“Bio bi ponosan!Bio bi jako ponosan na mene…”Kći ubijenog vukovarskog heroja, ponovno na pragu Kukuruznog puta…

Satnica Gorana Orlović, pripadnica je Središnjice komunikacijsko- informacijskih sustava (SKIS)...

Ponovno na pragu Kukuruznog puta… Očevim stopama-časnica HV -Gorana Orlović
Podijeli
  • 622
  •  
  •  
  •  
  •  
    622
    Shares

Ivan Kamerla bio je heroj, vukovarski branitelj. Ubijen je u logoru Stajićevo. Njegova kći Gorana Orlović časnica je Hrvatske vojske. Sudjelovanje na Natjecanju za najspremnijeg pripadnika OSRH “Memorijal bojnik Davor Jović – Prvi za Hrvatsku 2018.” posvetila je svojem ocu…

Svaki od 150 natjecatelja koji su na Natjecanju za najspremnijeg pripadnika OSRH “Memorijal bojnik Davor Jović – Prvi za Hrvatsku 2018.” krenuli sa starta, imao je svoj razlog zašto je ondje. Bilo je među njima mnogo srčanih i hrabrih, vrlo mladih ljudi – onih koji su o Vukovaru 1991. godine, o Kukuruznom putu spasa ili Vukovarskoj bolnici saznavali učeći u školi ili slušajući priče starijih.

Razlog zbog kojeg je na start stigla satnica Gorana Orlović, najstarija časnica na utrci bio je drugačiji. Ona je prvih 16 godina svojeg života Vukovar živjela, u njemu odrastala i za njega se nepovratno vezala – a onda je, u jesen 1991. godine, istim tim Kukuruznim putem, s mamom, tatom i sestrom, u posuđenoj i tijesnoj “peglici” otišla nekim putem – nije tada znala gdje… ali na tom dugom putovanju je njezin Vukovar poprimio dimenziju sjećanja, tuge i neke daleke čežnje.

Visoka, tanahna, plava i lijepa, Gorana mi u poluglasju – onako meko i polako, po slavonski otežući slogove – kaže kako se nikad prije nije natjecala, i ne bi ni sad – ali kad je čula da će utrka biti u Vukovaru, da će natjecateljska staza vijugati i Kukuruznim putem kroz kojeg je kao djevojčica iz Vukovara morala bježati, tad je odlučila da ona tu mora biti. Putem kojim je iz Vukovara otišla, Gorana mu se mora i vratiti. To je valjda neka viša, životna pravda, zatvaranje kruga, smisao, ravnoteža Svemira… tko zna što je, ali to tako za nju jednostavno mora biti.

Razgovaramo dan prije utrke. U Goraninu prošlost usjekao se Kukuruzni put. I u budućnosti koja je tik pred njom stoji Kukuruzni put. Logično, Kukuruzni put je i važan dio naše priče. Ali Gorana na mnoga moja pitanja tek nijemo sliježe ramenima, gleda u mene, vidim – gleda kroz mene… a u očima joj se cakle suze, i samo tiho odgovara: “Ne znam. Ne sjećam se više”, ili “Ja sam to zaboravila. Lakše je tako živjeti.”

Ali i sa svime čega se ne sjeća, što je bilo lakše zaboraviti nego sa sobom nositi, Gorana se sjeća da je imala 16 godina, da je rat nadošao iznenada, da se čudila zašto njezine najbolje školske prijateljice Srpkinje tako naglo odseljavaju iz Vukovara i upisuju se u neke škole u Novom Sadu ili Beogradu. Tata je bio branitelj. Branio je svoju kuću, svoju ulicu. Htjela je i Gorana s njim, ali tata nije dopustio. Sjeća se da je Kukuruzni put bio prašnjav i vijugav, da je “peglica” posuđena od susjeda truckala tim putem i bilo je u njoj tijesno, da su nju i sestru, tata i mama odvezli u Zagreb i ostavili kod rodbine. Tata i mama vratili su se u Vukovar. Nitko zapravo još uvijek nije shvaćao razmjere zla koje će se uskoro ondje događati. “Mama je, u povratku u Vukovar, kupila vreću paprike da bi pravila zimnicu. A ja sam mislila da ću se za dva-tri tjedna vratiti kući i ići dalje u školu,” kaže Gorana. “A onda se nižu dani i noći koji traju od vijesti, do vijesti, slušaš, čekaš, osluškuješ… i ne znaš šta je s njima, jesu li živi… jesu li živi?!?” Tata je tad bio ranjen. Prostrijelne rane na ruci, na nozi, dobiva liječničku pomoć, ali ne želi ostati u bolnici. Odmah se vraća na položaje.

