Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u istarskom vjerničkom puku

Godine Gospodnje 2021. centralna proslava svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili u narodu Velike Gospe za Istru je u Božjem polju kraj Vižinade...

Podijeli

Godine Gospodnje 2021. centralna proslava svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili u narodu Velike Gospe za Istru je u Božjem polju kraj Vižinade…

Veličanju i značenju proslave za istarske vjernike  pridonijela je  i Hrvatska radiotelevizija direktnim prijenosom  svete mise s Božjeg polja,  na otvorenom koju je predvodio  mons. Dražen Kutleša, nadbiskup koadjutor Splitsko-makarske nadbiskupije i apostolski administrator Porečke i Pulske biskupije.

Dogmu o Marijinu Uznesenju donio je 1950. papa Pio XII., kako bi se slavilo njeno uzdignuće dušom i tijelom na nebo, da zajedno sa Isusom Kristom slavi Boga i zagovara nas kao Isusova majka i majka svih nas Hrvata. Hrvati su je primili kao svoju zaštitnicu, Kraljicu majku, Kraljicu Hrvata, Kraljicu mira,  utječu joj se mnogim pjesmama i hodočaste u Marijanska svetišta u njenu slavu. Marija, sveta i bezgrešna, najsavršenija slika i prilika Presvetog Trojstva, svoj život je živjela u izvornom dahu. Zahvaljujući Duhu Svetomu, kojem je bila u potpunosti poslušna u svakom trenutku svog života, Marija nije poznavala nikakvu podjelu između svog duha, duše i tijela. Da nije bila toliko zaposjednuta Duhom Svetim, ne bi mogla biti Majka Isusa Krista, Spasitelja čovječanstva.  Marija je u nebu i zovu je Kraljicom Neba, ali, budući da je Majka čovječanstva, vrlo često nas posjećuje ovdje na zemlji kako bi nas podsjetila da smo stvoreni za nebo. Ona nas neizmjerno voli. Majčinsko srce želi vidjeti cijelo čovječanstvo u istoj slavi kojom je Ona zaogrnuta za cijelu vječnost.

Kršćanska, Katolička Istra

Istra je duboko u povijest  vezana uz kršćanstvo, pojavom  ranokršćanskih  mučenika  među kojima su najpoznatiji sv. Mauro i sv. German iz druge polovini 3. st. O ranom kršćanstvu svjedoče ostaci  starokršćanskih  bazilika iz 4. i 5. st., u  Poreču i Puli ( Eufrazijeva bazilika u Poreču i bazilika Sv. Marije Formose u Puli, od koje je sačuvana samo južna kapela)

Kršćanskom crkvom upravljali su biskupi, a Crkveno-upravno uređena je 524.godine  nakon suglasnosti pape Ivana I., bizantinskog  cara Justinijana i italskoga kralja Teodorika. Tada su zakonom uređene biskupije sa sjedištem u Poreču, Puli, Pićnu, Novigradu, Kopru i Trstu.

Poznati su istarski sabori,  placiti; lat. Placitum: skupština, sud, ili zaključci takvih skupština, sačuvani u razdoblju 643–814.godine, a sačuvani je zapis sa Rižanskog sabora, održan  804.godine na rijeci Rižani kraj Kopra,  na kojem su se okupili predstavnici istarskih  gradova i kaštela, biskupi, patrijarh Fortunat iz Grada te izaslanici Karla Velikoga i njegova sina Pipina. Zapis o tom saboru smatra se jednim od najvrjednijih dokumenata za razdoblje vladavine Karla Velikog i važnom ilustracijom funkcioniranja franačke uprave u Istri,  Ivan je na pusta zemljišta u Istri naseljavao Slavene kako bi osnažio obranu prema Avarima (  glava Atile na crkvi Sv. Marije u Božjem polju).

