Bl. Kardinal Alojzije Stepinac svijetli svetošću nad mračnom politikom manipulacija i laži Srpske pravoslavne crkve

Nevjerojatno kako Katolički biskupi i svećenstvo nasjedaju na tako prozirne, slatkorječive podvale SPC kao da ih ne poznaju!...

foto-screenshot
Podijeli

Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba. Kršten je sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor…

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo. Maturirao je 28. lipnja 1916.godine u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.

U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Ujesen 1919.godine,  upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

Uhićen 18. rujna 1946.godine,  30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.

Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Alojzija Stepinca.

http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/o-stepincu/zivotopis/100

Alojziju Stepincu u cijelosti,  je presuda poništena tek 22.srpnja 2016.godine kada je kardinal  proglašen nevinim.

Kanonizacija Bl.Alojzija Stepinca

Kanonizacija Bl. Alojzija Stepinca bila bi kraj srpskim manipulacijama i lažima, stoga se Srpska pravoslavna crkva  žestoko bori protiv nje.

Pisma koje je patrijarh Irinej  slao papi Franji naišla su  kod njega na razumijevanje, jer mu je zbog njegove zamišljene misije ekumenizma potrebna suglasnost svih kršćanskih vjerskih zajednica.

„U svijetu izmučenom ratovima, mržnjom, nacionalizmima i podjelama, zajednička molitva i zajedničko zauzimanje za veću pravednost ne mogu se odgađati. To su propusti koje si ne možemo dopustit….naše zajedničko svjedočanstvo molitve i vjere donijeti će plod, a vaš pohod ojačati već vrijednu suradnju među luteranima, pravoslavnima i katolicima…. pozvani smo nikada se ne umoriti na tom putu pravednosti  ne može se djelovati sam; pravednost se za sve ljude moli i traži zajednički.“ rekao je papa Franjo na molitvenom  tjednu  za jedinstvo kršćana prigodom svog posjeta Finskoj

Papa Franjo govori o pravednosti, a u slučaju kanonizacije Bl. Kardinala Alojzija Stepinca nije preispitivao pravednost Srpske pravoslavne crkve i njenu ulogu u podupiranju etničkog čišćenja u Hrvatskoj i genocida u Srebrenici, u neviđenoj brutalnoj agresiji na Hrvatsku i BIH od 1991. do 1995.godine.

Samo dva mjeseca poslije genocida u Srebrenici, njemačko Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohteVölker) objavilo je dokumentaciju Felicitas Roder i Tillmana Zülcha pod naslovom ‘Za jedinstvo svih srpskih zemalja – Srpska pravoslavna crkva podupire genocid nad bosanskim muslimanima’, rujan 1995. godine, iz koje je vrijedno citirati važnije ulomke. I to ne samo radi zadane teme nego i kao izraz čuđenja zašto to nije poznato u Vatikanu; postavlja se pitanje  zašto je papa Franjo dopustio da takva  Crkva suodlučuje o tome je li  veliki mučenik i blaženik Alojzije Stepinac dostojan postati svecem?

https://croexpress.eu/pogled-iz-iseljenistva-srpska-pravoslavna-crkva-podupirala-je-genocid-nad-muslimanima/

„Patrijarha Pavla odveli su 1995.godine  u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe! „ Mirko Đorđević,

https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf str129

SPC i kanonizacija Bl.Kardinala Alojzija Stepinca

Patrijarh Irinej je u intervjuu za Politiku (koji je prenijela agencija Tanjug 2. srpnja 2014.godine ) rekao da su najave iz Vatikana da bi kardinal Stepinac mogao biti kanoniziran do kraja 2014. godine bile ‘’veliko iznenađenje za srpske arhijereje’’, jer – ‘’da neko bude svet, to mora biti zaista svijetla i sveta osoba koju prihvaćaju kao takvu i drugi kršćani’’.

Licemjerno, podlo i pokvareno, jer SPC nikada nije tražila suglasnost kod proglašavanja svojih sveca-četnika koljača od drugih kršćana, a pogotovo nije od Katoličke crkve.

‘’Kardinal Stepinac je svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije. Dok danas sve civilizirane nacije i historijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. ožujka 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za „najveće prokletstvo Evrope“i upravo te riječi zabilježio u svom dnevniku odmah poslije kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne (sic!) Države Hrvatske.’’ Piše patrijarh Irinej

Na takve objede odgovorio je sam Stepinac na Suđenju 1946. godine, ali to patrijarha Irineja nije zanimalo:

“Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda  Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Vi me optužujete  kao neprijatelje države i nacionalne vlade. Molim vas, recite mi, koja je vlast bila za mene 1941. godine? Je li Simović u Beogradu ili  u Londonu ili njoj u Jeruzalemu, ili u šumi ili u Zagrebu? Doista, i 1943. i 1944., je li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste bili za mene od 8. svibnja 1945. Mogu li vas slušati u šumi i ovdje u Zagrebu? Može li se dvojica majstora ikada služiti? Nije to katolički moral, ni međunarodnim ni univerzalnim ljudskim pravima. Ovdje nismo mogli ignorirati moć, čak i kad bi bila ustaška, bila je ovdje. Imate pravo pitati me i nazvati me nadležnim od 8. svibnja 1945! Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo da trpi, već i da umre!

