„Bio je veliki prijatelj Hrvatske!U Zagrebu održan komemorativni skup u spomen na dr. Johanna Georga Reißmüllera, čovjeka koji je ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske

„Bio je veliki prijatelj Hrvatske“... Johann Georg Reißmüller za svoje je rijetko viđeno zalaganje dobio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu...

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

U utorak, 15. siječnja, u auli Sveučilišta u Zagrebu održana je komemorativni skup u spomen na dr. Johanna Georga Reißmüllera, poznatog njemačkog novinara i publicista koji je bio i počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu. Dr. Reißmüller je bio dugogodišnji urednik uglednog njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung, a preminuo je u Frankfurtu 10. prosinca 2018. u 86. godini života. 

O životu i radu dr. Reißmüllera, koji je rođen 1932. u češkom gradu Litomerice,  govorli su prof. dr. sc. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, zamjenik veleposlanika SR Njemačke u Hrvatskoj Harald Seibel te dr. sc. Miro Kovač, predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora.

Na komemorativni skup u Zagreb iz Frankfurta je došao i Reißmüllerov sin Christiane Reißmüller te prijatelji i poštovatelji čovjeka koji je svojim pisanjem ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske te pomogao da njemačka i svjetska javnost spoznaju pravu istinu o stanju u bivšoj Jugoslaviji.

U tiskanom izdanju Frankfurter Allgemeine Zeitung objavljeno je veliko izvješće iz Zagreba pod naslovom „Bio je veliki prijatelj Hrvatske“.

>> Tako je pisao Johann Georg Reißmüller, u listopadu 1991.

Naslov je uzet iz govora dr. Mire Kovača, čije riječi upućene na tom komemorativnom skupu prenosimo u cijelosti:

Poštovani gospodine Christiane Reißmüller,

sehr geehrter Herr Christian Reißmüller,

poštovani gospodine Rektore,

poštovani prijatelji i poznanici gospodina Johanna Georga Reißmüllera,

uvažene dame i gospodo,

okupili smo se danas ovdje u auli Sveučilišta u Zagrebu kako bismo odali počast čovjeku koji je bio ne samo počasni doktor ove stožerne hrvatske visokoobrazovne ustanove nego i velik prijatelj Hrvatske. Štoviše, “dr. Johann Georg Reißmüller spadao je sa saveznim kancelarom dr. Helmutom Kohlom i saveznim ministrom Hansom-Dietrichom Genscherom u očeve, ili bolje rečeno u odlučujuće babice pri rađanju moderne Hrvatske.” Mišljenje je to Joachima Bitterlicha, svjedoka vremena i dugogodišnjeg savjetnika za europsku, vanjsku i sigurnosnu politiku saveznog kancelara Kohla.

Ali kako je Johann Georg Reißmüller uopće mogao do te mjere utjecati na politiku njemačke savezne vlade? Da bi se to pokušalo objasniti treba zaroniti u njegovu biografiju, u njegovu obiteljsku prošlost. Rodio se između dvaju svjetskih ratova u njemačkoj obitelji u Litomericama, na njemačkom Leitmeritz, napodručju Čehoslovačke, današnje Češke. Bio je to tada grad s većinskim njemačkim stanovništvom. Već ga je u mladenaštvu, zapisao je to Berthold Kohler, Reißmüllerov nasljednik u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, “zahvatio vrtlog u koji je Hitlerov rat gurnuo Europu. Majku je rano izgubio. To da mu je otac, koji je bio čuvao cara u Beču i 1918. godine stupio u službu Čehoslovačke Republike, bio antihitlerovskog i čehofilskog usmjerenja, ništa nije pomoglo njegovoj obitelji, kao ni mnogim drugim češkim Nijemcima. Obitelj je morala je 1946. godine u roku nekoliko sati napustiti svoj dom da bi potom bila prebačena u Terezín i kasnije deportirana u Prednju Pomeraniju. Dok su mnogi u vagonu očajavali kada su primijetili da vlak ne vozi u Bavarsku koju su okupirali Amerikanci nego prema sjeveru, u sovjetsku okupacijsku zonu, Reißmüller se radovao da je umaknuo češkim ‘revolucionarnim gardistima’”. U sovjetskoj okupacijskoj zoni, u kojoj se kasnije konstituirala Njemačka Demokratska Republika, poznata i kao DDR, pristupio je kao 15-godišnjak CDU-u, Kršćansko-demokratskoj uniji. Kada mu je koncem 1950. godine uhićen otac, uspio je u plavoj košulji Slobodne njemačke mladeži, na njemačkom Freie Deutsche Jugend, pobjeći iz DDR-a u Zapadni Berlin. Kasnije je u Tübingenu upisao i diplomirao pravo, položio pravosudni ispit i potom doktorirao. Umjesto u pravničkim završio je u novinarskim vodama, i to nakon što je nekoliko godina pisao za Pravničke novine, na njemačkom Juristenzeitung. U političko uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitungu stupio je 1961. godine. Snažan utjecaj na njegovo poimanje prilika u socijalističkoj Jugoslaviji imalo je njegovo djelovanje kao dopisnika u Beogradu od 1967. do 1971. godine. Po povratku u Frankfurt bio je šef unutarnje politike, sve dok 1974. godine nije izabran za suizdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Tu je vrlo utjecajnu dužnost obnašao do svoga umirovljenja u veljači 1999. godine.

