CRNA KUĆA – KOMUNISTIČKI MONSTRUOZNI ZATVOR (Nekoliko tisuća ljudi je likvidirano nakon strašnih sadističkih mučenja u okovima)mi smo Hrvati još prije suđenja bili osuđeni od komiteta komunističke partije…

U sobi nas je bilo ljudi iz raznih staleža i profesija, uglavnom dvije trećine inteligencije, među kojima su bili dvojica hodža i dva katolička svećenika. Suđenja su vodili komunistički “narodni sudovi”, ali mi smo Hrvati još prije suđenja bili osuđeni od komiteta komunističke partije...

Podijeli

U sobi nas je bilo ljudi iz raznih staleža i profesija, uglavnom dvije trećine inteligencije, među kojima su bili dvojica hodža i dva katolička svećenika. Suđenja su vodili komunistički “narodni sudovi”, ali mi smo Hrvati još prije suđenja bili osuđeni od komiteta komunističke partije…

Bio je to banjalučki okružni zatvor izgrađen 1889., smješten u centru grada, u blizini džamije Ferhadija. Crna kuća, porušena je poslije zemljotresa 1969. godine. Na ovom mjestu su komunisti nakon zastrašujućih mučenja likvidirali nekoliko tisuća ljudi. Ovo mjesto je bilo poznato po monstruoznim mučenjima ljudi. Ovdje će mo vam iznijeti svjedočanstvo Safeta Jaskića iz Prijedora, jednog od rijetkih koji su uspjeli preživjeti Crnu kuću!…

Iako “Crna kuća” ima sasvim bijele vanjske zidove, narod je ovoj robijašnici dao to ime, jer je ona u crno zavila mnoge hrvatske obitelji. Mnoga siročad je ostavila bez svoga hranitelja, mnoge majke ucvilila, mnogo rodbine je rasplakala. Crna kuća sa svoja tri kata i zidovima oko nje, koji su 4 metra visoki, već izvana djeluje zastrašujuće. U njezinoj unutrašnjosti je još strašnije.

Do dolaska komunista na vlast u Crnoj kući su se nalazili oni, koji su zaista zaslužili da u njoj budu, ubojice, provalnici, džepari, drumski razbojnici, prostitutke itd. Kad su komunisti došli na vlast, iza tih debelih zidova i rešetaka bili su zatvoreni oni koji se s komunizmom nisu mogli složiti. Jedan dobar dio naroda nije činio čak ni to, ali je prošao kroz Crnu kuću prema onoj partizanskoj, “Druže, ako nisi s nama, tada si protiv nas”. Kroz Crnu kuću prođoše, osim hrvatskih svećenika i inteligencije, i mnogi drugi. U Crnoj kući svoje kosti ostaviše: Feliks Neđelski, Nikola Bilogrivić, Viktor Gutić, Himzo Rešić, Ibrahim Fajtović, Gustav Majer, Smajo Džafić, Leopold Huk, Midhat Cirkinagić, Adem Mukić, Melimed Keranović, Ljubo Orešković, Ivo Bijelić i mnogi mnogi drugi. U njoj ostaviše svoje kosti i ljudi kao na pr. Him Kolonić, Franjo Kolar i mnogi drugi.

Većina naroda u Banja Luci bila je zastrašena novim režimom. Ovo se primjećivalo na sve strane. Od nekada vesele i lijepe Banja Luke, koja je zbog veselja svojih stanovnika bila na glasu, ostalo je najviše tuge i straha. Na sve strane pognute glave i zabrinutost. Mnogi se nisu usudili niti da otvoreno pogledaju u našu robijašku kolonu.

Kad su nas u dvorištu Crne kuće poredali u dva reda, među stražarima nalazio se i zloglasni milicioner Milan, zvani “Akšam”. Ovo posljednje ime dali su mu zatvorenici zbog njegovog uvijek smrknutog lica. Kad smo se tako poredali, on je upitao, da li među nama ima itko iz Dubice ili Prijedora. Na našu veliku sreću, nas nekoliko nismo se javili, jer smo naslućivali da će nam se nešto zla dogoditi. Svakoga onoga, tko se je javio, da je iz jednog od ta dva mjesta, Akšam bi odvodio u podrum “Crne kuće” i tamo ga tukao do iznemoglosti. Ovo se desilo Sulejmanu Vojnikoviću, Selimu Bašiću i mnogim drugima.

Između četrdeset soba Crne kuće mene je za¬pala broj 13, pa smo se ja i oni, koji smo u istu sobu dopali, na račun toga “nesretnog” broja vrlo često šalili i govorili, da ćemo se u toj sobi zlo provesti. Na kraju smo došli do zaključka, da u ovoj kući nema ni sretnog broja ni sretne sobe i da su sve njezine sobe jedna drugoj ravne. U sobi broj 13 zatekao sam mnoge poznanike: Vladu Matanovića, Midhata Cirkinagića, Leopolda Hiikla, Hasana Topalovića, fra Alojzija Ćosića, Bilogrivića i mnoge druge. Jedan vrlo mali dio tih mojih supatnika ostali su živi, a svi su ostali postrijeljani.