„SPC najviše smeta (i boli) što, nažalost, kardinal Stepinac ‘’nije protestirao nego je šutio i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih svećenika i monaha i više stotina tisuća pravoslavnih vjernika, njegovih sugrađana. Nije protestirao nego je šutio i kad su hrvatski ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe (..) Nije protestirao nego je šutio i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sustavno ubijana i djeca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Židova, Cigana…’’piše dalje patrijarh Irinej

Nije točno, to je čisto zlonamjerno, jer  Stepinac je itekako digao glas!  NDH je proglašena 10.travnja 1941.godine. Po proglašenju Stepinac je prihvatio Hrvatsku državu, kao i većina hrvatskog naroda. Međutim kako su do njega stizale informacije o nepravdama počeo je  vrlo brzo pisati pisma visokim dužnosnicima NDH, kojima je negodovao protiv ustaške politike nasilja i netrpeljivosti. Anti Paveliću je 14. svibnja pisao da je primio vijest da su »ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u 20 godina vladanja, ali smatram svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“

 

Stepinac je stalno  slao pisma dužnosnicima NDH i u njima se protivio provedbi politike NDH,  Često je pisao pisma kojima je tražio zaštitu i za Židove i za Srbe i za one koji  su se pokatoličili, ali i za  Židove i Srbe koji nisu prešli na katoličku vjeru.

Stepinac je u pismu Anti Paveliću od 21. srpnja 1941. prosvjedovao zbog »nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima«. Prosvjedovao je protiv nečovječnog transporta »nearijevaca« u sabirne logore, protiv toga da od toga postupka nisu izuzeta ni djeca.

Od jeseni 1942. Stepinčevi prosvjedi protiv režima postaju češći i žešći, osobito putem  propovijedi, što je tada medijski bilo najučinkovitije. U veljači 1943. u pismu Paveliću navodi da je Jasenovac »sramotna ljaga za NDH«, a to pismo piše nakon što se sastao sa dr. Ciligom, koji je godinu dana bio zatočen u Jasenovcu i za to vrijeme napisao knjigu Štorice iz Proštine, na svom meterinjem čakavskom narječju.  Iz brojnih dokumenata, pa i Stepinčevih pisama, može se zaključiti da je on bio dobro upućen u zbivanja u NDH. Zato je pismima dužnosnicima i prosvjedovao, znao je što se događa izvan Zagreba, što se događa u Jasenovcu, što se događalo u Glini.

Za razliku od SPC koja nije digla glas na progone i masovne likvidacije Židova u Nedićevoj Srbiji.

Otac NDH i otac nedićeve Srbije bili su ista osoba u osobnosti SS General Edmunda Veesenmayera koji je dobio zadatak Hitlera da stvori dvije prijateljske države nacističke Njemačke na ruševinama Kraljevine Jugoslavije.

Nikad se od SPC  nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci, logora, rasizma, dokumentirala je to povjesničarka Ljubica Štefan .Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli se pokloniti  njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti”.

Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izražavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova.

A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa.

I ne samo metropolit već je i skoro cijela intelektualna elita Srbije, preko 500 njih, su  u kolovozu 1941. godine, javno izrazili otvorenu  podršku okupatorima i kvislinzima , koja  je jedinstvena  u Europi u tom ratu.

Konačno rješenje (New York, 1985.), str. 77; Walter Manoschek, “Serbien ist judenfrei”.

Ljubica Štefan: „Antisemitizam u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata“

U kolovozu 1942. vlada Srbije na čelu sa Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čist od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem „riješila židovsko pitanje“.

‘’Zbog svega iskreno iznesenog u Našem bratskom pismu, a u ime ljubavi Krista Spasitelja, kojom nas jedino On ljubi, pozivajući nas da i mi ljubimo jedni druge kao što On ljubi nas, Mi Vas, Vaša Svetosti, molimo da pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite nepogrešivom Sudu Božjem. Time ćete dati snažan podstrek dijalogu istine i ljubavi na putu ka jedinstvu kršćana i pokazati da autentični smisao primata u Crkvi jest kenotičko, samožrtveno, Kristovim primjerom nadahnuto služenje svim crkvama Božjim u svijetu i njihovom jedinstvu u punoći Jedne, Svete, Katoličanske i Apostolske crkve. Nasuprot tome, Stepinčeva bi kanonizacija, na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susjednih i geografski izmiješanih kršćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega kršćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost’’.

Kako blagoglagoljivo, pun kršćanske „ljubavi na putu ka jedinstvu kršćana ( aha)“, moli Papu da „ pitanje kanonizacije kardinala Stepinca skinete s dnevnog reda i prepustite nepogrešivom Sudu Božjem“

Kako je Patrijarh Irinej umro 2020.godine duboko se nadam da je prepušten nepogrešivom Sudu Božjemu i da je  dragi Bog svojom pravednošću vrednovao njegova djela i po njima mu sudio!

