Biskup Šaško predvodio misno slavlje s molitvom za žrtve Križnoga puta pobijene u Maceljskoj šumi.Što je ili tko je čovjek?  Što sa savješću?Kako će izgledati hrvatsko društvo i što će biti lijepo u Lijepoj našoj?

Macelj je najveće stratište komunističkih žrtava na području Republike Hrvatske s do sada točno utvrđenim brojem od 1247 ekshumiranih žrtava. Povodom 77. obljetnice Maceljske tragedije i žrtava hrvatskog Križnog puta slavljena je misa koju je predvodio pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u nedjelju 5. lipnja 2022., na svetkovinu Pedesetnice...

Macelj je najveće stratište komunističkih žrtava na području Republike Hrvatske s do sada točno utvrđenim brojem od 1247 ekshumiranih žrtava. Povodom 77. obljetnice Maceljske tragedije i žrtava hrvatskog Križnog puta slavljena je misa koju je predvodio pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u nedjelju 5. lipnja 2022., na svetkovinu Pedesetnice.
Podijeli

Macelj je najveće stratište komunističkih žrtava na području Republike Hrvatske s do sada točno utvrđenim brojem od 1247 ekshumiranih žrtava. Povodom 77. obljetnice Maceljske tragedije i žrtava hrvatskog Križnog puta slavljena je misa koju je predvodio pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u nedjelju 5. lipnja 2022., na svetkovinu Pedesetnice…

abrkic/sjever.hr

Uvod u euharistijsko slavlje i homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti:

Dragi oče provincijale, fra Milane (Krišto), dragi župniče fra Vlado (Mustač) i prečasni gospodine dekane Vladimire (Drnetić), braćo svećenici, redovnici i bogoslovi; drage sestre redovnice, cijenjeni članovi ‘Udruge Macelj 1945.’, dragi hodočasnici i svi vi koji se zalažete za istinu u ljubavi Isusa Krista!

Braćo i sestre, na ovome mjestu, na kojemu nas je okupio Duh Sveti na svetkovinu Pedesetnice, posebnom snagom odjekuje Božja riječ kojom nas apostol Pavao ohrabruje: „Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“

foto-PBV

Došli smo se pomoliti i preporučiti Gospodinu svoje pokojne, one koji su znani nama, ali i one koji su poznati samo Bogu. Upravo u noći s 4. na 5. lipnja, jutro na današnji dan prije 77 godina, na zemlji nisu ugledali nedaleko odavde ubijeni svećenici i bogoslovi, s mnoštvom drugih ljudi, vojnika, civila, obitelji, staraca i djece.

Došli smo vapiti sa psalmistom: Pošalji Duha svojega i obnovi lice zemlje; došli smo moliti dar Duha Svetoga i njegova nadahnuća, da bismo bili dionici njegove obnove.

Došli smo moliti svjetlo i snagu za vrijeme i za djela koja Bog nama povjerava, da bi se proslavio u našim životima po djelima ljubavi i milosrđa, među kojima je i pokapanje mrtvih.

Došli smo ga moliti milosrđe i oproštenje, najprije za svoje grijehe, da bi naš prinos i zalaganje za dobro bili dio Kristove žrtve na oltaru, pročišćeni i jačani darovima Duha Svetoga.

Dopustimo da nas u molitvenoj sabranosti dodirne Božja ljubav.

Stoga nije čudno što se i sadašnja pitanja u Hrvatskoj i u Europi mogu svesti na ta dva: Što je ili tko je čovjek? i: Što sa savješću? O odgovorima na ta dva pitanja ovisi kako će izgledati hrvatsko društvo i što će biti lijepo u Lijepoj našoj.

-Svjedok: ‘Ispod prodavaonice u zagrebačkoj Dubravi počiva oko 100 žrtava komunističkog divljanja’…

Homilija

Liturgijska čitanja:
Dj 2, 1-11; Ps 104, 1ab.24ac.29b-31.34;
Rim 8, 8-17; Iv 14, 15-16.23b-26

1. Ovdje, u našoj blizini, ostala su sačuvana dva toponima, dva imena mjesta koja su danas u dubokoj suprotnosti sa spomenom na događaje na tim mjestima nakon Drugoga svjetskog rata. Partizanski su im zločini oduzeli ljepotu imena.

Prvo ime govori o lijepoj bukvi (‘Lepa Bukva’). Znajući što kriju ove izvanjski predivne šume, čovjek zastane, kada treba izgovoriti pridjev ‘lijep’ i čini se da bi im bolje pristajalo neki drugi pridjev, na primjer: tužan, bolan, mračan. Još i više: ponižen, nagrđen, ranjen, krvav.

Ali, nisu kriva stabla… Štoviše, s njima povezujem dublji sadržaj.

