Podijeli

U popodnevnim satima 21. siječnja 1993. Godine u vojarni Šepurine, između Zadra i Nina, formirana je kolona Oklopno Mehanizirane Bojne 4. Gardijske Motorizirane Brigade. Kolona se sastojala od 27 tenkova, većinom T55-ica, i 10 Borbenih Vozila Pješaštva M80. Ja sam bio pješak u 3. Mehaniziranoj Satniji. Iduće jutro, 22. Siječnja `93-e, u 6 sati ujutro počela je akcija Maslenica. Pravac djelovanja u kojem sam ja sudjelovao je bio Zeleni Hrast-Kašić. Na tom pravcu je uz nas iz OMB-e išla i 1. Satnija 3. Pješačke Bojne 4. GMTBR. Već taj prvi dan akcije smo osvojili oba Islama i došli do Kašića. Drugi dan akcije nismo dalje napredovali i cijeli dan smo trpili jaku artiljerijsku vatru po našim položajima. Pošto je Kašić bio dominantna kota na tom dijelu terena naši položaji u tom trenutku su bili teško održivi. Iz Kašića su nas imali kao na dlanu…

Zbog toga smo idući dan, 24. Siječnja, rano ujutro krenuli u osvajanje Kašića i Lakića što smo uspiješno i odradili taj dan. Ti dostignuti položaji su ostali sve do Oluje `95-e. Idući dan došla je smjena momcima iz naše 3. PB ali iz nekog razloga mi iz OMB-e na položajima u Kašiću nismo dobili smjenu te smo ostali na svojim položajima uz pješaštvo drugih gardijskih brigada koje su se smjenjivale na položajima svaka tri dana. Rano ujutro ubrzo nakon svitanja počinjao bi artiljerijski napad na Kašić. Nakon artiljerijske pripreme kretao bi i pješački napad većinom uz sudjelovanje i njihovih oklopnih snaga. Htjeli su vratiti Kašić pošto-poto i napadali su nas svaki dan po par puta. To je tako išlo sve do 1. Veljače `93-e.

To jutro 1. Veljače 1993. Godine počelo je kao i proteklih sedam. Ubrzo nakon što je sunce izašlo, vjerovatno nakon što se bradata horda nadojila kave sa rakijom, ili prije same rakijetine, počela je kanonada po Kašiću. Za dobro jutro. Dobro, to znamo. Znali smo da će uskoro krenuti i barem pješački napad na nas jer je tako bilo svaki dan. Zauzeli smo svatko svoj položaj i čekali ono šta smo znali da dolazi iduće. Položaj za koji smo mi bili odgovorni, a pod mi mislim na pješaštvo 3. Mehanizirane satnije Oklopne bojne 4. Brigade, nalazio se u zadnjim kućama u Kašiću prema polju između Kašića i Drača. Uskoro je i počelo. Krenio je kombinirani tenkovsko-pješadijski napad na Kašić. Ništa novoga. Takav nam je bio svaki dan od dana kada smo ušli u to gnijezdo četnika, od 24. Siječnja ´93-e. I tako je to išlo do nekih 10 sati ujutro, četnici nasrću a mi ih odbijamo. Oko 10 sati dolazi naš zapovijednik satnik Vedran Radica i govori da su nam četnici ušli iza leđa, najvjerovatnije u toku noći, i da se nalaze negdje oko crkve. Izgleda da su zarobili i jedan naš tenk koji je iz Kašića išao u Islam na popunu. Vedro je okupio nas šestoricu pješaka iz 3.MS a dobrovoljno nam se pridružio i jedan momak iz 3. Gardijske Brigade. Liniju su ostali braniti gardisti iz 3. Brigade sa naša četiri tenka T55 i dva BVP-a. I tako nas osmorica krenemo prema crkvi. Kad smo došli do škole Vedro nas je rasporedio u 4 grupe po dva čovjeka. Braco Šimović i ja smo dobili zadaću da krenemo desnim bokom kroz vrtove i ograde prema crkvi. Zadatak je zvučao relativno jednostavno: idite po desnom boku dok ne dođete u visinu crkve i uspostavite kontakt sa neprijateljem te ga pokušajte potisnuti prema sredini sela kuda će nastupati Vedran sa ostalih pet ljudi. Nas osam na, kako se kasnije ispostavilo, između 20 i 30 Vukova sa vučjaka. Naravno mi taj detalj u tom trenutku nismo znali.

