji taj moderni mislilac naziva „procesom pronalaženja nacije“ ili stvaranja „zamišljene zajednice“.

Kruna društvenog priznanja kulturnim djelatnicima Orašja i Matičinim naporima stigla je u vidu Povelje Republike Hrvatske, za izniman doprinos predstavljanju hrvatske nacionalne filmske produkcije, u spomen na osnivača festivala velikana hrvatskog glumišta Ivu Gregurevića, koja je dodijeljena Filmskom festivalu „Dani hrvatskog filma Orašje“ iz ruku predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović u Zagrebu, 4. veljače 2020. Bilo kako bilo, Ivu Gregurevića nije zavodila nikakva ideologija, već ga je očaravala sloboda umjetničkog stvaralaštva čija ostvarenja nikoga nisu ostavljala ravnodušnim.

Tekst: Vesna Kukavica

Foto: Nives Antoljak


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

tri × četiri =