Branimir Petričević, jedan od utemeljitelja legendarnih paravojnih formacija na području Cetinskog kraja, čovjek čija je kuća bila skladište oružja i municije, prvi puta javno govori o događajima iz 1990. i 1991. godine…

U odsutnim trenutcima za opstojnost Hrvatske nismo se predavali, nego smo nastavili bez obzira na petu kolonu nabavljati naoružanje i drugu opremu...

Brigadir u miru-Branimir Petričević- osobna arhiva
Podijeli

Branimir Petričević, jedan od utemeljitelja legendarnih paravojnih formacija na području Cetinskog kraja, čovjek čija je kuća bila skladište oružja i municije, prvi puta javno govori o događajima iz 1990. i 1991. godine.

Organizatori koje je KOS lovio

Branimir Petričević

Hrvatska javnost upoznala je jednu skupinu iz devedesetih. U tijeku hrvatskog Domovinskog rata isplivali su na površinu „jamari“, ulovili političke fotelje i poput Josefa Goebellsa ponavljajući laž dok ne postane istina. Poslije prvih Demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj travanj-svibanj 1990. izabran je za sekretara Sekretarijata za narodnu obranu općine Sinj.

Petak 17. 8. 1990. , pojavom „balvan revolucije“ na području Kijevo-Vrlika, otpočele su pripreme za obranu cetinskog kraja. Isti dan, u Sinju se sakupilo nekoliko tisuća građana, protestirajući ispred kasarni tražeći oružje. Pukovnik Milivoje Petrović zapovjednik 332. puka veze u kasarni „Tadija Anušić“ tražio je, da se građani udalje od kasarni ili će otvoriti paljbu. Uz velike napore nekoliko djelatnika Općine Sinj uspjelo je primiriti strasti, a prosvjedi su nastavljeni nekoliko sati pred zgradom Općine Sinj i u samom gradu. Od tog dana Sekretarijat za narodnu obranu neprekidno radi na ustroju dragovoljačkih odreda, nabavi naoružanja i druge opreme. U listopadu i studenom 1990. njegov dom je postao skladište naoružanja i opreme. Istovremeno, pukovnik Aleksandar Vasiljević načelnik uprave KOS-a, je dobio zapovijed od Saveznog sekretara za narodnu obranu Veljka Kadijevića, da se izradi operacija „Štit“ za sve sektore u Hrvatskoj. U okviru iste operacije izrađena je posebna operacija „Švejk“ za uhićenje ministra obrane Martina Špegelja. Uhićenje Martina Špegelja izradio je pukovnik Mihajlo Knežević zv. Mićo, a trebala se izvršiti 29. 11. 1990. Ljubiša Beara i Karanović sa svojim djelatnicima službe Ivo Hraste, Boris Koštić, Žarko Bartulović, Eterović, Zlatko Barišić, Dinko Zebić, Tole Žarko , Petar Živanović, Ivan Babić pripremili su uhićenja Gorana Pavlova, Ive Jelića, Mladena Bujasa i Branimira Petričevića.

Ispovijed general-majora Aleksandra Vasiljevića, Novi Vjesnik, od 7. 9. 1992. godine:

– „Vijesti o noćnim transportima i podjeli oružja stizale su iz Osijeka, Županje, Orašja, Bjelovara, Đurđevca, Slavonskog Broda, Vinkovaca… Oružje je dijeljeno provjerenim hadezeovcima. Vođe ove izdaje često su bili čelni ljudi u općinama. U Splitu i Sinju su najprljaviji dio posla obavili Goran Pavlov, predsjednik Skupštine općine, Ivan Jelić, komandant Teritorijalne obrane Splita, Mladen Bujas, sekretar NO Split i Branimir Petričević, sekretar NO Sinj. Tada sam pozvan da dođem u Beograd da bih o cijelom slučaju detaljno referirao generalu Veljku Kadijević, saveznom sekretaru za narodnu obranu. Ponio sam i cjelokupnu dokumentaciju. General Kadijević mi je naredio da načinim detaljan plan kako bi istovremeno pohapsio glavne aktere iz Zagreba, Virovitice, Splita i Osijeka.

Odlučeno je da se poslije hapšenja provede operativna trodnevna istraga, a zatim podnesu krivične prijave i odrede pritvor i istraga. Ovaj posao trebao je obaviti KOS i vojni istražni organi. Akcija „Štit“ napredovala je i u drugim mjestima u Hrvatskoj. Veliki uspjeh postigle su grupe generala Mile Babića i kapetana bojnog broda Ljubiše Beara. Prvi je djelovao u Slavoniji, drugi u Splitu. U Virovitici nisu otkrili moj identitet sve do 25. 01. 1991. godine, kada sam uhapsio Habijanca i Đuru Dečaka. Na spisku za munjevito hapšenje bili su Martin Špegelj, Željko Tomljenović, Josip Boljkovac, Ivan Dodik, načelnik štaba državne sigurnosti u Varaždinu, Marijan Balaban, komandir milicije u Čakovcu, Goran Pavlov, Ivan Jelić, Mladen Bujas, Branimir Petričević u Splitu i Sinju, a iz Osijeka Branimir Glavaš, Tomislav Merčep. Iz Virovitice su bili predviđeni Đuro Dečak i Ivan Belani, a od vojnih osoba mlađi oficiri Franjo Kovač i Vlado Šabarić. Nekoliko dana ranije, ili najkasnije istovremeno, trebalo je privesti i uzeti izjave od dvadeset njihovih suradnika i na kraju napraviti precizne spiskove svih koji su dobili oružje, koje je tajnim kanalima pristiglo u zemlju i s naznakom gdje je skriveno. Prema planu koji sam sačinio, u drugoj etapi trebalo je oduzeti oružje, a zatim se svim uhićenima i optuženima trebalo suditi u vojnim sudovima u Zagrebu i Splitu. Plan je u globalu bio prihvaćen, iako je nekoliko puta tražena sitna dorada! Sada se čekala njegova verifikacija na Kolegiju kod generala Kadijevića.“