Neki stručnjaci podrijetlo riječi za ‘knjigu’ u jezicima koje – zbog njihove rasprostranjenosti i utjecaja u svijetu – zovemo velikima, vežu upravo uz drvo bukve. Tako je, na primjer, s engleskom riječju ‘book’ i s njemačkom riječju ‘Buch’. One bi dolazile od pragermanske riječi bōk(ō), povezane upravo s bukovinom (usp. njem. Buche). Slično je i latinskim pojmovima za pisanje i knjigu koji se vežu uz materijal drveta.

Ali zbog čega to spominjem? Razlog da ‘knjiga’ i pisanje budu povezani s bukvom leži u tome da su se od toga drveta izrađivale pločice za pisanje i modeli slova za tiskarske strojeve. Osim drvenih slova, kasnije su za slagarske stolove izrađivana olovna.

Kao što znamo: i ovdje su se – doduše nasilno – našli zajedno drvo i olovo: ali ne da bi se njima stvarale knjige, oplemenjivalo ljudski duh i kulturu, nego da bi se zatirali ljudski životi, da bi bili izbrisani iz knjiga i povijesti, iz obitelji i naroda.

Zato je ovdje i drveće poniženo. Umjesto da daruje svoju ljepotu za pogled, za udisanje svježine; da daruje svoje drvo za pisanje, za nove spoznaje i prenošenje osjećaja i iskustava, drveća su ranjena olovom koje je moglo napisati samo jednu riječ: smrt, i ostaviti urezane tragove mržnje i patnje.

Drugo ime mjesta tiče se bivšega vlasnika obližnje šumarske kuće iz obitelji s prezimenom Freudenreich (Alfred). To prezime znači: bogat radošću, ispunjen radošću.

No, i to je mjesto zagađeno partizanskim zločinima, ubojstvima i drugim vrstama nasilja. Umjesto da bude mjesto susreta i odmora; mjesto okrjepe i pristupačnosti, mjesto sigurnosti i utočište, postalo je mjestom okupljanja ljudi koji su planirali, zapovijedali i izvršavali smaknuća.

Ta kuća koja je izvorno trebala odisati ozračjem doma, doživjela da joj bude zabranjen pristup, a zatim je prepuštena propadanju u nadi da će tako zločin biti manje vidljiv, a spomen izgubljen.

2. Povijest tih dvaju mjesta, kojih imena govore o ljepoti i radosti, dočaravaju nam što čini svaki totalitarizam i što je u našoj domovini učinio komunizam: dokidao ljepotu i radost, jer si je prisvojio, jer je ugrabio pravo dokidati živote. Kao nužna posljedica toga širen je strah i nametnuta šutnja.

Draga braćo i sestre, u rađanju Crkve snagom Duha Svetoga, dogodilo se puno toga što odiše ljepotom i radošću. No, zahvaćenost apostola Duhom za posljedicu je imala ponajprije dvoje: dokidanje straha i govor koji su svi razumjeli.

Isus je svojim učenicima, misleći i na nas, obećao Duha Branitelja i Tješitelja, Duha istine. Već smo poučeni da se istina, dobrota i ljepota susreću i sažimaju u ljubavi.

Otajstvo Pedesetnice i darovi Duha apostole izvode iz njihovih skučenosti i preplašenosti. Njima, slabima i neukima, dana je moć govora nevjerojatne širine. To nosimo i mi, dragi vjernici i vjernice, u sebi, kao Crkva. Mi smo Kristovo Tijelo, njegova vidljivost i čujnost u svijetu; u nama je isti Duh, samo trebamo slijediti istinu. Istina je svima razumljiva, premda ju mnogi ne žele prihvatiti.

3. Misli smo i nadali smo se, bilo nam je gotovo samo po sebi razumljivo da će, nakon teško stečene izvanjske slobode, hrvatsko društvo i država krenuti putem istine o događajima u Drugome svjetskom ratu i nakon njega. Međutim to se nije dogodilo.

Sa žaljenjem treba reći da jedan naraštaj, onaj koji je proživio te patnje nije dočekao ljepotu i radost istine. Ipak, oni su nam ostavili dragocjenost svoga svjedočanstva, ne samo povijesnoga nego i vjerničkoga; iznimne snage i vrijednoga divljenja. Niti naraštaj kojemu ja pripadan to ne uspijeva. Štoviše, čini se da nazadujemo. To svjedoči teško razumljiv odnos prema žrtvama koje sažimaju imena ‘Bleiburške tragedije’ i ‘Križnih putova’.

Više od trideset godina hrvatske državne vlasti do dana današnjega nisu pokazale da im je istinski stalo do tadašnjih hrvatskih žrtava, pa čak ni do pronađenih.

Doduše, uvijek postoje ljudi koji se iskreno zalažu za dobro, ali to ne može biti prepušteno pojedincima ili udrugama. To je obveza i jedini način da država i društvo prijeđu iz tame u svjetlo, da žive u ljepoti i radosti.