„Kanonizacija  na našu veliku žalost, pravoslavno-katoličke odnose, kao i odnose Srba i Hrvata, susjednih i geografski izmiješanih kršćanskih naroda, bez sumnje vratila duboko u tragičnu i našega kršćanskoga prizvanja nedostojnu prošlost’’

Nevjerojatno kako Patrijarh kao čovjek može biti pokvaren. Nije kanonizacija kriva za nedostojnu prošlost SPC , nego njihova velikosrpska agresivna politika prema nesrpskim narodima. Podsjećam na

Valerijanov memorandum

Četnik dr. Stevan Moljević  pisac je projekta „Homogena Srbija 1941.“ Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC-a, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu ( njemačkom generalu Ludwigu Schröderu 9. srpnja 1941.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu.

Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Heinrichu Danckelmannu) a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim

Međutim Jugoslavenska i velikosrpska politika, namjerno su dugo sakrivale ovu tragičnu činjenicu i počinjen genocid nad židovskim narodom, kao i činjenicu da je Srbija tijekom cijelog Drugoga svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke. Za razliku od Srbije, prema pisanju dr. Ester Gitman,( Židovke i stradalnice holokausta), u Hrvatskoj je postojao široki općenarodni pokret i ljudi, koji su spašavali Židove, od kardinala Stepinca, ministra u Vladi NDH dr. Ivana Petrića do najobičnijih građana.  

Prema podacima koje je prikupio don Anto Baković ubijeno je 667 katoličkih svećenika, od čega 88 bogoslova i sjemeništaraca te 31 časna sestra. Dok je do podataka o ubijenim pravoslavnim svećenicima teško doći, jer su mnogi bili u četničkim postrojbama. Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-a surađivao je s Dražom Mihailovićem, vođom četničkog pokreta.

Patrijarh je papi istaknuo da su prikupljena i popisana imena i prezimena jednog dijela djece žrtava (njih 74.762), od kojih su većina (njih 42.791) djeca iz srpskih pravoslavnih obitelji. Samo logor Jasenovac progutao je 20.545 dječjih života.

Kanonizacija zaustavljena , SPC oduševljena

https://mondo.rs/Info/Drustvo/a1401798/patrijarh-irinej-pisma-papa-alojzije-stepinac.html

Izjave  patrijarha  Irineja ( 1930-2020)

Bio je na čelu Srpske pravoslavne crkve od siječnja 2010. godine do smrti 2020.godine, otvoreno je cijeli svoj život zagovarao velikosrpsku politiku.

„Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili na drugim mestima“

„Čini se da je srpsko stradanje nadmašilo stradanja židovskog naroda“

Treba li uopće komentar?

„Hrvati su jedini u Europi imali ustaške logore“

Nisu mogli imati četničke logore!

„ Kroz jasenovački logor prošlo je 50.000 nevine djece čiji se plač i lelek čuo do Zagreba. Svi su ga čuli, samo nije nadbiskup zagrebački, zato što ga nije htio čuti. I dok je jedna  žena koja je bila Austrijanka spasila više od 15.000 srpske djece od smrti, to nisu činili naši stoljetni susjedi Hrvati, koji su jedini u Europi imali dječje logore“

Papi Franji napisao je da je „ Jasenovac progutao 20.545 dječjih života“ a tu kaže 50.000 nevine djece. Nevjerojatna lakoća kojom se i nabacuje brojkama ljudskih života kao da su krumpiri, a ne ljudske duše!

„U ustaškom zločinu u Jasenovcu sudjelovali su i oni koji su trebali širiti ljubav i čitati Evanđelje. Mnogi su okrvavili ruke do lakata, čak bili rekorderi u činjenju zločina“

‘Stepinac je ustaški vikar i nacistički suradnik’

„Teško je nabrojati sva stradanja Srba u Bosni, Hercegovini, Lici, Dalmaciji, gde su nestajala cela sela (…) Nisam mogao, a da ne kažem da je SPC čekala godinama izvinjenje rimokatolika i da ga nikad nismo čuli, i da ga verovatno nećemo ni čuti. A mnoge ideje i dalje su žive i to je tragedija i naša i njihova“

Katolička Crkva bila „perjanica odvajanja Hrvatske od Jugoslavije“

Aha, nije li SPC ideologija Velike Srbije sa granicom Virovitica-Karlobag bila uzrok raspada Jugoslavije!?

„Republika Srpska je djelo Božje“

Država nastala na genocidu nad muslimanima u Srebrenici i etničkom čišćenju Hrvata, zasigurno nije djelo Božje.

Patrijarh je istaknuo da samo Bog zna koliko je ubijenih u najstrašnijim mukama. “I dalje se vodi velika rasprava o broju. Jako je velik. Najobjektivniji istraživači smatraju da je premašio milijun”, naveo je patrijarh.