Tijekom povijesti na prostoru Istre dodirivali su se, prepletali i sukobljavali različiti europski  utjecaji,  ali je unatoč svim različitostima, od razdoblja pretežne slavenizacije Istre dolaskom Hrvata, postojala i težnja za njezinim jedinstvom. Kršćanstvo je bilo konstanta koja je taj prostor duhovno ujedinjavala, ostavljajući u njemu tragove u spomeničkoj vjerskoj baštini. Tome svjedoče pored velebnih bazilika, katedrala i malene crkve, kapelice i križevi  uz polja i puteve. Paralelno se pored  mletačkog  i germanskog utjecaja, razvijala  glagoljica i  potom šćavetska (robovska, kmetska, seljačka)  hrvatska predaja. Život Crkve bio je obilježen vezanošću s istarskim  zaleđem  Domaći kler, najdublje povezan sa hrvatskim  pukom, imao je i u dijelu Istre pod mletačkom  upravom i u dijelu pod austrijskom  vlašću ulogu koju su u drugim  krajevima imali plemstvo i građanstvo: bio je svijest naroda. Združenost naroda i svećenstva osobito se očitovala u doba velikih društvenih  kriza..

Jačanje nacionalne  svijesti obilježava vrijeme biskupa Jurja Dobrile: njegov molitvenik Otče budi volja tvoja i knjige, list  Naša sloga i druge tiskovine,  snažno su poticali nacionalno  i vjersko osvješćivanje. Otvaranje čitaonica i hrvatskih škola osnažilo je i ojačalo nacionalni utjecaj. Crkvenim  sredstvima izgrađena je zgrada (sadašnji Pazinski kolegij) za dom i odgoj učenika pazinske, tada jedine hrvatske gimnazije u Istri. Između 1. i 2. Svjetskog  rata, preko svećenika i knjiga koje je u Trstu izdavao Božo Milanović, Crkva je zaslužna  da Hrvati u Istri nacionalno opstanu. Nakon 2. Svjetskog  rata razdoblje biskupovanja Dragutina Nežića obilježeno je poglavito borbom za ljudska i vjerska prava. To je bilo vrijeme zatvaranja crkvenih  ustanova, progona svećenika i vjernika. U sjemeništu s klasičnom  gimnazijom, otvorenom 1945.godin u Pazinu  brigom Bože  Milanovića, školovalo se mnogo budućih svećenika, ali i intelektualaca i djelatnika u različitim područjima političkog, gospodarskog  i kulturnog  života. U vrijeme biskupa Antuna Bogetića, Crkva se u Istri uključila u primanje i karitativno zbrinjavanje izbjeglica Domovinskoga rata, otvorila je misijsko sjemenište u Puli  Redemptoris Mater (1991), dovela pavline u Sv. Petar u Šumi (1993), otvorila Pazinski kolegij – prvu kat. školu u Hrvatskoj (1993).

U tako dinamičnoj povijesti položaj je Katoličke crkve u Istri specifičan: mučeništvo početaka kršćanstva nastavlja se sve do najnovijih vremena kroz pokušaje zatiranja hrvatskog  identiteta i osjećaja narodne pripadnosti, fašističkog progona i podjele ljudi prema genima, stasu ili boji, komunističkih progona vjerskih i crkvenih  ustanova i dr. Simbol mučeništva posljednjih stoljeća za Crkvu u Istri sluga je Božji svećenik  Bl. Miroslav Bulešić ,Bl. Francesco Bonifacio,  te mnogi svećenici koji su u 2. svjetskom  ratu i u poslijeratnom razdoblju svojim životom posvjedočili vjernost Crkvi i narodu.

Crkva Svete Marije u Božjem polju kraj Vižinade

Na mjesnom groblju Vižinade nalazi se crkvica. Uz nju je svojedobno bio samostan. Osnovali su ga 1119. templari, a Božje Polje postalo je centar templara u Istri. U narodu su  templare zvali „ Božjacima“ i  zato je Božje polje.

Nakon što je francuski kralj Filip Lijepi, pomamivši se za novcem templara, kojima je bio dužan,  u petak 13. listopada 1307. organizirao masovni lov na templare, templarski red u Francuskoj gotovo je preko noći nestao. Templarski red polako je nestao i u Istri.