Na prostoru od četiri i pol za šest metara bilo nas je preko sedamdeset ljudi. Spavanje je bilo na podu i na vlastitoj posteljini, ako je netko uspio da to dobije od svoje kuće. Ljudi iz dalekih krajeva, osobito vojnici, bili su bez posteljine. Ostali, koji su imali nešto odviše, pomagali su im. S obzirom na veliki broj zatvorenika u maloj sobi, nije moglo biti spavanja u njoj, jer se nismo mogli opružiti i noge su nam uvijek bile skupljene. Zbog toga smo po zidovima i po podu morali rasparcelirati ovaj tako mali prostor. Tako je svako od nas dobio ispod 40 cm., širine, a dužine niti metar. Više smo sjedili nego ležali.

Hrana se je tada dijelila, kako ovdje u Crnoj kući tako i po svim drugim zatvorima i u Titovini, samo dva puta: ručak i večera, bez doručka. Hrana je uglavnom UNRIN crvavi grašak ili neočišćena bundeva. Jedan kilogram kukuruznog kruha dijeli se na pet ljudi, svakome po 20 dekagrama. Količinom i kakvoćom hrana je, dakle, bila vrlo mizerna.

Kad sam ja došao u Crnu kuću, uslijed jednolične i slabe hrane ljudi su bili oboljeli od skorbuta. Mnogi su od toga i pomrli. Bez ikakvih lijekova, ljudi su bili prepušteni sami sebi. Zato su se zatvorenici, kad je ispred suda došla jedna komisija da tobože pregleda zdravstveno stanje zatvorenika, komisiji tužili, da je naša hrana jako slaba i jednolična. Članovi komisije su nam odgovorili, da je na pragu proljeće i da će tada biti dosta trave, u kojoj ima dosta vitamina i bit će sve u redu. Kad je kasnije u proljeću zaista došla nekakva trava, bilo nam je još gore, jer su tada ljudi počeli dobivati dizenteriju, koju nitko nije liječio. Zatvorska uprava bez ikakva ustezanja nam je rekla, da smo mi banditi i da oni neće bandu liječiti. Kad je neki stari Huso iz Ključa obolio od skorbuta i više se s poda nije mogao dignuti, rekao je: “Eto vidite, rekli su nam, da su atamini ručkom i atamini večerom, ali Huso ne može da se na noge uspravi”. Poslije ovih riječi on se zaista nije više digao, jer je siromah umro. U to doba Crna je kuća skupa s tavanom brojila oko 1.300 zatvorenika. U dupkom pune sobe svi nisu mogli ni stati, pa su one, koji su bili osuđeni na manje kazne, odredili da budu na tavanu. Tako se na tavanu nalazilo blizu 500 ljudi. Po prilici mjesečno jednom otpremali su iz Crne kuće transporte za Zenicu, a kasnije i za Foču i za Stolac, na daljnje izdržavanje kazne. U prvim danima komunističke vlasti, te i još dosta kasnije, nije bilo nikakvih suđenja, nego su ljudi bili ubijani prema miloj volji komunista. Ovako se postupalo sve do vremena, dok ja nisam bio zatvoren. Po pričanju svih onih, koje sam ja zatekao u zatvoru, komunisti su u prvim danima svoje vlasti punili zatvorske sobe preko svake mjere. Ako je u jednu sobu moglo stati 50 ljudi, oni bi u nju strpali 100. I Kad bi se ljudi tužili, da im je pretijesno, drugovi bi onda rasteretili dotičnu sobu izdvajanjem, pola ljudi, ne u neku drugu sobu, nego u kamione, koji su ljude odvozili na ubijanje. Drugi bi dan te iste sobe napunili drugim ljudima te bi se taj divljački postupak nastavio u nedogled.

Ovaj način trijebljenja ljudi bio je primjenjivan u prvom redu u Bihaću, ali ni Prijedor, Banja Luka, Travnik, Mostar, Tuzla i druga mjesta nisu mnogo zaostajala iza Bihaća. U Prijedoru je 1944., bio zatvoren H. H. u jednu sobu OZNINOG zatvora, u kojoj je bilo oko 60 ljudi. Taj mi je čovjek pričao, kako je njega spasio jedan komunist, njegov poznanik, a ostale nesretnike su već prve noći utovari na kamione i odvezli ih na Džidžin Vir, gdje su ih postrijeljali i pobacali u Sanu.

