Podijeli

Na današnji dan 1992. godine na prvoj crti obrane Karlovca poginuo je heroj Domovinskog rata i pripadnik 110. karlovačke brigade Bruno Cetinjanin

Rođen je 26. kolovoza 1957. u Karlovcu gdje je i odrastao s roditeljima Katarinom i Nedeljkom te dvije godine mlađom sestrom Jasenkom u gradskom naselju Dubovac. Njegova sestra prisjeća ga se svakog dana, a o pokojnom bratu ima samo riječi hvale:
„Bio je vrlo topla osoba, staložen, nikada konfliktan. Mi se nikada u životu nismo posvađali. U društvu je bio omiljen, svi su ga voljeli.“

U Karlovcu je završio Osnovnu školu, a potom i gimnaziju. Nakon završetka srednje škole odlazi na studij građevinarstva u Zagreb koji uspješno završava. Njegova ljubav bila je arhitektura koju je također studirao. Osim toga bio je strastven sportaš i svojevremeno jedan od najboljih veslača u gradu na četiri rijeke. Kao dio četverca u Veslačkom klubu „Korana“ natjecao se i osvajao niz natjecanja. Godine 1983. sa suprugom Jasminom osnovao je obitelj, a 1990. dobili su kćer Anju.

„Kao i naš otac, bio je umjetnička duša. Slikao je i pisao poeziju, a osobito je volio crtati stripove i karikature. Često je pušio lulu i po tome je bio prepoznatljiv. Radio je u Agrokomercu, a pred rat zaposlio se u arhitektonskom uredu u Dugoj Resi kod Butorca. Kada je počeo rat i kada je otišao u vojsku i dalje je nakon obavljanja vojnih zadataka znao po noći ići raditi u ured. Obitelj je sklonio u Njemačku gdje je živio otac njegove supruge. I njega su zvali da ode iz Hrvatske ali on to nije htio učiniti.“,
prisjetila se svog brata Brune sestra Jasenka. Bruno Cetinjanin bio je zapovjednik 1. voda inženjerijske satnije 110. karlovačke brigade Hrvatske vojske s kojim vatreno krštenje doživljava 6. listopada 1991. u Slunjskim brdima. Uloga inženjerije u obrani Karlovca bila je itekako bitna, a ponajprije se očitovala u osiguranju odnosno zaprečavanju i blokadi vojarni Jugoslavenske narodne armije kojih je u gradu i okolici bilo vrlo mnogo. Zahvaljujući aktivnosti satnije prilazi Karlovcu bili su prepuni protutenkovskih prepreka.

U prosincu ’91. Bruno Cetinjanin imenovan je za zapovjednika inženjerijske satnije. Stupanjem na snagu Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. godine, satnija je dobila zadatak zaprečavanja međurječja između mostova na rijeci Korani i Mrežnici kako bi onemogućili eventualni iznenadni prodor neprijatelja, a zadatak je uspješno izvršila istog dana postavljanjem tri minska polja od protupješačkih mina.

„Bruno se nakon primirja spremao za dopust i posjet supruzi i malenoj kćerki u Njemačku. Prije odlaska, 5. siječnja s kolegama je išao u kontrolu postavljenih minskih polja kod Logorišta. Svojem pomoćniku Željku Lonjaku išao je pokazati gdje je njegova skupina postavila mine, čak je jednu minu i popravio tada. U jednom trenutku, prema pričama suboraca, Bruno je viknuo „Ajoj“ te pao na minu i poginuo. Kada sam kasnije bila na prepoznavanju, vidjela sam na vratu trag od 2 centimetra kao od noža. Očito ga je prije pogibije okrznuo snajperski hitac, zbog čega je i viknuo „Ajoj“. Za mene je to bio izuzetan šok, trebala mi je godina dana da dođem k sebi. Brat i ja bili smo vrlo bliski.“
prisjetila se Jasenka Cetinjanin. Od eksplozije teško su ranjeni zapovjednici vodova inženjerijske satnije Željko Lonjak i Hrvoje Škugor.

U samo jednom trenutku satnija je izgubila pola svojih zapovjednika.

Šok, tuga i nevjerica zavladale su ne samo u inženjerijskoj satniji već i cijeloj 110. brigadi. U monografiji 110. brigade Hrvatske vojske zabilježeno je kako je nemoguće ne prisjetiti se hrabrosti i prisebnosti Nedeljka Cetinjanina, oca pokojnog Brune koji ih je zbunjene i tužne u tim trenucima hrabrio riječima „kako je to rat i žrtve su neizbježne“. Bruno Cetinjanin pokopan je na groblju u Jamadolu, posmrtno je imenovan bojnikom Hrvatske vojske, a u spomen na tog heroja svake se godine u Karlovcu u organizaciji Veslačkog kluba „Korana“ održava memorijalna regata.

Autor teksta – Borna Marinić


Podijeli

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

11 − šest =