I krenemo tako Braco i ja kroz vrtove, preko suhozida paralelno sa zadnjim redom kuća i uskim poljskim putom, držeći se zaklona gdje god smo mogli dok nismo došli u visinu zadnje kuće prije crkvenog dvorišta. Tu smo zastali dok malo bolje ne upoznamo situaciju ispred nas. Vidjeli smo naš tenk 55-icu parkiranu točno između te zadnje kuće i zida od crkvenog dvorišta, okrenutog zadnjim krajem prema nama. Nigdje nikoga drugoga. Krenemo mi da se malo približimo i kad smo došli na nekih 5-6 metara od tenka odjednom su počeli izvirati vojnici. Moram ih nazvati vojnicima, iako su bili neprijateljski, zato što jesu bili to. Svi (oni koje sam ja vidio) su bili uredno ošišani i obrijani obučeni u američke maskirne uniforme. Izgledali su kao i većina nas. Točno u istom trenutku kad je Braco krenio pretrčat tih 5-6 metara do kuće jedan je njihov počeo izlaziti iz kupole tenka a drugi je izašao iza kuće i stao između tenka i kuće. Braco pognut, u jednoj ruci puška, u drugoj ruci zolja i kreće prema kući, ovaj je izletio iz tenka k`o da je na raketni pogon, onaj drugi diže pušku i puca prema Braci, ja to sve gledam preko cijevi svoje puške i istovremeno pucam prema njima. Vidim  da je Braco pogođen. Neprijatelja više nema na vidiku i pomažem Braci da dođe do zida kuće. Nismo mogli tu ostati i nekako smo se uspjeli odvući nekih 30-ak metara nazad uza zid te kuće do njenog drugog kantuna. Braco nije mogao dalje ali tu smo se barem mogli pokušati obraniti. Ako ništa drugo bar nam sa te strane nisu mogli prići bliže od tih 30-ak metara jer nije bilo nikakvog zaklona. Tu stranu je pazio Braco, iako je bio ranjen. Dobio je 5 metaka u prsa ali su ga spasili njegovi dupli okviri u onom maocetung borbenom prsluku pa su tako tri metka rikošetirala i zabila mu se u prepone a dva su ostala u okvirima. Drugu stranu sam pazio ja. Idućih 5-6 minuta sam malo previjao Bracu pa malo pucao po neprijateljima da nam ne bi prišli blizu jer su baš sa te strane i pokušavali doći do nas dvojice. Kad sam završio sa prvim zavojima bilo je već malo lakše. Barem nisam morao raditi dvije stvari istovremeno a i krvarenje sam uspio poprilično zaustaviti. Palo mi je na pamet da smo skroz nadrljali ako bilo tko od nas dvojice bude pogođen jer sam sve prve zavoje što smo imali već potrošio na Bracu.  Još smo se nekih pola sata tako branili od najezde a onda se polako sve smirilo. Neprijatelja više nismo vidili. Ostalo nam je samo čekati i nadati se da će nas naši naći prije njih. I nakon uru i nešto i našli su nas.