Rekao je da osveta ne smije biti predmet razmišljanja, jer je srpski narod kršćanski, pravoslavan, koji sluša Božje zapovijedi i trudi se da ih što više ispunjava.

Tablica prikazuje broj žrtava u 2.svjetskom ratu, koja nikako ne pokazuje milijunske žrtve! Laž, laž, laž….

Patrijarh srpski iz devetog kruga     

„Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“ Milorad Tomanić str.31

„Za „istorijske dane“ koji su bili pred srpskim narodom i srpskom državom, Srpskoj pravoslavnoj crkvi bio je potreban zdrav poglavar koji će je povesti putem uspjeha i spasenja. Iz tog razloga  smrt aktualnog patrijarha nije se više mogla čekati. Srpskim episkopima se žurilo. Smjenom patrijarha Germana sa scene je otišao duhovni pastir koji je na prijestolju svetog Save proveo pune 32 godine (1958-1990)

„Dakle, u decembru 1990.godine, srpski nacionalni brod je dobio svog novog duhovnog kormilara u ličnosti patrijarha Pavla. Vikarni  episkop moravički Irinej Bulović izabran je za episkopa bačkog. Dotadašnjeg episkopa banatskog Amfilohija Radovića, Sabor je izabrao za mitropolita crnogorsko-primorskog.

Slijedeće godine, na redovnom zasjedanju Sabora održanom u maju 1991.godine izabrani su da upotpune ekipu: Arhimandrit Artemije Radosavljević, nastojatelj manastira Crna Reka, izabran je za episkopa raško-prizrenskog, a arhimandrit Atanasije Jeftić, dekan Bogoslovnog fakulteta u Beogradu, izabran je za episkopa banatskog.

Njih četvorica, uz patrijarha Pavla, predstavljali su „idejni sinod“ Srpske pravoslavne crkve koji je tijekom 90-tih godina predvodio srpsko pravoslavno stado.

Kada, koga, zašto i kako treba da ubije pravoslavni Srbin, Str.228-232

Kada  treba  ubijati– Odgovor na ovo pitanje je najlakši, jer nam ga je dao sam Atanasije Veliki, i glasi u ratu. Ubistva počinjena u ratu nisu uzimana za grijeh ni sveštenim licima kojima je po kanonima pravoslavlja takvo nešto izričito zabranjeno. „ubijati u ratu neprijatelje je i zakonito i dostojno pohvale“ I ne samo to, mnogi od sveštenika ratnika proglašeni su i za svece. Pojedinci, kojima ubijanje ni od ranije nije bilo strano’, zbog učešća u ratu i borbe za “nacionalne interese” često su od kriminalaca postajali nacionalni heroji. Željko Ražnatović Arkan je najbolji primer za to. Vladika Atanasije Jevtić je za Arkana jednom prilikom rekao: “Znam ko je Arkan bio: ali on je  sada junak i to treba da bude.”

A 5.Božja zapovijed Ne ubij!

Koga treba ubijati – Odgovor je jednostavan i može se izraziti u samo jednoj riječi – Nesrbe (tj. sve one koji nisu Srbi, ali prvenstveno Hrvate, Muslimane i Šiptare). Zbog takvog ponašanja srpskih episkopa neki su komentarisali da redosljed riječi u nazivu “Srpska pravoslavna crkva” u potpunosti odslikava red vrijednosti koji vlada u SPC, tj. da je na prvom mjestu Srpstvo, potom pravoslavlje, a tek na kraju, ukoliko za njega ostane nešto mjesta, hrišćanstvo

Zašto treba ubijati– Za spas sopstvenog života i imovine, pravoslavni kanoni ne preporučuju ubijanje, čak ga i kažnjavaju, ali u borbi protiv “polumjeseca, islamskog agresivnog” (Atanasije Jevtić), “za krst časni i slobodu zlatnu”, za “Veliku Srbiju” i za “spas krsta sa tri prsta” nesumnjivo je trebalo ubijati. Interesi Srpske crkve,  srpske države i srpskog naroda (onakvi kakvim ih tumači SPC) bili su jedini razlozi zbog kojih je pravoslavni Srbin mogao “zakonito” da ubija i da pri tome ne strepi od Sudnjega dana.

Kako treba da ubije pravoslavni  Srbin–Na vanrednom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora početkom novembra 1991. godine, episkopi su podsjetili  sve pravoslavne Srbe da: „ naša sveta Pravoslavna crkva dopušta jedino obrambeni i oslobodilački rat, kada je on usprkos našem zalaganju za mir i protiv naše volje  nametnut, a apsolutno odbacuje svaki zavojevački i nepravedan rat, pri čemu se srpski vojnik, kojeg  treba da krase tradicionalno  čojstvo i junaštvo, mora boriti viteški i časno, ne kaljajući zločinima  i nepravdom svoj narodni obraz“

Da li je rat koji su Srbi vodili protiv skoro svih u bivšoj SFRJ, a potom protiv skoro svih u svijetu, zaista bio “odbrambeni i oslobodilački”?

