Podijeli
  • 8
  •  
  •  
  •  
  •  
    8
    Shares

Prošli tjedan bio je Dan socijalne pravde, što je neobično u Hrvatskoj u kojoj su mnogi zazivali i objašnjavali da je socijalna pravednost, dostojanstvo ljudskoga života, bilo daleko od toga dana. Božena Matijević piše da se treba usredotočiti na one najnedužnije koje siromaštvo i bijeda kao najvidljiviji oblici socijalne nepravde pogađaju u samoj srži njihova sadašnjega i budućega života – to su djeca…

Djeca ispod praga siromaštva
Prema podatcima iz 2015. godine u Hrvatskoj je više od 40 tisuća djece koja žive ispod praga siromaštva, što znači da njihovi roditelji jedva uspijevaju priskrbiti ono najnužnije – hranu. Iako je već i taj podatak dovoljan da se posramimo kao društvo, dodat ćemo još tri, da se vidik barem malo proširi: više od 20 tisuća djece u Hrvatskoj ne može si zbog neimaštine priuštiti izvanškolske aktivnosti, svako drugo siromašno dijete ne može ni sanjati o odlasku logopedu ili bilo kojemu drugomu stručnjaku za njegov razvoj te ne može otići u kino, kazalište, muzej, na izlet… Mame se često javljaju da ne mogu poslati djecu na radionice zato što nemaju što obuti, a nije rijetkost da djeca ne dolaze i zato što roditelji nemaju malo novca za autobusnu kartu. Napominje se da se zaprjeke rješavaju u organiziranim programima za takvu djecu kojima se pomaže u učenju. Nastoje se organizirati posjeti kinu, kazalištu i muzejima kako ne bi osjetili realnost, od koje mnogi okreću glavu. Ali ne smijemo zaboraviti da ta djeca i roditelji žive pokraj nas i ne možemo se praviti da ih ne vidimo.
U Hrvatskoj je više od 40 tisuća djece koja žive ispod praga siromaštva, a više od 20 tisuća djece ne može si zbog neimaštine priuštiti izvanškolske aktivnosti.

I zbog toga ne iznenađuje što je u »Večernjem listu« objavljen razgovor s prof. dr. Vladom Jukićem i prof. dr. Goranom Dodigom te prof. Ljiljanom Kaliternom Lipovčan. Prof. Jukić izjavio je da se slika hitnoga prijama psihijatrije i psihijatrijskih ambulanta vidljivo promijenila. Danas je sve više onih koji dolaze zbog problema iz kruga reaktivnih stanja, a nije mali broj onih koji na psihijatriji traže utočište ili bježe od nečega, odnosno nekoga (policije, kaznenoga progona…). Posebno su znakovita razna reaktivna stanja u koje pojedinci upadaju zbog sudara struktura svoje ličnosti i problematičnih životnih okolnosti, koja su tipična za ovo vrijeme. Prije tridesetak godina toga nije bilo.

