Podijeli

Obrana Zemunika Donjeg, koji nikada nije pao u srbočetničko agresorske neprijateljske ruke zahvaljujući ljudima koji su ga branili, zahvaljujući i jednom od njih – Biograđaninu Hrvoju Jeličiću, ne spominje se danas ni u jednom udžbeniku, premda je riječ o strateški važnom terenu u obrani Zadra i cijele Hrvatske. Nažalost o akcijama ili sudionicima obrane Zemunika Donjeg, do danas- malo je toga uopće napisano.

Zemunik Donji nalazio se na početku Domovinskog rata s tri strane u okruženju, do mjesta se iz pravca Biograda na Moru tada moglo jedino preko Sukošana, Debeljaka, Galovca i Gorice. Pravac je to koji je ratnih dana prelazio tada 23-godišnji Hrvoje Jeličić, stavljajući se kao pripadnik 134. brigade Hrvatske vojske na raspolaganje u obrani Hrvatske. Smrdelj je zaseok Zemunika Donjeg kojeg su koncem 1991. i tijekom 1992. godine nazivali još i „mali Vukovar“, budući su u tom dijelu zadarskog zaleđa u to vrijeme vođene i najžešće bitke. Pobunjeni Srbi i JNA imali su najčvršće uporište na zemuničkom aerodromu, otkuda su mogli pokretati svoje akcije kojima je cilj bio izići na Vrčevo u Svetom Petru i otuda kontrolirati Jadransku magistralu, odnosno odsjeći Zadar od ostatka Hrvatske, samim time i presjeći tu poveznicu između tog dijela Dalmacije i ostatka Hrvatske.

Daleko od Zemunika Donjeg, 2. siječnja 1992. godine potpisano je u Sarajevu primirje između predstavnika Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije. Za hrvatsku stranu primirje je potpisao ministar obrane Gojko Šušak, a za JNA general Andrija Rašeta. Nazočan je bio i Cyrus Vance, kao posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a. To primirje bilo je preduvjet za provedbu tzv. Vanceovog plana, odnosno slanja mirovnih snaga UN-a na zaraćena područja. Sarajevsko primirje stupilo je na snagu sljedećeg dana u 18 sati. Prekid vatre podrazumijevao je ostanak zaraćenih strana na položajima koje su trenutno držale. Kako se kasnije pokazalo, tehnički nadmoćnija JNA odnosno vojska Srbije i Crne Gore potpomognuta dijelom pobunjenih Srba iz Hrvatske, primirje je smatrala tek mrtvim slovom na papiru te ga je u mnogim prilikama kršila.

134. brigada HV-a je u danima nakon Sarajevskog primirja uspostavljenog 3. siječnja 1992. godine, koje je omogućilo provedbu mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj, preuzela obranu Zemunika Donjeg. Obrana Zemunika Donjeg i zauzimanje položaja u Smrdelju nesumnjivo je tada bio jedan od najznačajnijih rezultata Hrvatske vojske na ovom području. No postojao je jedan dio zaseoka Smrdelj kojeg u tom trenutku praktički nisu kontrolirali ni hrvatske obrambene snage ni neprijatelj, nego su i jedni i drugi u njega slobodno ulazili. Ovdje su se vodile prave bitke ‘prsa o prsa’ za svaku kuću, dvorište, kamen, plot.

Kobnog dana pripadnici 134. Brigade HV – a, među kojima i Hrvoje Jeličić, išli su u obilazak onog dijela Smrdelja, zaseoka Zemunika Donjeg koji se u tom trenutku smatrao ničijom zemljom, a hrabrost mladog, tada 23-ogodišnjeg biogradskog ratnika, Hrvoja Jeličića ogledala se upravo u činjenici da se on nalazio upravo na tom mjestu, gdje su se vodile najteže bitke. Hrabrost mladog Hrvoja Jeličića, mladića na pragu života, ogleda se i u činjenici što su nekoliko mjeseci ranije poginuli u Domovinskom ratu Hrvojevi prvi susjedi, braća Luka i Siniša Brkljača i što je svjesno i nepokolebljivo ipak odlazio na bojišnicu, štoviše tamo gdje je bilo najteže: na prvu crtu obrane. Znajući da rat nije dječja igra i da se u ratu gine ipak nije posustajao.

