Damir Borovčak: Macelj – ogledalo srama hrvatskih vlasti…VIDEO…

Tito je poslije zločina dolazio u lov na Macelj...

Na Macelju se dogodio najveći pokop ikada zabilježen u Hrvata
Podijeli
  • 100
  •  
  •  
  •  
  •  
    100
    Shares

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, zarobljenici su maceljskom cestom prolazili svoj Križni put od Bleiburga prema Krapini, nadajući se povratku svojim domovima. Tijekom svibnja i lipnja 1945. partizanski su zločinci u maceljskim šumama pobili više tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, piše Damir Borovčak za Hrvatski tjednik…

Tako Macelj postaje najveće masovno gubilište i stratište nakon Drugoga svjetskog rata na području Republike Hrvatske. Nakon genocida počinjenoga 1945. godine nad Hrvatima, maceljska je šuma proglašena Titovim lovištem. U vrijeme komunizma ovamo se nije smjelo zalaziti, a o ovim se partizanskim zločinima moralo šutjeti. No strašni zločini nisu nikada zaboravljeni, samo su strahom bili u narodu zatomljeni. Šutnja o njima prestaje s utemeljenjem samostalne demokratske hrvatske države 1990. godine.

Macelj nakon obnove hrvatske države

Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić na stratištu Lepa Bukva 9. lipnja 1991. prvi je put služio svetu misu za sve žrtve Križnoga puta i javno je progovorio o ovim zločinima o kojima se do tada moralo šutjeti, po cijenu života. Na položaju Lepa Bukva 24. lipnja 1992. g. Državna komisija Hrvatskog sabora započinje istraživanja. Ukupno su na području Macelja istražene 23 jame i pronađeni zemni ostatci 1.163 osoba. Državna komisija istraživala je i stratište na Ilovcu, a nije istraživala Smiljanovu grabu kao ni neka druga stratišta. Oko 130 jama ostalo je neistraženo. U šumarskoj kući bivšega vlasnika Freudenreicha, kasnije poznatijoj kao Titovo lovište, u bunaru su također pronađene ljudske kosti. Iz nepoznatih razloga u kolovozu 1992. komisija je naglo prekinula sva istraživanja, koja se do danas nisu nikada nastavila.

Smatra se da je na Macelju stradalo od 12 do 13 tisuća žrtava, po izjavi partizanskoga stražara Mladena Šafranka, pokajnika koji je pokazao mjesta smaknuća. On je spasio domobranskoga časnika Frana Živičnjaka, koji je svojim zalaganjem od 1990. do1998. razotkrivao strahote Macelja i zapisao svoja i Šafrankova svjedočanstva.

Macelj i maceljske žrtve u hrvatskoj državi

Nalazi i zapisnici Državne komisije ukazuju da su iskopane žrtve na Macelju prije smrti bile vezane žicom, a usmrćivane su udarcima šumarskih sjekira u lubanju ili metkom u potiljak. Svjedoci i pisani dokumenti potvrđuju i mučenja prije usmrćivanja. Iz četiri jame na ovome stratištu od 174 zemna ostatka pronađeni su i ostatci 21 svećenika i bogoslova. Vjerodostojan dokument opisa stradanja 21 svećenika nalazi se očuvan u Kronici Franjevačkoga samostana u Krapini upisima od travnja do lipnja 1945. Također tu se nalaze i neki očuvani predmeti tih svećenika.

Državna je komisija nakon prekida iskapanja ostatke 1.163 žrtava otpremila na Patologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Ostatci maceljskih mučenika ležali su na tavanu u Zagrebu punih 12 godina! U tih 12 godina hrvatske vlasti nisu učinile ništa da se posmrtni ostatci mučenika dostojno pokopaju. I to je bio novi zločin u samosvojnoj hrvatskoj državi, poslije zločina iz vremena komunističkoga režima!