Crkva je građena prije templarskog samostana, negdje u 11. st, ali je naknadno preuređena. Nad crkvenim vratima nalazi se kamena glava Atile, ugrađenom tijekom obnove 1441., koja prema predaji prikazuje hunskog vojskovođu Atilu, za kojeg se govori da je nastradao upravo u ovom dijelu zapadne Istre od strane pastira koji ga je kamenom iz praćke pogodio u glavu.

Crkva također ima kasnogotičke freske nastale oko 1480. godine, a temeljito obnovljene u 18. stoljeću. Pretpostavlja se da ih je oslikala radionica Ivana iz Kastva, a čini se da je ovo njezin prvi i najkvalitetniji rad. Kastavski Ivan (15. stoljeće) vjerojatno je slikarsko obrazovanje stekao u radionici Vincenta iz Kastva, kojemu je stil bio vrlo blizak. Freske prikazuju Isusa Krista, četiri evanđelista, likove apostola i anđela. Freske su na zidovima svetišta, iza oltara i na zidovima lađe.

Važno je  spomenuti da iz ove crkve potječu najstarije istarske orgulje iz vremena franjevaca trećoredaca, slika Bogorodice sa svecima slikara Zorzija Venture (16./17. St.) Koja se čuva u župnoj crkvi sv. Jeronima u Vižinadi i drveno raspelo s Kristovim tijelom na oltaru južnog zida, koje pokazuje stilske sličnosti s lokalnim slikama i skulpturama.

Današnja gotička jednobrodna crkva potječe iz 15. stoljeća, a kao crkva Gospe od Polja smatrana je čudotvornom, pa su k njoj hodočastili vjernici Poreštine, ali i šireg područja.

Zanimljivost ovog groblja je cisterna uz crkvu Blažene Djevice Marije koja se nekada nalazila u središtu klaustra templarskog samostana koji je ovdje djelovao. Naime, sjedište templara u Istri bilo je upravo tu na Božjem polju gdje su redovnici vitezovi osnovali samostan sa zadaćom čuvanja hodočasničkih putova prema Jeruzalemu. Templari su svoje sjedišta imali na svim važnim mjestima uz prometnice, a  uz Božje polje  vodila je važna prometnica od Trsta prema Puli, via Flavia, koju su trasirali još stari Rimljani.

VJERNICI IZ VIŽINADE OKREĆU TRENDOVE Više ne napuštaju svoje domove

 

Župa Vižinada

Srednjovjekovni gradić Vižinada nalazi se na sjeverozapadu Istre, a u statusu općine prema statistici zauzima površinu od 36 četvornih kilometara te po popisu ima oko 1100 stanovnika. Uz drevne kuće koje su isprepletene vilama ispod staroga gradića, Vižinadu  krase vinogradi sa Vinskom cestom,  maslinici i obrađeni vrtovi  U crkvenoj ustrojbi Vižinada pripada Porečkoj i Pulskoj biskupiji, a župom sv. Jeronima upravlja župnik Leonardo Krakan, koji je rođen 1967. u Splitu. Bogoslovni studij pohađao je u Biskupijskom misijskom sjemeništu „Redemptoris Mater“ u Puli za članove Neokatekumenskoga puta, zaređen 1999.godine.