Da li se srpski vojnik borio “viteški i časno”?

Aha sa pjesmom“ Slobo donesi nam salate, bit će mesa, bit će mesa klat ćemo Hrvate“

Da li je “bezdušno mučio i masakrirao” one koje bi uhvatio, ili se ponašao “humanije.? I konačno, jesu li ljudi “bogate prošlosti”, koje su pojedini episkopi SPC proglašavali junacima, krstili njihove paravojne formacije i koristili ih kao svoje lično obezbeđenje, mogli donijeti Srbima i Srbiji ikakvog dobra?

Odgovor se sam nameće.

Je li to kršćanska crkva, koja treba propovijedati evanđelje!?

Isti se odgovor sam nameće!“ piše Milorad Tomanić

Patrijarh Porfirije i Bl .kardinal Alojzije Stepinac

Od Porfirija Perića koji je u Zagrebu pokazivao uljuđeno lice očekivalo se da  ne nastavlja tradiciju svojih prethodnika, nego da SPC obuče novo modernije ruho.

A on je ta očekivanja iznevjerio,  postavši na Cetinju običnim pijunom u Vučićevoj geopolitičkoj rošadi sa „srpskim svetom“, nastavljajući crkveno-političku paradigmu SPC-a u kojoj su Velika Srbija i njezine „povijesne“ granice oduvijek zauzimale prvo  mjesto.

Na sam dan  Sv. Josipa 19.ožujka 2021.godine, Hrvatska televizija koja je javni servis svih građana Republike Hrvatske, u udarnom terminu  podvalila  je  gledateljstvu razgovor sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve, unatoč tome što je dan Sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske!

Patrijarh Porfirije izjavljuje  na HTV-u da su neka stajališta Bl. Alojzija Stepinca „duboko problematična „ da je “ljudsko zlo malo gdje pokazalo svoju ružnoću kao u Jasenovcu, ali da to mjesto treba biti temelj iz kojeg će se širiti poruke mira“

Koja je to vrhunska podvala patrijarha Porfirija; nevjerojatna, bizantinska!?

Iz Jasenovca će se širiti poruke mira i stalno iznova će ga držati u centru pozornosti javnosti i podsjećati na „genocidne Hrvate“

I moja se misao ostvarila: nakon samo par dana u  Spomen području Jasenovac kod spomenika „Cvijet“ održana je   međureligijska molitva u organizaciji Požeške biskupije. Na molitvi su iz Katoličke Crkve sudjelovali  apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua i požeški biskup msgr. Antun Škvorčević, iz Srpsko-pravoslavne Crkve pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, iz Koordinacije Židovskih općina u RH Luciano Moše Prelević i iz Islamske zajednice zamjenik predsjednika Mešihata Mevludi ef. Arslani.

Nevjerojatno kako Katolički biskupi i svećenstvo nasjedaju na tako prozirne, slatkorječive podvale SPC kao da ih ne poznaju!

Evo episkopa Ćulibrka, pa neka se biskup Škvorčević zapita sa kim ima posla u ime ekumenizma. Škvorčević njega Tijelom Kristovim, a Ćulibrk njega automatskom  puškom

Ta „problematična pisma“ Komentirao je povjesničar Hrvoje Klasić, naravno kako ih on tumači, mada je  mons. Juraj  Batelja ,postulator  kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca, izjavio:

“O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”

Ali Klasić, kao  sljednik jugokomunističke ideologije, a time i  protivnik Katoličke crkve nije zadovoljan objašnjenjem mons. Batelje, pa zlobno i zlonamjerno komentira:

„ Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.“

Radi se upravo o tome da Klasić i Porfirije nalaze spornim i ono što sporno nije.

A radi se o nekoliko rečenica  u kojima Nadbiskup Stepinac izvještava Papu o stanju u NDH.  Citiram Hrvoja Klasića:

„Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.

Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.

Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi”. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo”.

„U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.

Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove”. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”

Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup.

Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine. piše Klasić:

“Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati”. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.

Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH.

Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda.“Net.hr.

Bez prijetnji i uvreda, argumentirano  svatko čita sa svojim znanjem i svjetonazorom, itekako uvjetovano osobnim stavom, jer Klasić se nije dokazao kao objektivan povjesničar, uvijek su njegova djela i razmišljanja na štetu hrvatskog identiteta, sa jugosocijalističkim  prefiksom. Treba se staviti  u kontekst vremena u kojem su pisma pisana, a to Klasić to naravno nije pa moralizira yugosocijalističkim  ne-moralom.

Pa ću ja kao praktična vjernica, oslobođena od  jugosocijalističkih premisa komentirati po Klasiću problematične rečenice:

“mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke” Da su Nijemci preuzeli svu vlast, ne bi postojala ni najmanja mogućnost nikoga spasiti, a kroz nesređenu NDH, takva je mogućnost bila daleko veća.

“Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”

Pismo je pisano 14.lipnja 1941.godine, a NDH je proglašena 10.travnja 1941.godine. Po proglašenju Stepinac je prihvatio Hrvatsku državu, kao i većina hrvatskog naroda. Međutim kako su do njega stizale informacije o nepravdama počeo je  vrlo brzo pisati pisma visokim dužnosnicima NDH, kojima je negodovao protiv ustaške politike nasilja i netrpeljivosti. Anti Paveliću je 14. svibnja pisao da je primio vijest da su »ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u 20 godina vladanja, ali smatram svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“

Stepinac je stalno  slao pisma dužnosnicima NDH i u njima se protivio provedbi politike NDH,  Često je pisao pisma kojima je tražio zaštitu i za Židove i za Srbe i za one koji  su se pokatoličili, ali i za  Židove i Srbe koji nisu prešli na katoličku vjeru.

Stepinac je u pismu Anti Paveliću od 21. srpnja 1941. prosvjedovao zbog »nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima«. Prosvjedovao je protiv nečovječnog transporta »nearijevaca« u sabirne logore, protiv toga da od toga postupka nisu izuzeta ni djeca.

Od jeseni 1942. Stepinčevi prosvjedi protiv režima postaju češći i žešći, osobito putem  propovijedi, što je tada medijski bilo najučinkovitije. U veljači 1943. u pismu Paveliću navodi da je Jasenovac »sramotna ljaga za NDH«, a to pismo piše nakon što se sastao sa dr. Ciligom.  Iz brojnih dokumenata, pa i Stepinčevih pisama, može se zaključiti da je on bio dobro upućen u zbivanja u NDH. Zato je pismima dužnosnicima i prosvjedovao, znao je što se događa izvan Zagreba, što se događa u Jasenovcu, što se događalo u Glini.

I još jedna“ problematična“ rečenica na kojoj se Klasić naslađuje kao dobar znalac talijanskog jezika, kojim  njemu nažalost i ja vladam , pa mogu prevesti:

 “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati”

Spoznavši karakter vladanja poglavnika Pavelića napisao je da vjeruje ukoliko bi Pavelić ostao na vlasti 20 godina, da bi svi pravoslavci bili likvidirani. Gdje tu Klasić vidi Stepinčevo odobravanje likvidacija? Ja tu vidim bojazan koju je Stepinac izrazio, pogotovo kada se uzme u obzir da je prije tog pisma 14.svibnja pisao Anti Paveliću pismo u kojem traži „ da se ne ubije ni jedan Srbin“

I još da se osvrnem na Klasićevo moraliziranje i dvostruke kriterije, njegove i Porfirijeve:

„Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH“

U tekstu sam već spomenula da je Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC-a odmah su se po dolasku Nijemaca išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost. „Sveti Arhijerejski Sinod izvršavat će zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i utjecat će preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti.“  Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 .godine javno dali podršku kvislinškoj Nedićevoj Vladi i Nijemcima.

Za razliku od SPC nadbiskup Stepinac  je nadasve kao čovjek vjere istaknuto zagovarao pravo svakoga na život dostojan čovjeka, s čime je po nauku Katoličke Crkve bez zadrške osuđivao svaku nepravdu i nasilje, a posebice ono izazvano klasnim, rasnim ili narodnosnim teorijama. U svjetlu uvažavanja povijesnih činjenica mons. Batelja u knjizi „Rivellijeva zavjera laži ,Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva“, predstavlja ogroman broj dokumentacijskog gradiva koje nam vjerodostojno svjedoči o postupanju nadbiskupa Stepinca s pozicije dostojnog zastupnika evanđelja ljubavi i to u svrhu zaštite srpskoga i romskoga naroda. Jednako tako tu je zabilježeno i njegovo nastojanje za pružanjem pomoći zatočenima u logorima, što se u prvom redu odnosilo na upućivanje glasnih zahtjeva za humanim postupcima prema logorašima.

“Pored navedenoga u knjizi je posebice istaknuta problematika vjerskih prijelaza pravoslavnih Srba na katoličku vjeru i to potencirano iz razdoblja prvih trenutaka uspostave i učvršćenja NDH. I ovdje Batelja niječe Rivellijeve tvrdnje o načinima vjerskih prijelaza i ulozi nadbiskupa Stepinca, odnosno Katoličke Crkve u takvim događajima”, . Također je istaknuo kako u jednom dijelu knjige autor analizira i čitatelju pruža uvid u položaj Srpske Pravoslavne Crkve u počecima svećeništva i biskupske službe Alojzija Stepinca, te o ne manje važnom i znakovitom pravoslavnom šutljivom odnosu prema progonu Židova u Srbiji, rekao je prof .dr. Zlatko  Begonja te primijetio: “ovaj je dio upozoravajućeg, ali poučnog karaktera”.

Patrijarh Porfirije poznat je hrvatskoj javnosti kao pjevač četničke pjesme“ Što se ono na Dinari sjaji….. Jel kokarda na Đujićevoj glavi….“ I kao takav ne može  u Hrvatskoj biti prihvaćen kao mirotvorac . Njegove su poruke  licemjerne, proračunate i zlonamjerne.