Do siječnja 1991. znalo se da KOS-a priprema određena uhićenja jer je i sam Veljko Kadijević najavio određena uhićenja… A onda je u siječnju u Virovitici počeo rat za Hrvatsku. KOS je uhitio Antuna Habijanca, pokojnog Vinka Belobrka, Đuru Dečaka, Vladu Šabarića, Kovača, htjeli su i generala Špegelja, htjeli su drugog Kovača i Ivana Belanija. U optužnici Vojnog suda objavljenoj u proljeće te godine kao 14 optuženi spominje se i Branimir Petričević iz Sinja. Zloglasni KOS ih je lovio, ali u tome nije uspio. Sve se poduzimalo kako bi nas izručili Vojnom sudu, ali nismo se dali. Nisam se skrivao i nastavio sam raditi za Hrvatsku, tu pred samim kasarnama. U Sinju.

– 1990. nije bilo nikakvog straha, ni govora. Svi smo bili za promjene, znali smo što nas čeka, pristali smo i na naoružavanje. U početku nas je bilo desetak. Počeli smo pripreme za obranu, bili smo spremni i sposobni organizirati se. Među prvima bili su Stjepan Rojnica, Boris Grčić-Rako, Boško Vladović, Ante Župić i moja malenkost, gdje sam se odmah prihvatio priprema za organiziranu obranu. Zatim pok. Luka Erceg, Branko Erceg, Dušan Jukić zv. Duća, Stipe Vuleta i Branko Samardžić iz sela Otok. U selu Kijevu najveći teret u samom početku je podnio Marinko Čavka, sa Kriznim stožerom. U Vrlici među prvima bili su pokojni Dušan Turudić, pokojni Ive Lelas, Niko Rebić, Miljenko Radnić i Ante Turudić. U selu Dicmo među prvima bili su Ivica Brkić, Zdravko Brkić, Ivan Maretić, Luka Brkić i drugi. U selu Obrovac među prvim bili su Branko Bilobrk, Stipe Bilobrk zv. Mišo, Petar Bilobrk i Milan Runje. U selu Gljev nositelj i organizator bio je Ivan Maleš. Do listopada 1990. svaka mjesna zajednica je ustrojila po jednu borbenu skupinu, uglavnom sa lovačkim naoružanjem. Matko Raos na aerodromu u Sinju ustrojio je zrakoplovno odjeljenje, a u narednom periodu padobransko-diverzantsko odjeljenje.

Tada se ozbiljnije krenulo u nabavu automatskog oružja. Prva veća nabava naoružanja dogodila se u studenom 1990. koju je dovezao u moju garažu Mladen Samac-Ivanović Bamba i pokojni Milan Kuzmanić. Nismo razmišljali o posljedicama, o tome što nas može zadesiti, i nas i naše obitelji. Nismo imali vremena razmišljati o tome. Znali smo da ćemo biti meta KOS-a, ali nismo odustajali. Išli smo do kraja, jer kada smo krenuli, natrag se više nije moglo, a supruga sa još četvero djece bili su u strahu kako će to sve skupa završiti.

Supruga Tonka?

– Moja supruga je sudjelovala u stvaranju Hrvatske puno više nego mnogi koji danas sjede u prvim redovima. Bila je jedna od osoba koja je vršila istovar oružja kada neki susjedi nisu htjeli imati dodir sa oružjem, ujedno majka i čuvar. Dobro se sjećam prvog postrojavanja tada famoznih “paravojnih” ili kako su nas od milja zvali „kamišari“ u Općini Sinj o kojima su srpski mediji pisali traktate i bajke a da ih nikada nisu ni vidjeli.

– Prvo postrojavanje?!

Tako nešto se događa jednom u životu. Najavom V. Kadijevića 4. 12. 1990. o pripremama JNA za intervenciju, mi smo to ozbiljno shvatili. U tom periodu pod ustrojem bilo je oko 500 ljudi. Jedna satnija nalazila se danonoćno u vijećnici Općine Sinj. U općinu dolazi Dušan Viro te odmah govori: „Što je to potrebno kad će Vlada RH riješiti mirnim putem!“
To se nastavilo kroz siječanj 1991. Te sam večeri, s 21. na 22. siječnja 1991. prebrojio ljude i održao govor „kako je moguć napad JNA“ na Općinu, te tko nije spreman neka ostavi oružje i može doma. Ostali smo bez trojice iz Sinja koji se nisu smatrali sposobnim za borbu. Na sreću nije došlo do borbenih djelovanja, nakon toga smo se povukli s položaja oko tadašnjih kasarni.