Samo promatrač s “karakteristikama” sličnih onima Reißmülleru mogao je tako pronicljivo analizirati stanje i toliko precizno indicirati trendove razvoja prilika u komunističkom dijelu europskog kontinenta, u vrijeme Hladnog rata. O tome svjedoči i njegova knjiga “Zaboravljena polovica: Istočna Europa i mi” (Die vergessene Hälfte: Osteuropa und wir) iz 1986. godine, u kojoj su objavljeni brojni članci posvećeni Sovjetskom Savezu, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i, naravno, Jugoslaviji, koju je posebno dobro upoznao. Koliko je bio pronicljiv dokumentirao je, primjerice, u tekstu “Opozicija se formira” od 1. prosinca 1989. godine, u kojem konstatira: “Teško je srednjoeuropske Hrvate zadržati u sustavu prividnih izbora kada se čak i u bizantskoj Rusiji prakticira slobodno glasovanje. Nije ništa manje teško masovne zločine Titove vlasti nakon rata držati tabuizirane, kada se u Sovjetskom Savezu masovne grobnice iz Staljinova vremena otvaraju.” Raspoloženje u tadašnjoj komunističkoj vlasti u Hrvatskoj opisao je ovako: “Čini se da se većina među njima upravo pomiruje s prijelazom na pluralistički poredak, jedni iz uviđavnosti, drugi iz rezignacije. […] U Zagrebu ih se uglavnom promatra kao prijelaznu vlast. Ali nitko nije siguran kamo će taj prijelaz odvesti“.

Složit ćemo se lako, mislim na nas malo starije i iskusnije među nama, da je opis tadašnjeg ambijenta u glavnom gradu Hrvatske bio realističan. Nije stoga čudno da je Johann Georg Reißmüller precizno identificirao glavni uzrok raspada socijalističke Jugoslavije, i to u tekstu objavljenom 26. veljače 1991. godine pod naslovom: “Opsjena gospodskog naroda”. U njemu ustvrđuje da “s koje se god strane promatra jugoslavenska kriza, to jest jugoslavenski državni jad, pokazuje se da je glavni uzrok srpska pretenzija za moći. Mentalitet gospodskog naroda tjera slojeve Srba koji određuju politiku na to da druge narode u Jugoslaviji tretiraju kao objekte svoje volje za podjarmljivanje“. Ovu je preciznu dijagnozu upečatljivo garnirao hrabrom povijesnom paralelom: “Nijemci, koji su u ovom stoljeću s opsjenom gospodskog naroda drugim narodima nanijeli strahovito zlo, trebali bi posebno osjetljivo reagirati kada vide da u njihovu susjedstvu jedna nacija sa sličnom zabludi slabije zlostavlja“.