»Moramo reći uvoznom lobiju ‘dosta’«
Dijana Jurasić razgovarala je s psihijatrom prof. Goranom Dodigom, koji ističe da politička i gospodarska situacija stvaraju tjeskobu u ljudi. »Stvorili smo sliku potrošačkoga društva i konzumerističke ciljeve koji su nas zarobili, pa mladi čovjek mora odmah imati posao, stan, auto, ali ako s fakultetom ode u Irsku raditi kao konobar, što nam se događa, ništa nije dobio. Ulaskom u EU pasivizirali smo intelektualnu i mentalnu energiju očekujući da će nam se sve riješiti. Ako ne možemo proizvesti mobitel, možemo mrkvu, ali zato moramo reći uvoznom lobiju ‘dosta’. U Nizozemskoj ne možete posaditi cvijeće ako ne uzmete sadnicu iz Amsterdama. U toj zemlji bez zemlje jedanaest sati tjedno na TV-u je posvećeno poljoprivredi, a u nas sat!« U društvu, dodaje dr. Dodig, vlada zakon spojenih posuda, ali kad je riječ o odgovornosti, prvo treba poći od kompletne političke elite. »Ne može ni prosječan čovjek biti izuzet od odgovornosti, iako ne može biti jednako odgovoran ribar i direktor. Nedostaje nam radne etike. U Njemačkoj, ako radnik zakasni dvaput na posao, to mu se ne oprašta, a mi imamo dvije Hrvatske, jednu u kojoj su ljudi u državnim javnim službama, zaštićeni i ako ne rade i drugu u privatnom sektoru u kojem dolaze prekovremeno raditi jer će u protivnom dobiti otkaz. Prosječan čovjek ima četiri kreditne kartice, a mi novca imamo malo. I zaduženost stvara anksioznost. Ističemo pozitivne priče s investitorima koji će zaposliti ljude, ali za tri tisuće kuna. Promašena je priča da će žena s tom plaćom koja radi i subotom i nedjeljom, npr. u trgovini, biti zdrava i sretna. Psihološki su ugroženi umirovljenici, nezaposleni, osobito oni s djecom i svi koji ne mogu živjeti od plaće.«
Ljiljana Kaliterna Lipovčan s Instituta »Ivo Pilar« napominje da je u nedavnom svjetskom izvješću o sreći, koje uzima u obzir i BDP, životni vijek, percepciju korupcije, Hrvatska među 157 zemalja na 74. mjestu, a pri vrhu su skandinavske zemlje i Švicarska. Rangirajući zemlje prema uspješnosti u smanjenju nejednakosti u sreći od 2005. do 2015., Hrvatska je na 20. mjestu, što pokazuje da idemo prema boljemu. No Dodig napominje da je donedavno Švedska imala najviše samoubojstava, a Švicarska ima najviše ovisnika.
»Kletva« na papu Ivana Pavla II.
Jedna glumica pokazuje ultrazvuk nerođenoga djeteta i objašnjava publici kako će abortirati svaka tri mjeseca jer to može. Zanimljivo bi bilo vidjeti, piše Holjevac, kako bi režiser reagirao na predstavu u kojoj bi netko objašnjavao da će ubiti njega, režisera.

Režiser koji je u Hrvatskoj već poznat kao umjetnik koji vrijeđa i omalovažava sve oko sebe ovaj put, kako piše Marcel Holjevac, postavio je jednu od svojih predstava u Poljskoj. Poslan je kući zbog neprimjerne predstave uvrjedljive mnogim Poljacima. Poljaci su podigli kaznenu prijavu protiv njega zbog vrijeđanja vjerskih osjećaja, što je u Poljskoj kažnjivo. Najniže strasti progovaraju iz njegova djela, a u Poljskoj se okomio u predstavi »Kletva« na papu Ivana Pavla II., koji je svetinja Poljacima, a na njegov kip režiser stavlja ploču »Zaštitnik pedofila«. Jedna glumica pokazuje ultrazvuk nerođenoga djeteta i objašnjava publici kako će abortirati svaka tri mjeseca jer to može. Zanimljivo bi bilo vidjeti, piše Holjevac, kako bi režiser reagirao na predstavu u kojoj bi netko objašnjavao da će ubiti njega, režisera. Čisto zato jer to može. Poljski biskupi odgovorili su mu citirajući Jerzyja Popieluszka, svećenika kojega je ubila komunistička tajna policija i čije je ubojstvo pokrenulo pobunu u Poljskoj, a kasnije i cijelom komunističkom bloku država koje su odvele socijalizam na smetište povijesti: »Odgovor na ovu predstavu koja iskrivljuje pojmove umjetnosti i estetike neka bude molitva kao zadovoljština za blasfemiju te promocija vrijednosti izraženih mišlju – na zlo dobrim uzvratite.«