„da bismo nadišli prerasude važno je da razumijemo jedni druge“

O kojem to „razumijevanju“ i predrasudama Patrijarh govori ?

O tome da su Srbi agresori na Hrvatsku, o tome da se SPC nikada nije ni jednom izjavom ogradila, ni osudila srpsku agresiju, nego baš suprotno kontinuirano napada hrvatsku državu i samim time hrvatski narod!? Jesu li to predrasude ili činjenice?

Kakvo je to „razumjevanje“ kada se Porfirije miješa u unutarnju politiku RH i Katoličke crkve, kada se postavlja kao tužitelj i sudac i presuđuje u svezi kanonizacije bl. Alojzija Stepinca i Jasenovca?

Za njega je kardinalovo pismo, koje eto on „posjeduje- duboko problematično“!?

Pa neka pogleda u svoju crkvu kojoj je na čelu koliko je ona duboko problematična, moralno i etički stvarno duboko problematična, bez navodnika!

Samo u   svezi Jasenovca toliko manipuliranje žrtvama i neprekidno viktimiziranje od strane SPC-a i Srbije je već postalo degutantno. Poznato je sramotno manipuliranje brojem žrtava,  kao da su ljudska bića krumpiri u velikosrpskoj politici,  sa 800 tisuća, pa 700 tisuća, pa 83 tisuće, da bi se znanstveno dokazalo da je 74.288 žrtava sa jasenovačkog popisa lažno  ( prof. dr.sc. Neven Elezović i dr. sc. Nikola Banić-Hrvatski tjednik 854, od 4.veljače 2021.godine)

Patrijarh kaže ““Zločinci ne pripadaju nijednom narodu”, ma nemojte?

Jeli se SPC ogradila od srpskih zločinaca?

Je li izopćila zločince iz svojega naroda?

Nije,  naravno da nije! Vrijedi li i za logore na teritoriju Nedićeve Srbije i logore Miloševićeve Srbije iz 1991.godine  kroz koje je prošlo 30 000 hrvatskih logoraša depolitizacija?

Je li itko u Srbiji kažnjen zbog tih logora?

I na kraju da ne kažu da spominjanjem SPC-a želim relativizirati zločine počinjene u NDH, moram napomenuti da je hrvatski narod višestruko platio zločine NDH, kroz Križni put ispunjen  jamama, rudnicima, fojbama i udbaškim lividacijama nekoliko stotina tisuća žrtava, točan broj se nikada neće utvrditi, a četnici koji su masovno prešli u partizane, samo zamijenivši četničku kokardu sa  „lijepom  kapom  partizankom“  1945.godine kao veliki antifašisti bili ti egzekutori na Križnom putu, koji su ubijali ne samo zarobljene i razoružane ustaške vojnike, nego i  nenaoružane žene, djecu i starce!

Hrvati su time prošli katarzu za NDH, prihvaćaju je kao dio prošlosti, isto kao i Nijemci  nacizam i Talijani  fašizam, dok Srbi ni dan danas nisu priznali četničke zločine i teror u Kraljevini Jugoslaviji i zločine iz 2.svjetskog rata,  a ni zločine u srpskoj agresiji 1991-1995.godine.

Isto kao što ni jugokomunisti nisu priznali zločine komunističkog totalitarnog titovog režima, unatoč Rezolucijama Vijeća EU 1481/2006 i Rezoluciji EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine.

Sve ovo  upućuju na to da je bilo dovoljno vremena za pripremu hrvatske diplomacije da učinkovito odgovore na sve objede i krivotvorine koje  Srbi dijele po svijetu. Koristeći Memorandum SANU 1.2, sada i srpski svet,  srpska diplomacija i srpski lobiji širom svijeta imaju široku mrežu sljedbenika ,a gdje smo mi ?

Gdje je hrvatska diplomacija?

Gdje su hrvatski lobiji?

Tko bi trebao braniti i promicati hrvatske interese širom svijeta?

Pa, naravno, hrvatska diplomacija, diplomatska i konzularna predstavništva širom svijeta potpomognuta od  hrvatske dijaspore.

Što rade  naši veleposlanici  u Sjedinjenim Državama,  Ujedinjenim narodima  i širom svijeta  ?

Jeli  hrvatska Vlada i hrvatska diplomacija trebali postaviti  u  UN-a  pitanje ,kako država Srbija može postaviti izložbu logora Jasenovac, koji se ne nalazi na njezinom teritoriju, već na području druge države Republike Hrvatske?

I zamislite : Komisija UN-a objavila je 1995. godine konačno izvješće u kojem navodi kako je tijekom  1991.godine  pod nadzorom Srbije bilo oko 480 (četiristo i osamdeset) logora  kroz koje je prošlo oko 8000 – 10 000 zarobljenika  vojnih i civilnih.