A onda… Vukovar je pao. Shvaćam: u Goraninu sjećanju sve je više za život nužnih, crnih rupa zaborava – ali u priči koju mi pokušava pričati, koju želi ispričati, sve više je saplitanja o grcaje i jecaje. Grlim je. Čvrsto. Dugo. To je jedino što u tom trenu mogu za nju učiniti. Tata je odveden u srpski logor Stajićevo. Tukli su ga. Do nje je stiglo nekoliko verzija te priče. Izubijan, pretučen, ostavljen je da leži na podu, kao primjer drugima. Tako je i umro 23. studenog 1991. Poslije, puno poslije, 2006. godine, ostatke su mu pronašli u zajedničkoj grobnici na beogradskom groblju Lešće. Identifikacija je bila na Šalati. Sahranili su ga u Vukovaru.

A mama je bila u srpskom logoru u Begejcima, razmijenjena je u prosincu 1991. i dolazi kćerima u Zagreb. 

Sve nakon toga gotovo je predvidljivo. Kao da nikako drugačije nije ni moglo biti. Mama se, čim je bilo moguće, vraća u Vukovar, obnavlja i uređuje kuću da bude onakva kakva je bila dok je tata bio živ, dok su bili skupa. I svakog dana, godinama, odlazi na njegov grob. I Goranina sestra vraća se u Vukovar. A Gorana ostaje u Zagrebu, školuje se i 2001. godine odijeva odoru hrvatskog vojnika. Nije ni moglo, nego tako.

Sve je predvidljivo. Ne može biti drugačije nego ovako. I zato, jer tako mora biti – eto nje ponovno na pragu Kukuruznog puta. Ovog puta se u odori Hrvatske vojske vraća u Vukovar. Kaže da ne očekuje velik rezultat ni pobjedu – njezina je pobjeda što je tu. I, kaže, ima osjećaj da tu stazu jednostavo duguje svojem dobrom ocu, poginulom hrvatskom branitelju.

A kad je pitam što bi joj on sada, da može, rekao – odmah se pokajem što sam to pitala… jer Goranin glas puca, drhti i kroz jecaje sasvim tiho mi kaže: “Bio bi ponosan. Bio bi jako ponosan na mene.” 

I neka mi oproste svi oni mladi, snažni, utrenirani i fajterski nabrijani natjecatelji, neka mi oproste svi jer divim se i klanjam njihovu žaru, predanosti i zasluženim pobjedama, čestitam im na pozlaćenim peharima, slavi i pljesku – ali moje su misli, moje je čitavo srce na dan utrke bilo s Goranom, nije se odmaklo ni pedlja od nje, i bdjela sam, navijala za svaki njezin korak posvećen njezinu dobrom tati, vukovarskom branitelju i heroju Domovinskog rata, Ivanu Kamerli.

I nakon svega, Gorana i njezin tata – on, koji je nju, krhku, plahu i plavu djevojčicu 1991. iznosio Kukuruznim putem spasa što dalje od pakla Vukovara, i ona koja je njega sada, 2018., istim putem vraćala u njegov Vukovar i nosila ga čitavim tim dugim, žuljevitim putem na onim svojim tako uskim, krhkim i mršavim plećima – oni su moji pobjednici, oni i njihova priča su ti zbog kojih mi srce preskače… oni su moji junaci.


Satnica Gorana Orlović, pripadnica je Središnjice komunikacijsko- informacijskih sustava (SKIS). Na natjecanje se prijavila zajedno s kolegama narednikom Željkom Bucićem i skupnikom Zvonimirom Čekićem, a zahvaljujući razumijevanju i podršci zapovjednika Središnjice KIS-a pukovnika Darka Vukovića, svi troje su se tijekom zadnjih mjeseci intenzivno pripremali za natjecanje.


Lada Puljizević, snimio Mladen Čobanović


Podijeli
  • 622
  •  
  •  
  •  
  •  
    622
    Shares

14 KOMENTARI

  1. … Stavila sam 😢, ne mogu ni zamisliti kako se osjećala, svaki korak vraćao ju je u 91, ali jaka je ona, satnici čestitam na svemu, prvenstveno na njenom životu…
    Tata bi bio ponosan, a mislim da i je, jer snaga koja joj je bila potrebna dolazila je od njega, poticaj da izdrži do kraja…
    … Ona je heroj, kao i njen tata. ✌️🇭🇷❤️🙏

Odgovori na Vocarstvo Jajtic Otkazati odgovor

Please enter your comment!
Please enter your name here

šest + 10 =