Hoće li biti odgovornosti za HAVC?
Već se dugo na svim stranama govori o Hrvatskom audio-vizualnom centru – HAVC-u i njegovu bivšem direktoru. Riječ je o državnoj odnosno javnoj instituciji koja okuplja 600 glumaca, a posebno o njezinu bivšem čelniku. Nezamislivo je, nakon što su otkrivene nepravilnosti u radu HAVC-a, umjesto da ih obrazloži, bivši se čelnik u TV emisiji »Nedjeljom u 2« neukusno okomio na svoju »pobunjenu« Ivonu Juku i uvrjedljivo govorio o njezinu zdravstvenom stanju. Osim što je govorio neistinu, bilo je to s toliko neukusa da nešto slično odavno nije viđeno. Zbog toga je i urednik emisije u sljedećoj emisiji morao dati ispriku. Glumci koje je vodio bivši čelnik HAVC-a nisu reagirali na njegov takav istup bojeći se valjda za svoje fotelje i angažmane. Nakon što je revizija otkrila nepravilnosti u radu HAVC-a ipak bi netko za te nepravilnosti trebao odgovarati.
Neviđeno zajedništvo svih hrvatskih krajeva
U srijedu 22. veljače održan je spomen prigodom 100. godišnjice spašavanja gladne djeca Hercegovine nakon Prvoga svjetskoga rata, što je jedan od najvećih humanitarnih pothvata u povijesti hrvatskoga naroda. Riječ je o povijesnom spašavanju gladne djece krajem i neposredno nakon završetka rata, koje je predvodio hercegovački franjevac fra Didak Buntić. Pokazalo se neviđeno zajedništvo svih hrvatskih krajeva koje je omogućilo preživljavanje tisućama ispaćene i gladne djece iz Hercegovine, Bosne, Istre, Kvarnera, Rijeke, Dalmacije i Slovenskoga primorja, zahvaljujući dobroti stanovnika Slavonije, Baranje i Srijema koji su ih ugostili i prehranili. Bila je to svakoga divljenja vrijedna akcija u kojoj se pokazala snaga duha i ljubav pravih boraca za dostojanstvo svakoga ljudskoga života. A posebno onoga slaboga i ugroženoga. »U iznimno teškim vremenima ratnih stradanja i mržnje izdigli su se ljudi čije ruke nisu šake, nego ruke otvorene, spremne pomoći, primiti, podignuti, nahraniti i spasiti. Različiti krajevi kao što su primjerice Hercegovina i Slavonija, krš i plodna zemlja, dvije su sestre koje to postadoše u najgora vremena. Očito, u vremenima nije problem i nema težih i lakših vremena…« piše fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja i jedan od organizatora svečane akademije koja je održana u Zagrebu. Upravo kada je izgledalo da će smrt od gladi poharati djecu pasivnih krajeva, u Hercegovini se diže Mojsije svoga puka, spasitelj sirotinje fra Didak Buntić, tadašnji ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu, te traži i nalazi spas. Njegovu molbu svim srcem prihvaćaju ljudi širokoga srca, članovi »Središnjega zemaljskoga odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika« u Zagrebu, poput Josipa Šilovića, Đure Basaričeka, Velimira Deželića, Petra Rogulje, Ivana Vereša, Eugena Sladovića i drugih. Tako nastaje pokret za zbrinjavanje glađu ugrožene djece u sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji i Srijemu. U županijama zagrebačkoj, varaždinskoj, virovitičkoj bjelovarskoj, požeškoj i srijemskoj organizirale su se obitelji koje su bile spremne primiti gladnu djecu. U tim godinama od gladi je otrgnuto više od 17 tisuća djece, donosi  glas-koncila..

Autor – Đurđica Ivanišević Lieb


-Grabar Kitarović-U Hrvatskoj ima puno gladne djece…“Ljudi u Hrvatskoj su gladni, djeca su nam gladna i neću se baviti nogometom osim što ću i dalje podržavati hrvatsku reprezentaciju”, rekla je...i sve je ostalo samo na riječima…


Podijeli
  • 8
  •  
  •  
  •  
  •  
    8
    Shares

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here