Suđenja su vršena na tzv. narodnim sudovima, na kojima optuženi nije imao branitelja, a svjedoke obrane nije mogao dobiti, premda je sud dovodio svjedoke optužbe. Dovođeno je i stotinu svjedoka optužbe samo da čovjeka proglase krivim i da ga osude. Tek godine 1946., su dozvoljavali da optuženi može uzeti svoga odvjetnika branitelja. Jedni i drugi branitelji bili su nemoćni pred tim njihovim sudom i upravo su se bojali braniti optuženoga. Dosta tih branitelja bili su partizani ili njihovi suradnici za vrijeme rata. Moj branioc, na pr., bio je Bisto Sekulić, kojega su mi oni dali za branioca. On je bio s njima u šumi, pa mi je na sudu više škodio nego koristio. On je dapače zloupotrebio svoj položaj u odnosu na moju obitelj, ali ipak nije uspio. Dozvoli su nam da možemo i svoje svjedoke označiti, ali dozvoljavali su pristup samo onim svjedocima, koje je sud odobrio. Ovi svjedoci bili su tek formalnost. Do njihovih izjava sud nije mnogo držao. Komunistička vlast se željela tako prikazati pred vanjskim svijetom kao demokratska vlast, koja ima pravedne sudove. Čovjeka je moglo braniti i stotinu svjedoka, ali ako je tu bila samo jedna prodana duša ili kakav njihov lopov, kojemu je bilo naređeno da zatvorenika tereti, izjave svih stotinu svjedoka bile bi uzaludne. Uvažila bi se izjava njihovog “svjedoka”, a osuđeni bi tada bio ubijen.

Feliksa Neđelskog, tuzlanskog stožernika, zbog njegovih plemenitih djela branilo je preko 200 ljudi, građana i seljaka, među kojima je bilo čak i Srba. Svi su ti svjedoci bili odbijeni, a uvaženi su iskazi par komunističkih sluga, džepara i palikuća, pa je F. Neđeljski bio suđen na smrt i osam dana iza suđenja bio umoren.

Od 40 soba Crne kuće tri su bile određene za one ljude, koji su bili osuđeni na smrt. To su bile sobe 34, i 37, sobe broj 11 i 21 bile su ranije , određene za smrtnjake. U svakoj od tih soba bio je prosječno oko 20 ljudi: u sobi 37 bilo ih je jedan put 33. Svi su smrtnjaci imali okove na nogama, a mnogi i posebni lanac, kojim je vezana jedna ruka za cijevi parnog grijanja, koje se je nekada upotrebljavalo.

Grozno je bilo slušati te nesretnike, koji su nakon suđenja bili okovani. Svaki udarac teškog kovačkog čekića bio je kao udarac u srdca nas, koji smo to slušali, jer tamo na hodniku okivala su se naša braća, koji su odlazili u smrt i koje nikada više ne ćemo vidjeti. Još teže je bilo slušati okivanja smrtnjaka, koje su u zoru vodili na ubijanje. Iako su se okivanja vršila dolje u podrumu, mi smo ih ipak i na najgornjim katovima mogli čuti. Po udarcima smo mogli skoro uvijek znati, koliko je tih nesretnika za taj dan okovano i ubijeno.

Kad je jutrom s obzirom na prepunu Crnu kuću u nužnik išla grupa po grupa od 10 do 15. ljudi, morali smo svi vršimo nuždu svuda po zahodu, u rupe, pokraj rupa, kod vrata, iza vrata, na sve strane, samo da se to čim prije završi. Dok se nužda tako obavljala, u pravcu otvorenih vrata stajao bi u čučećem stavu jedan od stražara sa svojim šarcem uperenim na nas. A kad bi se tako zahod potpuno zablatio, da se više u njega nije moglo ući tada bi oni odredili po dvojicu od nas, da lopatama sve zgrnemo i dovedemo u red. Onda bi se obavljanje nužde nastavilo na isti način kao što je gore već naznačeno.