I Nijemci su zaista osjetljivo reagirali kada su na TV-ekranima gledali slike ubijenih i ranjenih ljudi i razorenih gradova i naselja u njihovu susjedstvu, najprije u kratkom ratu JNA protiv Slovenije, onda u pohodu Miloševića i njegovih sljedbenika protiv Hrvatske, kasnije i protiv Bosne i Hercegovine. Joachim Bitterlich, kojega sam uvodno spomenuo, konstatirao je u prilogu koji je ljubazno pristao napisati za ovu komemorativnu sjednicu u spomen na Johanna Georga Reißmüllera da je “malo koja međunarodna politička kriza u ujedinjenoj Njemačkoj proizvela takvu polarizaciju i emocije kao slom i raspad bivše Jugoslavije“. To se, dakako, odnosilo i na njemačke političare. Tako je Nenad Ivanković, koji je tada bio dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz Bonna, vrlo plastično opisao scenu dolaska njemačkog ministra vanjskih poslova u sjedište nizozemskog ministarstva vanjskih poslova u Den Haagu, na sastanak Vijeća ministara Europske zajednice. Bilo je to početkom rujna 1991. godine, dok je rat protiv Hrvatske bio u punom jeku i Njemačka još nije bila prelomila da će podržati međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije. Ministre država članica dočekalo je stotinjak Hrvatica prosvjednica, “sve u crnini i sa crnim šalovima preko glave“. Među njima je bila i ovdje prisutna gospođa Janović, koja je imala poster oko vrata sa slikama lica izmasakriranih hrvatskih policajaca. Približavajući se autom ministarstvu, u Genscherovo je “vidno polje dospjela ta žena s mrtvim policajcima. Genscher je poskočio na sjedištu i smjesta dao znak vozaču da stane. Htio je van, no policajac je mahao da kola moraju produžiti vožnju. Kad su se kola zaustavila pred ulazom u ministarstvo, pedesetak metara dalje, te kad je iz njih izašao Genscher, sudbina se više nije mogla zaustaviti. Onako visok i korpulentan, on je raširio ruke, razmaknuvši ispred sebe tjelohranitelje i članove njemačke delegacije i trčeći se uputio prema gospođi Janović. Genscher je trčao raširenih ruku, a njemu ususret i ta žena, spotičući se o poster što joj je visio o vratu. Kad je dotrčala do njega, pala je na koljena i poput kakve hrvatske Marije Magdalene obgrlila noge njemačkom ministru. Dok ju je Genscher pridizao, ona je govorila ‘Gospodine Genscheru, molimo Vas, spasite nas, spasite, Hrvatska je izgubljena!’. Suočen s takvim prizorom, u Genscheru su proradile emocije pa je povikao: “Ne zvao se ja Hans-Dietrich Genscher, ako Njemačka ne prizna Hrvatsku, ne bude li se danas nešto konkretno učinilo za Hrvatsku“.

To je spontano Genscherovo političko iskakanje izazvalo čuđenje, zatim i neraspoloženje unutar njemačke savezne vlade. “Njemačka savezna vlada bila je tada pod znatnim pritiskom unutarnje i vanjske politike, jednako od ‘obiju’ strana, bila je u pravoj pravcatoj dilemi“, napisao je Joachim Bitterlich. “Njemačka je upravo bila ostvarila svoje ponovno ujedinjenje, pozivajući se i na pravo na samoodređenje naroda zahvaljujući podršci Amerikanaca i uz pristanak Sovjetskog Saveza, ali uz otvorenu skepsu njezinih europskih partnera kojima je teško padala bilo kakva promjena statusa quo u Europi. To se u prvom redu odnosilo na Francusku i Veliku Britaniju, koji su odbijali stajalište Njemačke i eventualno priznanje“. Međutim, u njemačkoj je javnosti, uvelike zahvaljujući nevjerojatnoj žilavosti i upornosti Reißmüllera, čiji je antipod bio izdavač Der Spiegela Rudolf Augstein, stvorena klima za priznanje Hrvatske i Slovenije, kao što je naglasio i Berthold Kohler: “Reißmülleru je bilo jasno da se Jugoslavija neće održati. Kada su Srbi napali Sloveniju i Hrvatsku, zauzeo se za trenutačno priznanje dviju republika. Ali time njegovo djelovanje još uvijek nije dovoljno opisano: on je svojim pisanjem prouzročio priznanje. Dugačkom serijom uvodnih članaka doveo je Kohlovu vladu do toga da više ne čeka europske partnere koji su oklijevali. Nema puno slučajeva da je jedan novinar politiku dirigirao, pače tjerao u smjeru po svojoj volji. U ovom je slučaju bilo upravo tako, što potvrđuju političari i diplomati koji su tada bili pod jakom Reissmüllerovom publicističkom paljbom.” Kratko rečeno, izludio ih je. Među njima je bio i Joachim Bitterlich.