Nešto malo prije jedan sat vidimo tenk, nekih 200-tinjak metara od nas, kako izlazi iza ćoše i skreće makadamskim putom prema nama. Vidimo da je tenk opituran u maskirne šare i znamo da je to naš tenk, samo ne znamo jesu li naši ljudi unutra ili netko drugi. Iza tenka iz ćoše izađe i BVP i krenu oni prema nama. Tek kad su prišli malo bliže vidio sam Vedru i Mira Stupala kako hodaju ispred tenka i tek tada sam bio siguran da su nas našli naši. Kad su se dovezli do nas dvojice ukrcali smo Bracu u BVP da ga odvezu nazad u Islam u sanitet. Ubrzo je i tenk otišao za transporterom prema Islamu. Ostali smo samo Vedran Radica, Miro Stupalo I ja. Kaže meni Vedran da uzmem zolju i onesposobim naš tenk da ga se neprijatelj ne dočepa i taman kad sam zoljom nanišanio u motor tenka uhvati me Vedro za rame i kaže „Nemoj ga,vratićemo se mi nazad“. U tom trenutku su opet počeli zujat metci oko nas. Horda nas je sustigla i bilo je vrijeme da i mi krenemo. Nakon kraće prepirke tko će se prvi povlačit a tko zadnji krenuli smo i mi iz Kašića kroz šumarak nazad u Islam. Nakon nekog vremena prestala je pucnjava iza nas i tako smo znali da ne idu za nama pa smo mogli usporiti. Izgleda da im je cilj bio samo vratiti Kašić. Dok smo tako hodali prema Islamu kažem ja Vedri „Ja ti se gore više ne vraćam“. On me samo pogledao i rekao „Oćeš,oćeš“. Više nismo progovorili do Islama.

Kad smo stigli u Islam dolje smo zatekli brdo vojske. Kompletna linija Kašić-Lakići se povukla nazad u Islam.Tada sam prvi put čuo da je naš Božo Budiša nestao. Još jutros je krenio u plavom fiatu 132 da odveze municiju za PKT za naš BVP ali nikad nije stigao do nas na položaju u Kašiću. Znali smo da su ga ili zarobili ili ubili. Ja sam do tada već bio totalno iscrpljen, i fizički i psihički, i otišao sam sjesti na zidić da se malo odmorim. Kad sam sjeo počeo me puštati adrenalin pa sam se počeo tresti k`o Meksiko `85-e. To je trajalo nekih možda 5 minuta dok se nisam skroz smirio. Nakon nekog vremena došli su Vedro i Zovak po mene. Branko Zovak je bio zapovijednik 1. Voda 3. MS, moga voda.  Bilo je negdje oko 3 popodne. Vedran mi govori da idemo vratit Kašić. I ne samo to nego još i to da ja moram voditi jednu grupu od 15-ak momaka iz 3. Brigade u napad. Drugu grupu će voditi Zovak a treću on. Zovak i ja smo se pogledali i bez nešto puno priče odlučili da za ovaj napad repriziramo istu rutu kuda smo i prvi put išli u napad na Kašić osam dana prije. Kroz šumarak u groblje pa na cestu između groblja i crkve i dalje u selo. Tako smo i napravili. Čak nije bilo nekog većeg otpora sa suprotne strane. Kad smo se popeli kroz groblje u selo malo su nas poklopili sa minobacačima. Morao sam motivirati svoju grupu da brže potraže zaklon kad mine dolijeću. Uspio sam u svoj toj strci vidjeti i plavog fiata 132 izguranog pored ceste i znao sam da je to auto sa kojim se naš Božo odvezao put Kašića sa popunom municije za PKT za naše transportere.  Vidio sam i izrešetan mali kamion na proširenju ispred crkve za kojeg se kasnije ispostavilo da je pun naših mrtvih gardista iz 3. Brigade, ali mi to u tom trenutku nismo znali. U to se i naš oklop dovezao do nas u Kašić i krenuli smo u čišćenje sela. I to smo uspiješno odradili do nekih 4 popodne. Došli smo na iste položaje sa kojih smo jutros oko 10 sati krenuli vidjeti što se to događa nama iza leđa. Kašić je ponovno bio u hrvatskim rukama. Pješadija je na liniji, tenkovi i transporteri malo iza, sve na svom mjestu.