Starješina milicijske straže bio je Milan Štulić, koji na svojoj prljavoj duši nosi bezbrojne hrvatske žrtve. On je tu bio s čitavim čoporom svojih stražara. Ti su: Stevo Brijač, ključar Grabež, vodnik Račić, Milan Ranjac (zvani Akšam), Đuro Sekerac i mnogi drugi. Ova garnitura koljača pod kraj godine 1946., zavela je u Crnoj kući prestrog režim pojačanjem straže po hodnicima i vežući ljude za najmanju stvar, te šaljući ih u samicu, u kojoj ni svinje ne bi mogle izdržati. Od dvije prostorije te samice, koja ima jedna željezna vrata bez ikakvog prozora i bez ikakve rupice za dobivanje zraka, prva prostorija je veličine po prilici dva do tri metra i nalazi se uz samu pekaru. Zid pekare tako je vruć, osobito u ljeto, da se u toj maloj prostoriji samice ne može izdržati. Mnogi bi od nas rado prešli u drugu prostoriju, koja je nešto veća, ali to nismo mogli učiniti radi velikog smrada. U ovoj samici partizani nisu namjerno dozvoljavali unošenje kible, pa su ljudi, osobito oni, koji su u njoj bili i po četrnaest dana, morali nuždu obavljati u spomenutoj drugoj prostoriji. Stražari s Milanom Štulić na čelu, znali su, da mi tamo obavljamo nuždu, ali to nisu zabranjivali, jer im je bila želja, da svoje žrtve što više namuče. U tom malom prostoru mokraća i ljudski izmet, koji je mjestimično bio nagomilan do koljena. Kad se uzme u obzir, da pekara pakleno grije ovu samicu, njezin prostor je u ljetno doba bio tako rekuć užaren. Ja sam bio tu dva puta. Prvi put dva dana drugi put šest dana.

Pored strašne samice, pored kundačenja i drugih muka, mučilo nas je i na drugi način. Kad bi, na pr., pod kraj ljeta 1946. godine netko dobio posjetu od svojih od kuće, izvodili su nas vezane u lance na razgovor s našima. Međutim, ovo je išlo samo nama u prilog, jer su tada naši i šira javnost znali, da se nad nama vrši neopisivi teror. Smrtnjacima je bilo još teže, jer su na njih stavljali više lanaca i okova, a nisu im dozvoljavali ni porcija za hranu ni žlica.

Za vrijeme mojega boravka u Crnoj kući, godine 1946., svi smo bili iznenađeni, kad smo čuli, da je banjalučki stožernik Viktor Gutić “ukraden” u Trstu i doveden u Crnu kuću. Njega su tamo u Trstu, dok je na nekom trgu hranio golubove, partizani iznenada zgrabili, ubacili ga u automobil, pobjegli u Jugoslaviju i doveli ga u Crnu kuću. Odmah su mu na brzu ruku organizirali “javno” suđenje u hrvatskom domu u Banja Luci pred vijećem vrhovnog suda iz Sarajeva. Da njegovo suđenje dobije na vrijednosti, izveli su zajedno s njime i Feliksa Neđelskog, također stožernika, i banjalučkog župnika Bilogrivića. Suđenje je bilo “javno”, a publika, koja će pljeskati i odobravati odluke suda, bila je naručena. Nije pomoglo niti dvije stotine građana i seljaka, među kojima je bio i dobar dio Srba, koji su tražili da se Neđelskog oslobodi, jer je on kao pošten čovjek činio samo dobro narodu. Sve je to bilo badava. Neđelski i spomenuta dvojica osuđeni su na smrt i ubijeni.

Svaki čovjek, koji je bio na smrt osuđen od okružnog suda, čekao je pravomoćnu osudu od vrhovnog suda. Ako bi molba za pomilovanje bila odbijena, preostalo je da se osuđeni na smrt obrati na Prezidijum u Beogradu. Ukoliko bi on bio odbijen na obadva mjesta, tek onda bi bila izvršena osuda, Odgovor na te molbe trebalo je čekati po više od dva mjeseca, Kod Gutića, Neđelskog i Bilogrivića nije se međutim tako dugo čekalo, jer je specijalni teklič brzim vlakom otišao u Beograd zbog njih i tamo odnio neku formalnu molbu. On je za pet dana bio već natrag s odbijenicom za svu trojicu. Na temelju toga osuda je na njima izvršena.

U sobi nas je bilo ljudi iz raznih staleža i profesija, uglavnom dvije trećine inteligencije, među kojima su bili dvojica hodža i dva katolička svećenika. Suđenja su vodili komunistički “narodni sudovi”, ali mi smo Hrvati još prije suđenja bili osuđeni od komiteta komunističke partije. Suđenja su puka formalnost i služe komunistima da se na neki način opravdaju pred narodom. Garnitura takozvanih “sudaca”, bila je sastavljena iz svih nižih profesija i od kriminalaca, ali ni u kojem slučaju od pravnika. Ale Terzić, na pr., bio je cestar; Smail Džafić težak; Venco Turić kriminalac i kradljivac džamijskih čilima u Bihaću. Takvi su bili i mnogi drugi, a svima je na čelu bio Hakija Pozderac, koji je u toku rata, prilikom upada partizana u Cazin, na cazinskom placu osobno poubijao oko dvadeset i nekoliko građana. Za nagradu za to i za mnoga druga prljava posla drugovi su ga godine 1945. postavili za javnog tužioca u Bihaću, kasnije u Banja Luci, na kojim je mjestima na “legalan”, način nastavio s umorstvima ljudi.

izvor/komunistickizlocini.net


Podijeli