4. Na toliko se načina željelo neprihvatljivosti komunističke ideologije učiniti prihvatljivima, a neistine odjenuti u privlačno ruho; žrtve su pretvarane u zločince, nazadovanja prikazivati kao napredak.

Vidimo kako to izgleda i koji su plodovi.

Zar uistinu nemamo dovoljno hrabrosti ni snage govoriti jezikom koji oslobađa, jezikom istine? Onim odnosom prema prošlosti kakav vidimo u životima apostola i svetih. Oni nam pokazuju koji je pristup ispravan i kako taj pristup otvara u budućnost – prepoznavanjem svojih pogrješaka, slabosti i nemogućnosti, zabluda i lutanja. To je pristup istinom.

Bezbroj smo puta pozivani da zaboravimo prošlost. I svi koji su do sada pozivali i pozivaju da se okrenemo budućnosti, redom su nas okretali prema točno određenoj prošlosti, prema komunističkomu totalitarizmu, jer je to njihovo (jedino) vrijeme, jer u tome – s manjim doradama – vide i svoju i našu budućnost, razumljivo uvijek s nekim njihovim povlasticama.

To se vrijeme ne može drugačije zaokružiti nego istinom koja, razumljivo, ima svoje društvene posljedice. Tko to ne želi prihvatiti hrvatskoj domovini ne otvara prostore boljitka.

No, oni koji to učine, bit će, što je izvan svake sumnje, biti blagoslovljeni. Naići će na protivštine, ali će u konačnici osjetiti snagu Duha koji preobražava i obnavlja.

Danas kada se u prvi plan često stavlja otvorenost, osjetljivost, dijalog, kao da se usput izgubila istina. Da bi bilo otvorenosti, pretpostavka je otvorenost istini; da bi se bilo osjetljivo, mjera osjetljivosti mora biti istina; da bi došlo do dijaloga, dia-logosa, mora postojati logos, smisao, odnosno istina. Ne istina koja je moje ili tvoje vlasništvo nego istina koja prosvjetljuje, koja mi objavljuje izvorište i puninu otajstva života.

5. Može se primijetiti da smo, umjesto istinskoga suočavanja s tim prošlim događajima, naučili besplodne protokolarne spomene, a besplodni su, jer nema zalaganja za istinu; nisu u njoj učvršćeni, pa nam se događa da se lako izbriše ono što je bilo napisano, da se promijeni značenje te zapravo ostaje pitanje spominjemo li se uopće…

Spomen traži obredni sustav u koji su ugrađene vrijednosti. Obred izrasta iz suglasja i ima snagu vjere i privrženosti onih koji se spominju, ali plodonosnoga spomena bez istine nema. Štoviše, umjesto da bude lijek, takvo ‘spominjanje’ postaje otrovom za zajednicu. Imam dojam da se u našemu društvu prihvatila površnost, zbog koje plaćamo visoku cijenu gubitka snage spomena.

Možemo u rukama imati najljepše svijeće, urešene najljepšim hrvatskim znakovljem, ali ako ne želimo slijediti istinu i učiniti ono što u savjesti osjećamo da trebamo učiniti, i sami postajemo uvrjeda žrtvama.

6. I na kraju, ne treba zaboraviti sljedeće: Sve neistine koje se rabe protiv istine o ovome i tisućama drugih mjesta otkrivaju što je u najdubljoj pozadini. Ovo nam mjesto govori što je čovjek za one koji su provodili planove komunističke ideologije.

Naša prisutnost govori tko je čovjek kao Božje stvorenje u kojemu je prisutna Božja slika. Tako nam ovo mjesto govori i o savjesti, o odražaju Božje slike u postupanju prema drugim ljudima.

Stoga nije čudno što se i sadašnja pitanja u Hrvatskoj i u Europi mogu svesti na ta dva: Što je ili tko je čovjek? i: Što sa savješću? O odgovorima na ta dva pitanja ovisi kako će izgledati hrvatsko društvo i što će biti lijepo u Lijepoj našoj.

Odgovore, braćo i sestre, pronalazimo i na ovim stratištima, bez obzira koliko jezovito izgledala. Ponovno se vrijedno prisjetiti da su nas zrncima krunice, koja su vodila do stratišta, ubijeni na današnji dan molili da ih nađemo, da umjesto njih govorimo o silini zla i o ljudima koji su dio Kristova trpljenja, u kojima je trpio i umirao Isus.

Mi znamo da upravo po Duhu istine drveća mogu biti obnovljena i lijepa i da svaki prostor, ma koliko nagrđen zlom, može biti prostorom nove radosti.

S tom vjerom živimo i čuvajmo spomen svojom ljubavlju.

Amen.

L.K.

VEZANE VIJESTI

NOVO-VIDEO: MASOVNA GROBNICA IZ 2. SVJETSKOG RATA U ZAGREBAČKOJ DUBRAVI…UBIJENI SU NAKON DOLASKA PARTIZANA U ZAGREB…

 


Podijeli

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here