Početkom 2004. godine, zaslugom Stjepana Brajdića, hrvatskoga domobranskog časnika, sudionika Križnoga puta i dugogodišnjega političkog zatvorenika i fra Drage Brgleza, župnika župe sv. Jurja u Đurmancu, započeli su s pripremama za pokop zemnih ostataka ukupno 1.163 maceljskih mučenika te izgradnju grobnice za njihovo trajno počivalište. Prigodom mise zadušnice 6. lipnja 2004. na Macelju je pomoćni biskup zagrebački mons. Vlado Košić blagoslovio kamen-temeljac za novu crkvu Muke Isusove. Nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić 5. lipnja 2005. godine služio je misu zadušnicu za sve žrtve Križnoga puta na mjestu buduće crkve Muke Isusove. Tadašnje vlasti Republike Hrvatske na te su se događaje posve oglušile.

Na Macelju se dogodio najveći pokop ikada zabilježen u Hrvata

Nekoliko mjeseci kasnije, ostatci 1.163 maceljskih mučenika vraćeni su poslije 12 godina iz Zagreba na Macelj te su 22. listopada 2005. dostojanstveno pokopani u novoizgrađenoj grobnici. Pokop je vodio nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić i prvi varaždinski biskup Marko Culej, uz koncelebraciju tridesetak svećenika iz raznih krajeva Hrvatske.
Na Macelju se dogodio najveći dostojanstveni zajednički pokop ikad zabilježen u Hrvata i ikad zabilježen izvan Hrvatske. A mediji su taj najveći pokop nedostojno ignorirali i posve prešutjeli. Tako su u slobodnoj hrvatskoj državni mediji bezobzirno zatajili, nisu ispunili svoju društvenu ulogu osvješćivanja javnosti, ni iskazivanja dostojne počasti kod pokopa žrtvama te nisu doprinijeli razotkrivanju i društvenoj osudi tog monstruoznog komunističkog zločina.

Politika zaborava poslije pokopa

Nakon dostojnoga pokopa maceljskih mučenika nastavljena je izgradnja spomen- crkve Muke Isusove. Pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić služio je 4. lipnja 2006. godine misu zadušnicu za sve žrtve Križnoga puta ispred crkve u izgradnji.

Sljedeće godine biskup varaždinski mons. Josip Mrzljak, 3. lipnja 2007., svečano je blagoslovio novoizgrađenu spomen-crkvu Muke Isusove i služio misu zadušnicu za sve žrtve Križnoga puta. Smjenjuju se godinama biskupi i govornici na Macelju gotovo s istim porukama hrvatskim vlastima da se istina mora objaviti i dostojanstvo žrtava poštovati. No nije se mnogo toga dogodilo ni čulo iz usta političara koji bi trebali služiti svome napaćenom i komunistički zadojenom narodu. Dok su političari u Zagrebu stalno izbjegavali susret s istinom o bešćutnim partizanskim pokoljima na Macelju, dotle su lokalni političari predvođeni zagorskim SDP-ovcem, županom Željkom Kolarom, vjerno hodočastili u Kumrovec i ondje ispod brončanog šinjela zločinca Tita palili svijeće trobojnice s hrvatskim grbom. Činili su to u “prigodno vrijeme” katoličkoga blagdana Svi Svetih.

-ŠOKANTNA ISPOVIJED SKOJEVCA – PRIZNAJE DA JE OSOBNO ORGANIZIRAO MASOVNE LIKVIDACIJE MUŠKARACA ŽENA I DJECE U SLOVENIJI, DIO ŽRTAVA PRONAĐEN KOD BORLA

Tako su se još jednom rugali svim žrtvama pobijenima u zločinačkome Titovu režimu i onima koji su u tom režimu robijali za “zločine” isticanja hrvatske zastave, hrvatskoga grba ili pjevanja hrvatske himne. A Macelj su u svim prigodama nastojali izbjegavati i zaobilaziti. No nisu jedini. Tragična je istina da u gotovo tri desetljeća od uspostavljene hrvatske države, u kojima su se političke opcije vlasti mijenjale, nikada na godišnjoj spomen-misi u Macelju, nije nazočio niti se hrvatskoj javnosti obratio ni jedan predsjednik Republike Hrvatske, ni jedan predsjednik Hrvatskoga sabora, ni jedan predsjednik Vlade Republike Hrvatske! Eto, to je naša hrvatska politika: bez dostojnoga pijeteta žrtvama zarobljenika poslije Drugog svjetskog rata, koji su po svim pravilima ratovanja trebali biti pošteđeni, bez imalo grižnje savjesti prema žrtvama svećenika, bogoslova i redovnika, čije je najveće skupno stratište na prostorima Hrvata upravo na Macelju, bez stida zbog pomaganja u prikrivanju svih tih povijesnih istina o teškim partizansko-komunističkim zločinima.

