Božja ruka iznad Srđa. “Oj, Rado, oj, Radmila, šta si sa mnom učinila”?“Nadrogirane ustaše pevaju, ima ih preko stotine, bežimo, bre, dok nas sve ne pokokaju!”

Zora je 6. prosinca zarudjela detonacijama. Šačica nas tog se jutra nalazila na Srđu. Šačica dječaraca iznad Grada, na tvrđavi Imperijal, na našem Olimpu. Nas šačica i njih tko zna koliko. David protiv Golijata. Bože, pomozi!..

Podijeli

“Oj, Rado, oj, Radmila, šta si sa mnom učinila? Više volim tebe mladu neg’ Beograd da mi dadu.” Zadnjih mjesec dana uši nam je parala rima bradonja iznad Grada. “Radmila” nas je i budila i uspavljivala, uz obavezno ojkanje i brekanje koje bi se prolomilo gustom i stravičnom ratnom tišinom sa Strinčijere te devedeset prve. “Oj, Rado, oj, Radmila, šta si sa mnom uradila? Više volim tvoje lice nego Čačak i Užice, oooooj!”

Što su oni više ojkali, to je u nama raslo domoljublje i snaga. Čudan smo narod mi Hrvati. Kad je najteže, srce nam je najveće. Još su nam svježe bile rane zadnje borbe na Bosanci gdje smo izgubili sedmoricu svojih ljudi. Najviše me boli kad se sjetim koliko je života bilo u toj mladosti, koliko snova, koliko nepoljubljenih usana i neisplakanih mladenačkih uzdaha. Gdje si bio, Bože, tog devetog dana u studenome?

——

Zora je 6. prosinca zarudjela detonacijama. Šačica nas tog se jutra nalazila na Srđu. Šačica dječaraca iznad Grada, na tvrđavi Imperijal, na našem Olimpu. Nas šačica i njih tko zna koliko. David protiv Golijata. Bože, pomozi!

“Jučerašnje dogovoreno primirje objesi mačku o rep,” zaključio je Božo pobjedonosnim tonom, kao da je otkrio toplu vodu. Nije to bilo prvi put, znali smo mi već jučer da nakon njihovih dogovora slijedi neko iznenađenje. “Sveti je Nikola jutros zaspao, Krampus mu je dao Sanval,” tako smo u šali govorili. Dok smo se od straha skrivali iza šala i viceva, zvuci projektila bili su sve jači i sve bliži. “Evo ih, brzo, čujete li tenkove?! Što ćemo, što ćemo?!” panično je ponavljao najmlađi među nama. “Bože, u pomoć nam priteci! Gospodine, pohiti da nam pomogneš!” u tom smo se trenutku svi prekrižili i zagrlili.

Razmišljao sam o majci, sestri, djevojci koja me čeka u izbjegličkoj sobi hotela “Libertas”. Nisam imao vremena za cmizdrenje, zvuk tenkova bio je sve bliži. Oko osam sati čuli smo šuškanja oko tvrđave, vidjeli smo da nam se neprijatelj približava. Paljba je na trenutak prestala. Bilo nam je jasno – njihovi su topovi morali prestati pucati jer bi inače pucali i po svojima. Odjednom su počeli tući prema Gradu. Iskoristili smo trenutak i navalili pucati po tenkovima, bacati bombe. Uspjeli smo onesposobiti njihova dva tenka. Gotovo smo ostali bez streljiva i morali smo se povući u tvrđavu.

Božo je ostao gore na platou. Sam. Strepili smo za njega. Čuli smo puškaranje. Boža nismo čuli. Odjednom se, između kiše metaka, začuo glas: “Ooooo, Lazareee, Lazareee!” Pogledali smo se u čudu. Je li Božo od straha prosvirao? Nismo izgovarali, ali siguran sam da smo svi isto pomislili. Zatim opet otežući poput kakva Crnogorca: “Oooo, Lazareeee, nemoj da pucaš, junače!” U tom trenutku shvatili smo Božovu namjeru i naš je gromoglasni smijeh bio glasniji od grmljavine metaka. I onda tišina. Njihov “junačina” očito je mislio da je Božo jedan od njih. A Božo k’o Božo udri onda po njemu. Što je dalje s “junakom” bilo, nismo nikad saznali.

Napadi topovnjačama i minobacačima nisu prestajali, Grad svetoga Vlaha plamtio je ognjenim jezicima. Imali smo sve manje streljiva, a oni su nam bili pred vratima tvrđave. U trenutku smo pomislili da je gotovo. “Nema nam druge nego javiti našima da sve cijevi okrenu na Srđ, to nam je jedino preostalo,” zaključio je netko. “Udarite po nama!” zagalamili smo uglas u motorolu. “Bože, u pomoć nam priteci! Gospodine, pohiti da nam pomogneš!”

Neprijatelj je već skoro bio na vrhu tvrđave kad je udar počeo. Stajali smo spremni na svakom ulazu. Nas šačica sa šakom streljiva. Da su to znali, ova bi priča danas bila drukčija. Odjednom je nekome sinulo, ni dan-danas ne znam kome i je li to bilo prikrivanje straha ili naša mladenačka ludost, ali podsjetilo me na scenu iz “Titanika” kad je orkestar svirao posljednju pjesmu pred potonuće. Rekao je: “Srećko, ti imaš dobar glas, zapjevaj nešto.” Srećku nije trebalo dvaput ponoviti, odložio je pušku na pod i iz svega glasa pustio svoj bariton: “Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati! Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati.” Svi smo uglas zagrmjeli, imao sam osjećaj da je naša pjesma odzvanjala i Stradunom, i Rijekom dubrovačkom, i Primorjem, i duž župske vale sve do Prevlake.

Samo nekoliko metara od nas četrdesetak neprijateljskih vojnika protrnulo je od straha. Čuli smo ih kako govore bježeći: “Nadrogirane ustaše pevaju, ima ih preko stotine, bežimo, bre, dok nas sve ne pokokaju!”

* * *

Srđ nije osvojen, branitelji su obranili Grad toga šestog dana u prosincu. Sveti Nikola pobijedio je Krampusa. Orilo se Srđem: “Bože, čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom…” Samo nas je Bog sačuvao. I naša hrabra ludost. Ili luda hrabrost. I Božja ruka koja nas je vodila i štitila.

Božja ruka iznad Srđa.

Autor /Antonija Bračun

Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu. Treću nagradu dobila je priča Božja ruka iznad Srđa, koju je napisala Antonija Bračun


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

5 + deset =