„Župa Vižinada tvori jedinstvenu pastoralnu cjelinu s obližnjom župom sv. Vitala u Ritošinu Brigu. Stoljeće već župnici iz Vižinade ili njihovi kapelani upravljali su objema župama. Povezanost pojačava i činjenica da je većina te župe administrativno u općini Vižinada, a dio učenika pohađa i osmogodišnju područnu školu u Vižinadi.  Župljani se druže, zajedno se uključuju u akcije, zajedno putuju, vesele se i tuguju. Dobra je suradnja i s drugim okolnim župama, posebice sa župom Kaštelir, čiji župljani redovito pješke hodočaste na Božje polje. Posljednjih se godina hodočašća organiziraju na razini Porečkoga dekanata ili biskupije, a ranije je hodočašća organizirao prof. Valter Baldaš za župljane Vižinade, Ritošina Briga i njihove prijatelje. Još i danas rado se prepričavaju iskustva, obraćenja i druženja s hodočašća u Padovu, Međugorje, Ludbreg, Sinj, Vepric, Mariju Bistricu, ali i nama dragi Svetvinčenat i Lanišće. Uz redovite nedjeljne mise, vjernici se rado okupljaju na poslijepodnevnim pobožnostima, posebice u svibnju i listopadu na molitvi krunice i na euharistijskom klanjaju, a u korizmi moli se križni put u crkvi i barem jednom godišnje uz drvene postaje prema Svetomu Tomi. Još uvijek održavaju se i pobožnosti prvoga petka. Župa se može pohvaliti i tjednom jubileja koji se održava početkom rujna na Božjemu polju, kada se svake večeri moli krunica, litanije i slavi misa prema privilegiju koji je vezan za tu nekadašnju franjevačku samostansku crkvu i priliku za dobivanje potpunoga oprosta. Procesije se održavaju za Tijelovo po Vižinadi i za Svetoga Marka na Božjem polju, kada se blagoslivlja zemlja, te za kvatrene nedjelje. Sve župne aktivnosti i rast u vjeri nemoguć je i nepotpun bez osobne i obiteljske molitve. Posebno je drago nedjeljom vidjeti roditelje koji s djecom dolaze u crkvu, zajedno s njima sjede, mole i pjevaju u crkvi. Takve obitelji pružaju nam nadu u bolje sutra«, priča  župnik Krakan.

Aktivni župljanin Valter Baldaš po struci je profesor povijesti i geografije, zaposlen na radnom mjestu nastavnika u osnovnoj i srednjoj školi. „Živim u Vižinadi i dugo sam godina uključen u život župe svetoga Jeronima. Taj je angažman trebao trajati kratko vrijeme, dok se nekoga ne nađe. Zadužen sam za više zadaća, poput otvaranja i zatvaranja crkava, pripreme za liturgijska slavlja, zvonjenje, organizaciju hodočašća, pomoć vjeroučitelju oko ministranata, a posebno prilikom nečije smrti kada često treba organizirati ispraćaj pokojnika na mjesno groblje. Zato se veći dio mojih dužnosti odnosi na Božje polje, gdje se još ručno javlja za nečiju smrt, jer tada je zvuk tih naših zvona jedinstven, a na različite se načine javlja za smrt muškaraca, žena ili djece, te nadalje navečer i ujutro, bez obzira na vremenske (ne)prilike sve do završetka pogreba. U slobodno vrijeme bavim se proučavanjem zavičajne prošlosti, patrologije i čitanjem.“ Aktivni župljanin Baldaš autor je više znanstvenih radova i nekoliko knjiga, a u rukopisu su materijali za prošlost mjesta i župe Vižinada. Na izdavačkim projektima surađuje s mjesnom biskupijom.

Profesor Baldaš ističe da prema strukturi aktivnoga stanovništva dio populacije živi od poljoprivredne proizvodnje u mjestu, a dio je sezonski zaposlen u Poreču ili njegovoj okolici. „Iza nas su teške poslijeratne godine kada je većinsko talijansko stanovništvo otišlo iz Vižinade pa su ognjišta opustjela i kuće se zatvorile, a s razvojem turizma stanovništvo se počelo seliti prema mjestu rada, prema moru. Jedan je novinar sedamdesetih godina izjavio da je Vižinada od gradića postala selo. Danas je taj trend zaustavljen i Vižinada i njezina okolica postaje zanimljiva i za useljenike, a stanovništvo više ne napušta svoje domove, nego svakodnevno odlazi na posao i vraća se u svoj kraj. Otvoreni mentalitet stanovništva svakoga prihvaća.“

Govoreći o zanimljivostima vezanim uz Vižinadu, Baldaš ističe da su se uz povijesno i kulturno bogatstvo u Vižinadi vrlo rijetko mijenjali župnici. Jedna smo od rijetkih župa koja je u 114 godina promijenila samo tri župnika. Župom je od 1900. do 1950. upravljao Giovanni Cecco, od 1950. do 1979. župom je upravljao Josip Sinožić, a od 1979. do 2014. Alojzije Baf. Nakon toga župom su upravljali Geremia Massa, Vladimir Brizić te mons. Sergije Jelenić. Već petu godinu u župi služi župnik Krakan. Zanimljivo, u Vižinadi je rođena poznata balerina Carlotta Grisi, a Vižinada se spominje u romanu Julesa Verna „Matthias Standorf“