Točno u centru sela stajao je zapaljeni SMB tenk, 55-ica, i mala grupica ljudi okolo. Otišao sam do njih i tada sam saznao što se jutros tu odigralo. Taj zapaljeni tenk je bio naš tenk kojeg smo zarobili osam dana prije kad smo ušli u Kašić prvi put, samo što se nije imalo vremena opiturat ga i zato je još uvijek bio u onoj JNA SMB boji. Zapovijednik tog tenka je bio Eugen Strikić. Jutros kad su četnici upali u selo išao je i njihov tenk sa njima. Na Strikinom tenku je radio motor i zato nije čuo četnički tenk koji se dovezao sa druge strane kuće. Izgleda da je on znao točno gdje je Strikin tenk jer se izvezao između kuća sa već okrenutom kupolom u pravom smjeru i napunjenim topom. Pucao je kumulativnom granatom i pogodio u otvoreni luk zapovijednika tenka.  Netko je tada rekao da je Strikino tijelo još uvijek u tenku. U tenku kojem unutrašnjost gori a municija od PKT-a puca. Popeo sam se preko pogonskog zupčanika na poklopac motora i zakoračio prema kupoli. Vidio sam otvoreni luk sa rupom od kumulativnog mlaza a kad sam pogledao dolje u kupolu na mjestu zapovjednika tenka je bilo Strikino tijelo. Bez glave. Od cijele glave i vrata ostao je samo komadić kože sa lijevim uhom i mali čuperak kose. Sagnuo sam se u kupolu, zgrabio Strtikinu uniformu i par puta ga pokušao izvući vanka ali jednostavno nisam imao dovoljno snage. Iziritiran svim tim okrenio sam se prema ljudima koji su stajali okolo i izderao se da mi triba pomoć i da ne mogu sam. I naravno tko će se drugi popet nego opet Vedro. Zajedno smo uspjeli izvući Strikino tijelo iz kupole. Položili smo ga na leđa niz kupolu a iz njega je pokuljala tamna, skoro crna, gusta kao sirova nafta, krv i zalila me od opasača do čizama . I drugi su se tada malo trgnuli pa su stavili šatorsko krilo na poklopac motora. Vedro i ja smo spustili Strikino tijelo na to šatorsko krilo i onda svi zajedno smo ga spustili na tlo. Sišli smo sa tenka i ja sam kleknuo do Strike da skinem opasač sa pištoljem sa njega. Dao sam ga Bori u ruke jer Boro mu je bio zapovijednik satnije. Još je ostalo samo jedno za odraditi. Moramo pronaći našega Božu Budišu.

Znao sam gdje sam vidio auto i tako sam i rekao Vedri. Krenili smo u tom smjeru i kad smo došli do auta raširili smo se i počeli tražiti. Uskoro smo ga i našli, 10-ak metara od auta kako leži uza zid od neke pojate. Na prvi pogled je izgledao živ. Oči su mu bile otvorene a izraz lica je bio potpuni mir. Ni traga strahu ili mržnji. Vidio sam da je bio ustrijeljen u glavu iza uha. Bio je i razoružan, odnijeli su njegovu FAL-ovku i rezervne okvire. Ostavili su samo zeleni opasač na njemu. Netko je pozvao BVP da dođe i kad je došao ukrcali smo Božino tijelo u transporter. Sjećam se da mi je bilo jako mučno ući u BVP zajedno sa Božinim tijelom i nikako to nisam htio. Vedro se morao dobro izvikat na mene da bih na kraju ušao unutra. Odvezli smo Božino tijelo u Islam i predali ga sanitetu a mi smo se BVP-om vratili nazad na položaj u Kašić. Ta noć je prošla mirno. Čak ni iduće jutro nije bilo standarnog granatiranja za dobro jutro. Izgleda da su i oni jučer dobili dobro po nosu, barem kao i mi čim su bili tako mirni. Znam da smo dali sve od sebe da im vratimo ono što se kaže milo za drago.

To iduće jutro, 2. Veljače 1993. Godine, javili su nam da nam dolazi smjena. Nakon 12 dana svakodnevnih žestokih okršaja napokon smo povučeni iz Kašića u našu bazu, vojarnu Šepurine.

Autor / Ronald Lovreković



Vezane vijesti;

VIDEO: VELIKA BITKA ZA KAŠIĆ 1. VELJAČE…Arkan-Tučemo ih celi dan, a ne beže! To su, bre, fanatici!…


Podijeli

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

13 − četiri =