Tito je poslije zločina dolazio u lov na Macelj

Rezidencijalna šumarska kuća veleposjednika maceljskih šuma Alfreda Freudenreicha nije se bezvezno u komunizmu prozvala Titovim lovištem. Uostalom, objekt je bio ograđen i čuvan, uvijek spreman ugostiti maršala Tita “najdražega gosta” i “trostrukoga narodnog heroja”. Tito je bio najmanje tri puta u lovu u Macelju. Njegovi lovački izleti u maceljske šume ostali su zabilježeni u izdanjima Šumarskoga lista. Tako u broju 7.-8. iz 1979. godine ostaje zabilježeno da je Tito za ručkom u »Lepoj Bukvi« rekao: “Organizacija lova je bila dobra, ali ja nisam imao sreće, no što nije bilo danas, biti će drugi puta, a uvjerio sam se da me nekako ove maceljske svinje ´ne vole´, pa neće doći u moju blizinu”. Autor članka zabilježio je za kraj i ovo: “Za uspomenu na taj lov, nazvano je ono mjesto gdje je On (autor je pisao velikim slovom!) stajao pod krasnom jelkom iznad maceljskog potočića »Titovo stajalište. (…) Ostale su drage uspomene, a ti doživljaji prepričavaju se, a i prepričavat će se i ubuduće o lovovima druga Tita u maceljskim šumama i boravku u »Lepoj Bukvi«”.

Strašno da strašnije ne može biti! Maršalovo posjećivanje mjesta krvavih egzekucija svećenstva gotovo je opjevano!

Dok se cjelovito razotkrivanje istine tih sotonskih događaja cjelokupnoj hrvatskoj javnosti ipak jednog dana ne dogodi, dotle će hrvatski narod vapiti za pravdom i istinom na godišnjim spomen-misama u svetištu Muke Isusove za duše maceljskih mučenika svake prve nedjelje u lipnju.

U takvim okolnostima političkoga slijepila, ludila i ruganja žrtvama, spomen-grobnica maceljskih mučenika i crkva Muke Isusove na spomen žrtvama Križnoga puta ostaju kao trajni znak sjećanja hrvatskome katoličkom narodu, obvezi poštovanja prema onima koji su zbog vjere i ljubavi prema Bogu i prema hrvatskoj domovini bili prisiljeni položiti svoje živote.

Tko god zataji istinu o zločinu…

Na blagoslovu dovršenoga Križnog puta 12. lipnja 2011.g. zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski u propovijedi je rekao: „Tko god zbog interesa ili ideologije zataji istinu o zločinu, sam postaje sudionik zločina. Tko god iz istih razloga spriječi informaciju o dobru, postaje neprijatelj dobra“. Kako godine odmiču, te riječi postaju sve poticajnije za djelovanje Udruge Macelj 1945. Ovo spomen-zdanje zajedničko je djelo mnogih privatnih donatora i štovatelja naših mučenika, kao i svih dobročinitelja koji su sudjelovali u izgradnji. No posebno treba zahvaliti pokojnome Stjepanu Brajdiću, prvom predsjedniku Udruge Macelj 1945., kao i tadašnjem župniku Župe sv. Jurja u Đurmancu fra Dragi Brglezu, na svemu poduzetom da se maceljske žrtve dostojno pokopaju i dobiju dostojno spomen- obilježje. Naposljetku, da se spomen-svetište Crkve Muke Isusove dovrši s Križnim putem i Spomen-sobom.