Dan nakon sklopljenog Sarajevskog primirja Biograđanin Hrvoje Jeličić pogođen je metkom iz neprijateljske zasjede. Prohladnog zimskog 4. siječnja 1992. godine ugašen je još jedan mladi život, život Hrvoja Jeličića. No tu još nije bio kraj crnim vijestima koje su gotovo svakodnevno stizale s prve crte bojišnice. Nešto dalje, otprilike 150 metara od mjesta pogibije Biograđanina Hrvoja Jeličića, Turanjac Danijel Mate Mandić, Hrvojev suborac i prijatelj, poginuo je već drugi dan naletjevši na poteznu minu tijekom obilaska sela. U Zemuniku Donjem ginulo se i 4. i 5. siječnja 1992. godine, a bilo je i ranjenih, dakle sve to u danima nakon „primirja“. Bilo je i onih hrvatskih boraca koji su zbog iscrpljenosti u to vrijeme završavali na zadarskoj psihijatriji.

Tijekom cijelog mjeseca siječnja 1992. godine zabilježeno je svakodnevno najmanje 4-5 vatrenih neprijateljskih djelovanja prema položajima Hrvatske vojske u Zemuniku Donjem. Život u obrani Zemunika Donjeg položila su ukupno 24 hrvatska branitelja.
Bio je ovo tek djelić „primirja“ u režiji JNA odnosno srpsko-crnogorske vojske potpomognute dijelom pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Ostatak sklopljenog „primirja“ ogledavao se u svakodnevnom narušavanju sklopljenog sporazuma o primirju od strane neprijatelja. Dnevni tisak iz tog razdoblja donosi vijesti o svakodnevnom granatiranju, mitraljeskim paljbama ili pak pokušajima diverzantskih akcija na cijelom području zadarskog zaleđa. Na zemuničkoj aerobazi posebno je tada bilo živo. JNA tenkovi, kampanjole i kamioni neprestano zvrndajući i ne mirujući, očito su se pripremali te poticali spremnost na neka buduća borbena djelovanja i tako unoseći nemir ali i spremnost na obranu, doduše jako slabije naoružane Hrvatske vojske.

Na mjestu pogibje Biograđanina Hrvoja Jeličića i Turanjca Danijela Mandića danas se u Zemuniku Donjem nalaze spomen ploče s njihovim imenima i prezimenima. Nakon punih 25 godina 2017. godine po prvi put se obilježio dan obrane Zemunika Donjeg, kojim se odala počast svim poginulim braniteljima koji su sudjelovali u obrani, pa tako i Biograđaninu Hrvoju Jeličiću i Turanjcu Danijelu Mandiću. Njihova imena zaslužuju da se zlatnim slovima upišu u povijest grada Biograda na Moru i Turnja.

U obrani Zemunika Donjeg život su izgubili dragovoljci Domovinskog rata, hrvatski branitelji i domoljubi: IVICA BARABA, ALEN BRUKETA, STIPAN BUŠLJETA, BORIS ČANKOVIĆ, MARKO ČANKOVIĆ, SEAD ČELIKOVIĆ, STANKO ČIRJAK, DRAGO FABIJAN, HRVOJE JELIČIĆ, DENIS JERMEN, ZORAN KRNČEVIĆ, TOMISLAV LONČAR, MARINKO LOVRIĆ, ĐANI LUČIĆ, DRAGAN MARKOVIĆ, DANIJEL MANDIĆ, HAZIM OSMANAGIĆ, MILAN MARUŠIĆ, KRSTO PALEKA, SLAVKO SOVULJ, RADISLAV ŠARIĆ, JOSO UŠLJEBRKA, BOŽIDAR VUKOVIĆ, DEJAN KATANIĆ…

Boreći se protiv zaborava i odajući počast našim istinskim herojima, zalažemo se za trajni mir i da se ovakve tragedije i izgubljeni životi mladih više nikad ne ponove, a posebno da se naglasi kako njihova žrtva nije bila uzaludna, jer upravo zahvaljujući njima, mi danas živimo u slobodnoj hrvatskoj državi.

“G.S.FOTO/Braniteljski portal


Podijeli