Vjeroučitelj Goran Drenjančević završio je studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. „Došao sam iz Đakovačke Satnice, oženjen sam i otac djevojčice Marte. Nakon završetka studija i položenoga stručnoga ispita ‘bacio’ sam se u potragu za poslom. Put me doveo do župe Vižinada u čijoj područnoj školi i radim. Po dolasku u župu javio sam se župniku, dodijelio mi je dužnost čitača u župi, kao i vođenje ministranata i župnoga vjeronauka za prvopričesnike. Nakon određenoga vremena, kad smo se malo bolje upoznali, odlučio mi je povjeriti i župni vjeronauk krizmanicima.“

Ističe da je izvrsno prihvaćen u novoj sredini, a poticanjem dolaska djece na misu s njima su počeli dolaziti i njihovi roditelji. „Tako su djeca postala evangelizatori svojim roditeljima i svima ostalima. Ima prostora za napredak i ostvarenja kroz mnogo toga kao što su hodočašća, župne kateheze, crkveni zborovi i pokazivanje njihovih kvaliteta u natjecanjima. Tu su još i različiti oblici druženja, samo je uvijek potreban netko s karizmom i voljom tko će to sve ‘potegnuti’, poput našega župnika koji se trudi ovu divnu župu oplemeniti ne samo po svom veličanstvenom izgledu crkve kao zgrade, nego i Crkve kao zajednice vjernika“, svjedoči Drenjančević.

Zagovor Blažene Djevice Marije potreban nam je u današnje vrijeme više nego ikad

Blažena Djevica Marija na izvanredan način pokazala nam je kako je moguće ostati postojani u vjeri do kraja.Vjera nam kroz lik Blažene Djevice  Marije poručuje kako je veličina te jednostavne i malene žene u tome što je vjerovala Bogu, u svemu i bezuvjetno. Marijin hvalospjev je stoga zahvala Bogu za život, za narod, ona nas time uči da i mi kao ljudi imamo zašto zahvaljivati Bogu, za život, za roditelje, za prijatelje, za križeve koji nas, ako ih nosimo s ljubavlju, približavaju Bogu. Naša zahvala Bogu mora ići i za Uznesenje Marijino jer nam to govori da smo i mi stvoreni i pozvani sjediniti se u Vječnosti sa Svevišnjim.

Najveći dokaz Božje ljubavi prema čovjeku je činjenica da je poslao Sina, po Blaženoj Djevici Mariji, da dobro pobijedi zlo. Mi smo pozvani slijediti Isusa Krista, a na tome putu nam Bog daje izvanrednu pomoć, daje nam uzore, Blaženu Djevicu Mariju i svece, i naše pokojne na nebu koji nas zagovaraju. Isus nam je s križa dao svoju Majku kao majku Crkve, i ona u Nebeskoj slavi zagovara i brine se za svakoga od nas. Upravo slijedeći Isusa, te znajući da ono što ne možemo svojim snagama možemo uz Božju pomoć i uz zagovor Nebeske Majke, moguće nam je ostati postojani u življenju svoje vjere.

Kršćanin je čovjek nade, koji treba nastojati činiti dobro, širiti dobrotu, plemenitost, darivati svoje vrijeme najpotrebitijima. Ako iz dana u dan nastojimo činiti dobro onima kojima je pomoć potrebna, činimo dobro i sebi, nagrada nas čeka u Vječnosti, ali i već ovdje na zemlji, jednostavno zbog saznanja da smo učinili dobro djelo, tako se postiže nutarnji mir i zadovoljstvo. Neka po našem činjenju dobrih djela, po našem nasljedovanju Kristova nauka, svijet postane mirniji, spokojniji i bolji, jer je to ovome svijetu uistinu potrebno, budimo “suspasitelji” ovoga svijeta!

Autor / Lili Benčik / hrvatskepravice


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

3 × 2 =