Prema Komisiji, od kojih je oko 300 logora  prijavljeni od  strane jednog ili više neutralnih izvora i Komisija postojanje tih logora smatra potvrđena, a oko 180 logora bio je prijavljen od strane ne-neutralnih izvora, i za Komisiju je taj broj nepotvrđen.

Prema istom Izvješću, približno 330 (200 potvrđenih i 130 nepotvrđenih) srbijanskih logora se nalazilo na području BiH, približno 80 (30 + 50) na području okupiranih dijelova Hrvatske, a približno 70 (40 + 30) na području Srbije (60) i Crne Gore(10).

Zaboravljeni logori i logoraši ? Moglo bi se reći. Da nije Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, vjerojatno više nitko ne bi pitao za njih. Oni su bivši logoraši koji su tijekom Domovinskog rata mjesecima  bili zarobljeni i zlostavljani u logorima. http://hdlskl.hr/

Nije nitko naravno, jer mi Hrvati nemamo prije svega hrvatsku vlast koja se bori za istinu o Domovinskom ratu, za hrvatske interese, pa tako nemamo ni hrvatsku diplomaciju koja bi  postavljala izložbe i širila istinu o Hrvatskoj, nasuprot mnogobrojnih neistina koje Srbija nemilice širi!

Činjenica je da se  svetac jedne crkve ne mora priznati kao svetac  i drugih crkava. Na primjer. Katolička crkva nikada neće priznati Svetog Nikole Velimirovića, koji je srpska pravoslavna crkva proglasila svecem 2003. godine „izjavio je Don Anton Šuljić, dodajući:” Međutim, svetost svetca  Katoličke crkve  blaženog Alojzija Stepinca, prešla je konfesionalne granice jedne nacije. On će biti u Papui Novoj Gvineji među katolicima također svetac. ”

“I danas se njegov lik pokušava prikazati spornim da bi se opravdalo vlastitu zarobljenost neistinama, vlastitu zatvorenost uma i srca. A mi dobro znamo da u njemu svakoga dana toliki vjernici, koji dolaze ovamo na njegov grob, prepoznaju ljubav Božjega Jaganjca – rekao je kardinal Bozanić.

Upravo iz tih razloga SPC se protivi kanonizaciji Bl. kardinala Alojzija Stepinca, jer kada on bude proglašem svetim nemaju više prostora za manipulaciju  i iskrivljavanje povijesne istine!

Moja je savjest čista !

(odgovor tužiteljima)

čl.1. Savjest mi je čista i mirna pred Bogom,

pred Svetom Stolicom i mojim narodom.

čl.2. S Rimskom svetom Crkvom u jedinstvu živim.

Ako je to crimen, smatrajte me krivim.

čl.3. Na Petrovoj stijeni ja s narodom svojim,

uzdignuta čela pred poviješću stojim.

čl.4. Crveni il ‘ crni , meni je svejedno –

vuk u ovčjem runu razmišlja tek jedno.

čl. 5. Udarit Pastira , stado preplašiti.

Zlima, zao naum, neću priuštiti .

čl. 6. Pod cijenu života ostajem uz svoje.

Znam, toga se najviše mrzitelji boje.

čl. 7.Optužba se čita,riječi lažno zvuče.

Presuda je, ipak, donesena jučer.

čl.8. Odgovaram šutnjom poput Učitelja.

Svjedocima, lažnim, zar da dam veselja ?

čl.9. Ništa olakotno ne želim primiti.

Iz ljubavi činih što morah činiti.

čl. 10. U ljubavi naspram roda hrvatskoga

ne dam se nadkrilit časno ni od koga.

Josip Prudeus

Zaključak

Za razliku od Bl. Alojzija Stepinca, Srpska pravoslavna crkva nema čistu savjest, nego i dalje inzistira,  sa čime smo suočeni upravo ovih dana na  otvorenoj agresiji  na hrvatski teritorij, po odluci arhijerejskog Sabora iz svibnja 1996.godine:

„Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se proteže na sve pravoslavne na toj teritoriji“

„Srpska Crkva u ratu i ratovi u njoj“ Milorad Tomanić  str. 227

Dakle, čim je njihov plan o Velikoj Srbiji srušen sjajnom oslobodilačkom akcijom Hrvatske vojske -Oluja u kolovozu 1995.godine, odnosno nije ostvaren brutalnom oružanom agresijom, episkopi su odlučili da, već ako ne može vladati srpska država, onda da bar vlada Srpska crkva na cijelom teritoriju bivše SFRJ.

I zato je bio helikopterski desant na Cetinju, zato se SPC miješa u civilne izbore u Crnoj Gori i zato je sveta srpska zemlja gdje god je srpska noga kročila, pa makar to bila Grčka ili Crnogorska noga kao u Istri. To je sve srpski svet!?

E nije i neće biti dokle god nas ima! Još nas ima, još Hrvata!

Autor / Lili Benčik / hrvatskepravice

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**

Srpska Pravoslavna Crkva -SPC je nositelj i instrument agresivne velikosrpske politike ili Srpskog sveta!

 


Podijeli