Četiri mig-21 tog jutra su poletjela jer smo bili svjesni da jednostavno moramo. A morali smo zbog naših junaka na zemlji. Zbog junaka koji isto zasigurno nisu spavali, kojima nikada nije smetala ni kiša, ni sunce, ni zima…

Svi vi Hrvatski bojovnici koji ste sudjelovali u Domovinskom ratu nek vam je velika hvala, a svim poginulima nek je vječna slava. Vi ste svoj dio posla odradili. Vi ste to odradili hrabro, časno i pošteno. Vi ste ti koji su omogućili da se istjerani ljudi iz svojih domova vrate svojim kućama, dajući svoje zdravlje i svoje živote...

Rudolf Perešin
Podijeli

I noćas kao prije 27 godina nisam se naspavao. Prije je to bilo zbog rata, danas je valjda zato što želim zaboraviti taj dan. Dan za zaborav, dan koji mrzim, dan koji bih želio da nikada nije ni svanuo…

I prije 27 godina bio sam budan i prije zvona sata, a bio je mrak kad sam otišao na posao. Zora novog dana nije zapravo ni svanula zbog olovnog neba, zbog niskih oblaka koji su se vukli iznad aerodroma, zbog nečega što je i nije kišica. Vrh Sljemena s aerodroma to jutro nije bio vidljiv, a pokušaj da vidim dimnjak toplane iz kabine aviona kad sam izlazio na pistu bio je uspješan samo zato što sam znao gdje treba gledati. Dan ranije, ili prvi dan operacije Bljesak ovih problema nije bilo, bilo je vedro i odrađivali smo zadaće u “normalnim” okolnostima. Svi smo znali da idemo u nemogućim uvjetima. Kasnije sam saznao od kolege probnog pilota na Mi-24, mog dragog Blaža, jer tako sam ga zvao, koji je taj dan bio u relativnoj blizini mjesta akcije kao časnik za navođenje da je opozvao djelovanje helikoptera Mi-24 jer meteo situacija nije dozvoljavala sigurnosne kriterije izvršenja akcije. No četiri mig-21 tog jutra su poletjela jer smo bili svjesni da jednostavno moramo. A morali smo zbog naših junaka na zemlji. Zbog junaka koji isto zasigurno nisu spavali, kojima nikada nije smetala ni kiša, ni sunce, ni zima, ni led, ni jugo, ni bura… Kojima nije smetao ni čelik koji je po njima padao, ali istim smo uzvratili. Eto zbog tih ljudi i njihova junaštva zadaća je morala biti izvršena.

I sada kad pišem ovaj post naviru sjećanja. Sjećanje na mog kolegu, prijatelja, susjeda, zapovjednika eskadrile, najboljeg zapovjednika ikada Rudija Perešina. Sjećanje na trenutak kada je rekao onu čuvenu: “Dečki idemo”. A mogao je komotno reći: “Idite, ili idi” ili čak reći da nemamo uvjete, jer je meteo nemoguć… ali nije, jer takav je bio Rudi. Staložen, smiren, odlučan. To je razlika koja čini čovjeka od kukavice, razlika između junaka i uhljeba ili dupelisca. A samo koji dan ranije sahranili smo našeg kolegu pilota borbenog aviona Meša.

Sjećam se da sam taj dan uradio nešto što kao pilot ovog borbenog stroja nikada ne radiš. Bio sam u prvom jednosjedu, Marin u drugom, Rudi je vodio Zdenka. Već na pisti uključio sam sve prekidače naoružanja i nišana, čak i onaj koji uključuješ tek prije cilja, a nalazi se doslovno u razini koljena kada sjediš u “fotelji” katapultirajućeg sjedišta, znajući da svako skretanje pogleda unutar kabine u uvjetima ovakve vidljivosti i letenjem na ekstremno maloj visini može biti kobno.

Sjećam se i polijetanja i mog pogleda ulijevo prema rulnoj stazi na koju je iz armirano betonskih skloništa izrulavao Rudi i njegov pratilac. Misao mi nije bila da ga tada zadnji put vidim. Iako sam u jednoj desetinki sekunde pomislio “a hoćemo li se svi i vratiti”? Bila je to samo trenutna ljudska slabost koja je trajala djelić sekunde, nakon koje postaješ dio borbenog stroja čija je zadaća ubiti ili biti ubijen i to je sva “ljepota” i suština posla pilota borbenog aviona. Sva “romantika” tog posla svodi se samo u te dvije riječi “ubij ili ćeš biti ubijen”.

Sjećam se i kišice već na početku velikog Lonjskog polja koja nas je pratila cijelo vrijeme leta i tjerala da budeš iskrivljen u kabini jer jedino vidiš dobro kroz bočna stakla. Kroz prednje staklo jedva se vidjelo, kišica se razlijevala i “trčala” po istom, a polusfera, križić i točka nišana bliješte tako da sam morao smanjiti i osvjetljenje istog.

Sjećam se da sam i zaglavio snagu na blizu maksimalne da bi imali brzinu malo iznad 1000 km/h što je malo preko 275m/sec, da bi izbjegli bar one “s ramena” i da bi izbjegli trag dima iz ispuha aviona ako si na punoj snazi rada motora.

Sjećam se i kako ližemo krošnje drveća, kako izbjegavamo po koji dalekovod kojeg barem na ovoj ruti ima malo. Sjećam se kako smo koritom Save protutnjali iznad cilja ne uradivši ništa, jer s ovom vidljivošću cilj je pre kasno uočen. I onda opet radim što se ne radi. Okrećem avion i ponavljam napad iz suprotnog smjera. To je nešto što samo budale rade, svjestan toga ali svjestan i onih mojih junaka na zemlji ulijećemo u svjetleće trasirajuće tragove “vatrometa”.

I to je to, zadaća izvršena, ali kako da kažem uspješna kad se Rudi nije vratio. Kako to da kažem kad smo ostali bez vođe, bez zapovjednika, bez kolege, prijatelja, prvog susjeda. Kako više da pijem kavu na terasi, a udaljene su nam terase par metara. Kako da slavim Bljesak kad se vođa nije vratio, kad se nisu doma vratili ni drugi junaci Bljeska, a doma su ih čekali očevi, majke, sinovi, kćeri, djedovi, bake, prijatelji, rodbina. Junaci Bljeska, junaci Domovinskog rata za mene nikada nećete biti zaboravljeni.

Svi vi Hrvatski bojovnici koji ste sudjelovali u Domovinskom ratu nek vam je velika hvala, a svim poginulima nek je vječna slava. Vi ste svoj dio posla odradili. Vi ste to odradili hrabro, časno i pošteno. Vi ste ti koji su omogućili da se istjerani ljudi iz svojih domova vrate svojim kućama, dajući svoje zdravlje i svoje živote. Na žalost ne politika, nego politike nakon vas omogućile su i omogućavaju raseljavanje ljudi iz ove lijepe zemlje u druge sređenije i uređenije države svijeta. Nije to vaša krivnja…

Rudolf Perešin

A ti dragi moj Rudi nikada više “nebuš došel doma i nebuš sel si pod brajde”, ali možda “sebi buš pozval stare si pajdaše” i budete zapjevali onu “suza za zagorske brege”
Počivaj u miru ili leti nebesima, kako i koliko te volja, čast i vječna slava svim poginulim u Domovinskom ratu,

Piše Ivan Selak

 


Podijeli