Na Badnjak 1991. godine, dan nakon što je njemačka savezna vlada donijela odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije, Reißmüller je objavio članak pod naslovom “Priznati (Anerkannt)”, lišen bilo kakvog entuzijazma, u kojem kritizira što se tako dugo oklijevalo s međunarodnim priznanjem Hrvatske i Slovenije. Pritom nije propustio spomenuti da “za ovaj Božić Hrvati žale: za svojim mrtvima koji su poginuli u obrambenoj borbi ili su kao zatvorenici okrutno osakaćeni; za svojim opustošenim i za dugo vremena izgubljenim regijama. Ali u svome dubokom jadu još uvijek imaju povjerenje u zapadni svijet, a koji ga ne zaslužuje“.

Naravno da iz ovih misli proizlazi da je temelj za međunarodno priznanje bila, kao što je to u svome nekrologu naveo Stanislav Janović, “dugoročna politička volja hrvatskog naroda za stvaranje vlastite samostalne države“, zatim da se “našao čovjek koji je imao političku inteligenciju, čvrst karakter i neslomljivu volju i upornost“, to je bio “otac države” Franjo Tuđman, te “rijetko viđena hrabrost i žilavost hrvatskih mladića koji su dobrovoljno otišli braniti svoju domovinu“.

Johann Georg Reißmüller za svoje je rijetko viđeno zalaganje dobio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. Više časti nije htio. Svoj je govor zahvale održao na hrvatskom jeziku. Spomenuo je svoje dugogodišnje kontakte u Hrvatskoj, na prvom mjestu na Kaptolu kod nadbiskupa Kuharića. Bilo je to u travnju 1995. godine, prije oslobođenja hrvatskih okupiranih područja. Zato se i na kraju svoga govora zapitao “kada će napokon hrvatski narod moći živjeti bez straha da će kakva razbojnička ruka posegnuti za njegovom domovinom“. Taj je strah uvelike nestao nakon kolovoza 1995. godine. Stoga i ne čudi da je tada izrazio želju posjetiti područja Hrvatske koja su bila nekoć okupirana. Nazvao je tada Benjamina Tolića, koji je danas također s nama, i rekao mu: “Krajina je bila okupirana, sada više nije, hoćemo li je nas dvojica okupirati na dva dana?“. I tako su Johann Georg Reißmüller i Benjamin Tolić zajedno otputovali u bivšu tzv. Krajinu, ali pritom “skočili” i do Cazina i Bihaća u Zapadnoj Bosni.

Što reći zaključno o Johannu Georgu Reißmülleru? Prvo, njegov život pokazuje da pojedinac, ako je zaista nečemu posvećen, ako svoje djelovanje doživljava kao poziv, ako je pritom na pravom mjestu, može znatno utjecati na povijest. Drugo, velike osobe s karakterom krasi i skromnost. Sjećam se svojih posjeta obiteljskom domu bivšeg njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla. Prilikom moga posjeta u ožujku 2014. godine, prije proglašenja svetim pape Ivana Pavla XIII., skrenuo mi je pozornost na njegovu poznatu rečenicu: “Giovanni, nemoj sebe shvaćati tako važnim“. Možda to objašnjava da Reißmüller, koji je bio praktični katolik i volio putovati u Rim, nije želio prihvatiti državno odlikovanje koje mu je diskretno bilo predloženo. O tome znaju bivši rektor Marijan Šunjić, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, bivši gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić, ali i Benjamin Tolić. “Taj počasni doktorat je jedino priznanje koje je prihvatio“, napisao je Berthold Kohler i dodao: “Za taštine branše (novinarske) imao je samo prijezir, ponekad ni to. Reißmüller je tražio eksplicitno da se u listu u rubrici ‘osobni podaci’ ne spominju njegovi okrugli rođendani.

Johann Georg Reißmülleru je bilo dano da doživi, kako je rekao, “kako se hrvatska nacija oslobodila, kako je stvorila svoju državu i kako ju je branila“.

Na tome smo mu ovdje okupljeni zahvalni. Hrvatska je izgubila vjernog prijatelja. Ali mi ćemo ga se uvijek sjećati kao jednog od velikana u odnosima između hrvatskog i njemačkog naroda. Neka mu je vječna slava, donosi Fenix-magazin.

M.M.


Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  

2 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

4 × 3 =