Četiri dana iza ovih zbivanja na virovitičkom području Habijanac i Dečak su uhićeni. Nešto iza njih i pokojni Vinko Belobrk. Na redu su bili ostali ali su izbjegli a da i sami ne znaju kako. U prosincu 1990. i siječnju 1991. bilo je stani – pani.

– Vojni sud me zajedno s pokojnim Goranom Pavlovom, Ivom Jelićem, Mladenom Bujasom i drugima optužio za organiziranje oružane pobune. Proganjali su me, uz pomoć nekih mojih susjeda radili štih probe na Hanu za uhićenje. Znao sam da je red došao i na mene, te sam sklonio obitelj u Sinj. Zahvaljujući pripadnicima postrojbe koji su danonoćno čuvali Općinu, a ja sam tada praktično spavao u Sekretarijatu za narodnu obranu, nisam završio u Vojnom sudu.

Dolaskom naše delegacije dr. Franje Tuđmana i Stjepana Mesića iz Beograda, saopćeno je da više neće biti uhićenja.

Policija iako je znala što se sprema, ništa nije poduzela u zaštiti, pomislio sam da je gotovo, da će me predati. Dana 26./27. 1. 1991., uz suglasnost čelnika vladajuće stranke HDZ-a dolazi do razoružavanja oko 60 dragovoljaca iz Operativne satnije. Možda su razoružani da nas lakše uhvate. Bez obzira na okolnosti nastavili smo raditi na pripremama za obranu od agresije, dakako uz pomoć svih ostalih subjekata. Dugo smo izbjegavali zloglasni KOS. Tražili su nas, ali tražili smo i mi njih. To dobro znaju: Dinko Zebić (danas živi u Zadru), Zdravko Kevac (u Beogradu), Ivo Bilić, Ivan Babić (u Osijeku), Petar Živanović (izvršio suicid u travnju 1991., u Sinju i mnogi drugi oficiri JNA iz naselja „Blatine“ u Splitu. Neke smo uhvatili oduzeli njihovo naoružanje i ine dokumente, a naknadno ih pustili. Policija u to vrijeme nije ništa napravila da bi nas zaštitila. Neki djelatnici policije svakodnevno su održavali kontakte u kasarni „Prvi Splitski Partizanski Odred“ sa vojnim obavještajcem kapetanom Petrom Živanovićem.

Martin Špegelj je 28. 4. 1991. poslao delegaciju u Split gdje su zvanično udareni temelji ustroja Hrvatske vojske. Krajem svibnja 1991. je uslijedio ustroj 2. bojne ZNG-a, u Trilju. Odaziv je bio velik, ali zbog limitiranosti formacijskih mjesta nismo mogli primiti više od 90 ljudi. Nije mi jasno da se danas javljaju ine osobe koje opće nisu imali nikakav dodir sa ustrojem postrojbe, i izlaze sa dezinformacijama. Neki su bili politički djelatnici, a neki su samo šetali po gradu i „ćaskali“ kako oni to znaju reći.

Vjerujte, želudac mi se ponekad stegne kad se sjetim što smo onda radili. Ujedno, tko je sve skupljao oružje da ga se vrati, a danas…

U odsutnim trenutcima za opstojnost Hrvatske nismo se predavali, nego smo nastavili bez obzira na petu kolonu nabavljati naoružanje i drugu opremu.

Nakon svega, ne može sakriti gorčinu… Danas, nakon svega što sam prošao, ne bih se više zaletio kao onda. Tada sam vjerovao u program stranke, ludo sam vjerovao u ono što je Tuđman napisao. Poslije se sve to pokvarilo. Predsjednik je tada okupio oko sebe ljude koji su gledali kako sebe namiriti a Hrvatska je bila u drugom planu. Zato, sada pričaju tko je jamio, jamio je. I dobro. Neka je tako, ali tko je jamio neka sada vrati ili plati. Ja bih to riješio u 48 sati. Svatko u svom mjestu zna tko je što imao prije rata, a što ima sada. Moji krediti za gradnju obiteljske kuće lako se mogu provjeriti. To je bar jednostavno.

Ponekad sam jadan, dođe mi teško kad vidim tko je šta stekao i kada vidim neke koje sam ja i silom tjerao da dođu u vojsku i brane tu državu, a danas imaju i mirovine i povlastice. Ma sve su uzeli. I znaš šta mi kažu, tko te j… budalo, šta se nisi borio za sebe već za druge. Ali u cijelosti ponosan sam, nisam ukrao, nisam oteo, nisam silovao, nisam nikome ništa nažao napravio. To me drži. Još uvijek vjerujem da će sve doći na svoje, zaključio je brigadir u miru Branimir Petričević, naglasivši da potpuno u svakom pravnom smislu stoji iza svega što je izjavio.

T.H.


Podijeli