Podijeli

Više se i ne trebamo čuditi zašto nam je tako kako je.

Svaki dan gledamo na televiziji gotovo prazne saborske klupe, sjednice Hrvatskog sabora tek s nekolicinom zastupnika koji se dosađuju, iako se rasprave vode o bitnim problemima našeg društva.

Na to se često upozorava, ali bez uspjeha.

Saborski zastupnici (svaka čast iznimkama) postali su primjer mladima kako se s malo truda mogu steći iznimne pozicije u društvu. Za zastupnika nije važno završiti fakultet već prikupiti određeni broj glasova prilikom izbora, a nekima  ne treba ni to.

U saborske klupe se počelo ulaziti i izlaziti kao u vlak – jedan uđe, drugi izađe.

Na sjednicama Sabora najčešće nema ni njezina predsjednika. To bi isto tako bilo da vlasnici firmi ili predsjednici Uprava ne dolaze svaki dan na posao. Ili kako bi izgledala vojska da im na čelu nije zapovjednik?

Kod nas je većina saborskih zastupnika „okupirana“ drugim poslovima i zadaćama. Najvažnije je da se pojave jednom tjednom na glasovanju. Tada su kao jedan. Naime, dok jedna strana  glasa „za“, druga obvezno „protiv“.

U zadnje vrijeme nema u saborskim klupama ni glavnih „zabavljača“ bivših i sadašnjih članova Živog zida, pa je još dosadnije.

Badava se građani ljute. Što su izabrali to imaju!

Kad jednom uhvate saborsku fotelju zastupnici postaju „drugi ljudi“, naprosto neprepoznatljivi i u sredinama koje su ih birale.

Tijekom čitavog mandata odgovaraju jedno – sami sebi (i svojoj stranci).

Ne boje se ni Boga! (Svaka čast iznimkama).

Normalno je da imaju visoke zastupničke plaće, mirovine, privilegije, da neki od njih ljetuju i po „sedam kuna“ (a onda drže lekcije o moralu), da se za male novce hrane u saborskom restoranu, da su „ugledni i cijenjeni“…

Građanima se čini da malo kada raspravljaju o bitnim stvarima. Neki istina svojih „pet minuta“  dobro i ciljano iskoriste za osobnu propagandu, čovjek pomisli, gle kako taj dobro i pošteno predlaže i  govori, kad tamo u vrijeme glasovanja eto ti i takvih u istom „loncu“.

U Saboru je najvažnije imati „glas više“.

Za cijenu toga se ne pita.

Što košta da košta, račun će na kraju ionako  platiti hrvatski građani!

Najžalosnije je da sa svakim novim izborima očekujemo da će se nešto promijeniti, a kad tamo – uvijek isto ili slično!

Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Podijeli

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

tri + dvanaest =