Spomen-soba i ostavština iz grobova

Komunistička pljačka privatne imovine zarobljenika započela je odmah poslije izručenja u Bleiburgu. Hrvatski vojnici, kao i hrvatski civili u zbjegu prema Bleiburgu, bili su dobro i uredno odjeveni te su posjedovali vrijedne privatne stvari. Po zarobljavanju odmah je nastupila partizanska pljačka. Hrvatska je vojska razodjenuta, otete su im odore i vojnička obuća, a zauzvrat su prisiljeni odjenuti dronjke koje su nosili tzv. „oslobodioci“. Malo je toga nađeno u jamama gdje su pogubljene 1.163 maceljske žrtve. Ne začuđuje stoga što ostavština 1.163 žrtve stane u jednu kutiju za cipele. Ubojice su opljačkale svoje žrtve prije njihove smrti. Što su žrtve ipak uspjele skriti i ponijeti sa sobom u grob, može se vidjeti u spomen-sobi. I te su se privatne stvari žrtava godinama skrivale po raznim ostavama državnih ureda, kao uostalom i njihove kosti, ne bi li sve utonulo u zaborav zbog namjerne i prešutne amnestije komunističkih zločinaca i zločina.

Spomen-područje Macelj

Svake godine prije Uskrsa, u subotu prije 5. korizmene nedjelje, održava se tradicionalni Križni put „Stopama pobijenih“. Pješači se i moli desetak kilometara, za duše maceljskih mučenika, od prve postaje željezničkoga kolodvora Đurmanec, do stratišta Lepe Bukve, a posljednja je postaja na grobnici žrtava. Križni put završava svetom misom u Crkvi Muke Isusove.

Crkva Muke Isusove i grobnica maceljskim žrtvama trajno su spomen-obilježje mučenicima koji su protivno Ženevskoj konvenciji poslije Drugoga svjetskog rata okrutno pogubljeni od partizanskih brutalnih ubojica. Moralno je nedopustivo da za ove komunističke zločine nikada nitko nije ni odgovarao, niti je bio optužen. Macelj je najveće poznato stratište i grobište u Republici Hrvatskoj koje svjedoči o komunističkom genocidu nad hrvatskim narodom.

Cijelo područje maceljskoga stratišta, s još neotkopanim jamama, treba se proglasiti spomen-područjem. U sklopu toga Spomen-područja Macelj potrebno je osobito zaštititi i urediti područje Lepe Bukve, uključujući jamu IV. D u kojoj su pronađeni ostaci svećenika.

Također, treba spriječiti daljnje propadanje šumarske kuće ubijenoga bivšeg vlasnika Alfreda Freudenreicha, kasnije prozvano Titovo lovište, u kojoj su u kuhinjskom bunaru također pronađeni ostatci ljudskih kostiju. To je originalno mjesto zločina, koje bi bilo potrebno urediti kao prikladno memorijalno središte. Svakako je potrebno intenzivno nastaviti istraživanja, trajno očuvati istinu i uspomenu na sve maceljske mučeničke žrtve. To bi trebala konačno biti zadaća šire društvene zajednice i prije svega jedne uljuđene i od komunizma mentalno oslobođene hrvatske države!

Piše-Damir Borovčak


Podijeli
  • 100
  •  
  •  
  •  
  •  
    100
    Shares

4 KOMENTARI

    • Gdjo.Dragice !
      Prije smo morali sutiti radi tzvkomunista !
      A sada moramo sutiti radi bivsih komunista,presvucenih u razno razna stranacka ” demokratska , domoljubna i krscanska oddjela !!!
      Moramo im ” poskidati” ta demoktatska i obuci njihova stvarna odjela koja im i pripadaju da vise ne” zbunjuju” proganjaju,iseljavaju ovaj napaceni i ponizeni hr.narod !!!
      “Ludima” cemo obuci ludjacke kosulje a njihovim” normalnim” drugovima iz CK SKH cemo naravno nakon suocavanja sa prosloscu omoguciti da obranu i nevinost dokazu na hrvatskim sudovima kojima ce presjedati jceri i sinovi ponizenih i obespravljenih hrvatskih domoljuba !
      Bog i Hrvati
      Za Boga i covjeka !
      Za dom i domovinu !
      S. P. R. E. M. N. I. ! ! !

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

20 − dvanaest =